Prva knjiga u Biblioteci XX vek, objavljena 1971. u Beogradu, bila je "Uvod u permanentno obrazovanje" francuskog učitelja Paula Lengranda. Više od pola stoljeća poslije taj naslov ima snažnu simboliku kao geslo i program koji do danas slijedi pokretač, urednik i izdavač tog fascinantnog izdavačkog niza i pothvata bez premca.
Ivan Čolović, rođen 1938. u Beogradu, na Filološkom fakultetu u Beogradu 1961. diplomirao je opću književnost, 1972. stekao magisterij romanistike, a 1983. na Filozofskom fakultetu doktorirao etnologiju. Radio je kao urednik u nekoliko izdavačkih poduzeća, a u mirovinu je otišao 2000. godine s mjesta znanstvenog savjetnika Etnografskog instituta SANU. Međutim umirovio se i umirio nije. U dobi od 86 godina i dalje revno piše i redovito objavljuje političko-antropološke eseje i studije, baveći se ponajprije dekonstrukcijom nacionalističkih mitova koji još uvijek služe kao glavna poluga vladanja u njegovoj domovini Srbiji, ali gotovo ništa manje i u ostalim državama nastalima u granicama raspale Jugoslavije.
Posljednja Čolovićeva knjiga "Na putu u srpski svet", objavljena lani kao 256. naslov Biblioteke XX vek, peta je zbirka njegovih ogleda o političkoj antropologiji u kojima znanstvenički pedantno, pošteno i trezveno, s prosvjetiteljskim žarom intelektualca i osviještenog građanina analizira i secira aktualne pojave u društvu, medijima, politici, znanosti i kulturi.
No od tada je, u ovoj godini, u XX veku objavljeno još šest knjiga domaćih i stranih autora, a svaki od naslova odgovara kriteriju i cilju Čolovićeve biblioteke, ovako opisanom na internetskoj adresi bibliotekaxxvek.com: "Biblioteka XX vek objavljuje naučna i esejistička domaćih i stranih pisaca u širokom krugu antropoloških tema. Njen cilj je da zainteresovanoj publici predstavi najvažnije autore, ideje, discipline i tendencije u području interdisciplinarnog istraživanja čoveka, društva i kulture. Biblioteka XX vek objavljuje dela potvrđene vrednosti i ona čiji se autori bave aktuelnim i novim temama i nude ključeve za razumevanje sveta u kome živimo. Prilikom izbora knjiga stranih autora uzimaju se u obzir samo dela autora koji ranije nisu prevođeni na naš jezik".
Time su domaćoj čitateljskoj publici, studentima i znanstvenicima postala dostupna brojna kapitalna djela, osobito s područja lingvistike, etnologije i antropologije.
S Ivanom Čolovićem razgovarali smo dopisno uoči njegovog dolaska u Zagreb gdje će na Interliberu, skupa s autorima i drugim kompetentnim sugovornicima, predstaviti najnovija izdanja Biblioteke XX vek. Predstavljanja su na rasporedu u subotu 16. studenog u 14, 16 i 19 sati u Paviljonu 7, u okviru programa Interliбre koji organiziraju Srpsko narodno vijeće i Superknjižara u svrhu promocije srpskog nakladništva u Hrvatskoj te povezivanja hrvatskih i srpskih nakladnika i autora.
Čestitam vam i zahvaljujem na tolikim dragocjenim knjigama koje nastavljate neumorno pisati i objavljivati. Premda se često radi i o vrlo ozbiljnim, kapitalnim i zahtjevnim djelima, vaša izdanja svojim izgledom i simpatičnim džepnim formatom kao da pozivaju i manje upućene čitatelje da ih bez straha uzmu u ruke. Je li vam to bila i namjera kada ste zadali format po kojem je XX vek također prepoznatljiv, kao i po dizajnu naslovnica koje je, što je također fascinantno, od prve do ovih posljednjih izradio likovni urednik edicije Ivan Mesner?
Teško vam danas mogu reći koje su bile moje namjere kada sam prije pedeset tri godine pripremao prvu knjigu Biblioteke XX vek. Znam i pamtim da mi je kao model poslužila Gallimardova edicija "Idées" u malom formatu. Imao sam kod kuće desetine tih malih knjiga, s mekim koricama u boji. Svoje obrazovanje dosta dugujem njima. A, eto, duguje im i Biblioteka XX vek. Dao sam nekoliko ovih francuskih knjiga svom imenjaku Ivanu Mesneru – poslije i svom zetu – i rekao mu, daj nešto poput ovoga. I on je dao, napravio je rješenje inspirirano ovim uzorom, ali originalno. Najprije su na koricama bili njegovi crteži, a danas je to nešto drugo, ali u svojoj srži dizajn se nije mijenjao. U međuvremenu je Gallimard prestao objavljivati seriju "Idées". Sada Biblioteka XX vek starije čitatelje podsjeća na ovu francusku seriju, čuva sjećanje na nju.
Izdanja Biblioteke XX vek prvih gotovo dvadeset godina objavljivana su kod različitih nakladnika, najdulje u velikim izdavačkim kućama BIGZ i Prosveta. Pod kojim ste okolnostima 1989. odlučili, uz sve ostale poslove, postati i sam svoj nakladnik?
Kako se i zašto to dogodilo, piše povjesničarka Dubravka Stojanović u knjizi "Noga u vratima", s podnaslovom "Prilozi za političku biografiju Biblioteke XX vek". Knjigu je Dubravka napisala u povodu četrdeset godina od osnivanja ove edicije, dakle, 2011. godine. Za mene je važno da naglasim, pa ću naglasiti i sada: ovu knjigu nisam naručio od autorice – koja je, kao što znate, moja supruga. Povijest Biblioteke XX vek zanimljiva joj je zato što nudi građu o društvenoj historiji Srbije, što je područje kojim se Dubravka najviše bavi. Dakle, kad u ovoj njezinoj knjizi pročitam poglavlje o tome kako je Biblioteka XX vek krajem 1980-ih tranzitirala iz samoupravnog u privatno izdavaštvo, vidim da je autorica zaključila – a ja se s tim zaključkom slažem – da je tranzicija uspjela zato što sam ostao mali izdavač, pa sam mogao bez žurbe objavljivati samo knjige koje su me i kao autora zanimale. Da, i zbog još jedne stvari: naučio sam kako se knjige pakiraju i u vrećicama nose u knjižare, kako se pišu fakture i dostavnice, gdje mogu naći dobrog jeftinog tiskara i kako s njim pregovarati o lijepljenju ili uvezivanju tabaka.
Osjećate li i vi sve veću nesklonost čitanju?
Pratim diskusiju o budućnosti knjige i čitanja knjiga. Slažem se s onima koji kažu da knjiga nije ugrožena vrsta, da je za nju dobro što je danas drugi mediji oslobađaju nekih funkcija koje je nekada imala, da bude jedini izvor vijesti o tome što se događa u svijetu, jedini izvor znanja, jedina zabava i pouka. Danas se knjiga može još odlučnije nego prije posvetiti ulozi koju teško koji drugi medij može odigrati kako valja: pozvati nas da stanemo, da razmislimo, pomoći nam da se snađemo u gomili vijesti, pravih i lažnih, uglavnom mučnih, uznemirujućih, u tom gomilanju informacija svjetlosnom brzinom, koje je danas postalo pravi ekološki problem. O tome govori i knjiga norveškog antropologa Thomasa Hyllanda Eriksena "Tiranija trenutka. Brzo vreme u informacijskom društvu", koju smo objavili 2003. u prijevodu velikog skandinavista Ljubiše Rajića. Autor traži, moli, zahtijeva: "Sporo vrijeme sad!" To vrijeme, vrijeme za razmišljanje, nude knjige. Dobro, ne sve, ali ima ih sasvim dovoljno zahvaljujući kojima možemo malo usporiti.
Zašto ste pokrenuli i ove godine već šesnaesti put, u mjesecu velikog Beogradskog sajma knjiga, održali vlastiti jednodnevni Međunarodni sajam Biblioteke XX vek?
Počelo je tako što sam prije sedamnaest godina od organizatora velikog sajma u Beogradu dobio mali štand pokraj izlaza za toalet. Kraj nas su, ali u razumljivoj žurbi, prolazili mnogi ljudi, malo zainteresirani za naše knjige. Ali nisam se mogao ljutiti. Mjesto koje sam dobio na ovom sajmu, s gledišta njegovih organizatora i najvećeg broja sudionika, bilo je u fizičkom i simboličnom smislu sasvim adekvatno. Dakle, bježi odatle! I ja sam pobjegao u Centar za kulturnu dekontaminaciju, tu dobio bolji i veći prostor, i u fizičkom i u simboličnom smislu. A društvo je bilo takvo da sam ga samo mogao poželjeti. Naš prvi sajam otvorio je veliki Dušan Makavejev. Čak sam se mogao i našaliti na račun velikog sajma, tako što svoj otvaramo svečano i pompozno kao što se otvara i on, uz fanfare.
Među ovogodišnjim novim izdanjima je i knjiga Alberta B. Lorda, čuvenog američkog klasičnog filologa i slavista, s intrigantnim naslovom "Homer i Huso". O čemu se radi?
Hvala za ovo pitanje. Jer ova knjiga zaista zaslužuje pozornost. Objavili smo je u suradnji s Kulturnim centrom Novi Pazar, nastavljajući suradnju započetu 2002. godine kada smo zajedno objavili novo izdanje prijevoda najvažnije Lordove knjige "Pevač priča" (The Singer of Tales). U knjizi "Homer i Huso" radi se o izboru Lordovih tekstova, od kojih su neki objavljeni poslije autorove smrti. Izabrao ih je i predgovor napisao Sinan Gudžević. Naslov je naša knjiga dobila po jednom od izabranih tekstova, u kojem Lord piše o guslaru Ćor Husi koji je živio krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća u Sandžaku. O njemu se malo što pouzdano zna, ali je za njim ostao glas da je bio najveći guslar, najveći "pjevač priča" svoga doba, tako da je Lord legendu o njemu usporedio s onom o Homeru. Ima u ovoj knjizi i nekoliko važnih tekstova o Avdi Međedoviću, sandžačkom pjevaču guslaru čije pjesme čine najvažniji dio velike zbirke pjesama i kazivanja pjevača koje su tridesetih godina prošlog stoljeća snimili i zabilježili Lord i njegov tadašnji profesor Milman Parry. Naslov jednog teksta – "Homerski odjeci u Bihaću" – zvuči sasvim apartno. Ali kad ga pročitate, vidjet ćete da je ovaj tekst važan prilog razmišljanju o danas aktualnoj i često praznoj raspravi o "nama i Europi".
Pozornost mi je, među novim naslovima, osobito privukla knjiga autora iz Hrvatske, a riječ je o djelu protestantskog teologa Branka Sekulića "Prodor u srce sakraliziranog zločina". Uloga religije i ovdašnjih vjerskih zajednica i crkava u nedavnoj prošlosti i sadašnjosti i osobno vam je, čini mi se, jedna od vrlo važnih tema?
Da, ta mi je tema važna te joj se i sam često vraćam. U Biblioteci XX vek ima nekoliko knjiga koje govore o ovoj temi. Jedna od njih je knjiga povjesničara Vjekoslava Perice "Balkanski idoli", o religiji i nacionalizmu u postjugoslavenskim državama. On je autor još jedne važne knjige o istoj stvari – "Sveti Petar i Sveti Sava", u kojoj je riječ o tome kako je tekla i kako je bila povezana gradnja dviju crkava u Splitu, katoličke konkatedrale Svetog Petra Apostola i srpskopravoslavnog memorijalnog hrama Svetog Save. Važan doprinos istraživanju ove teme je i knjiga antropologa Gera Duijzinsa "Religija i identitet na Kosovu". Međutim, Sekulićeva knjiga prva je teološka rasprava o ovoj temi objavljena u Biblioteci XX vek. Možda sam i prije mogao objaviti nekog teologa, ali nisam do sada bio pred takvim izazovom. Taj izazov je došao s Brankom Sekulićem i ja sam na njega odgovorio tako što sam pokazao da je Biblioteka XX vek, poslije "Permanentnog obrazovanja" Paula Lengranda, prve u njoj objavljene knjige, nastavila obrazovati svoje čitatelje i svog izdavača. Nisam do sada znao da osim filozofije palanke postoji i teologija palanke. Sada znam.
Način na koji odabirom naslova reagirate na aktualna zbivanja vrlo dobro ilustrira prošlogodišnje izdanje prijevoda knjige švicarskog povjesničara Andreasa Kappelera "Rusi i Ukrajinci – nejednaka braća". Može li se uopće bez čitanja takvih knjiga razumjeti današnji svijet?
Da, rekli smo već, razumjeti svijet bez knjiga ne ide, ne uspijeva. Kad je riječ o ovoj knjizi, ona objašnjava što se i zašto se posljednjih deset godina događa u Ukrajini i s Ukrajinom te u Rusiji i s Rusijom. Ali, najvažniji Kappelerov doprinos razumijevanju tih događaja, dakle, rata u Ukrajini, predstavljaju poglavlja u kojima on govori o povijesti odnosa između Rusa i Ukrajinaca, te "nejednake braće". Ova poglavlja su važna prije svega zato što ruska strana opravdanje za napad na Ukrajinu nalazi u povijesti, tvrdeći da historija svjedoči o tome da nikad i nije postojao poseban ukrajinski narod ni nezavisna ukrajinska država, da je odvajanje Ukrajinaca od Rusa i Ukrajine od Rusije neprijateljski projekt protiv Rusije nastao na Zapadu. A Kappeler iznosi podatke o višestoljetnoj borbi Ukrajinaca za samostalnost i nezavisnost od Rusije, pa tako i podatak da je Ukrajinu kao naciju, s posebnim teritorijem, još 1920. godine priznala sovjetska vlada, a ne Zapad.
Knjiga "Prošlost dolazi" čija je autorica vodeća srbijanska povjesničarka Dubravka Stojanović, vaša supruga, donosi pregled čitavog stoljeća manipulacije prošlošću u školskim udžbenicima iz povijesti. Premda je knjiga rezultat desetljećima dugog proučavanja i istraživanja srpskih udžbenika, tema je itekako aktualna i u Hrvatskoj...
Dubravka se već godinama bavi i povijesnim udžbenicima u drugim zemljama na Balkanu i u Jugoistočnoj Europi. Sudjelovala je i u pripremi i objavljivanju nekoliko alternativnih povijesnih čitanki koje su objavljene na desetak jezika u trinaest država Jugoistočne Europe, uvijek uz veći ili manji otpor lokalnih vlasti. O tome morate razgovarati s njom. Ja ću vam još samo reći da se svaki put kad se upustim u neka komparativna istraživanja, sjetim Györgyja Konráda, njegova zapažanja da su komparatisti za nacionaliste bezobrazni tipovi, jer pokazuju da ono što nacionalisti smatraju jedinstvenim i neponovljivim obilježjima svoje nacionalne kulture i svog nacionalnog identiteta po pravilu imaju i drugi.
Koje ćete još nove naslove predstaviti i osobito preporučiti hrvatskoj čitateljskoj publici na Interliberu i po čemu vam je svaki od njih važan?
Dogodilo se – ni sam ne znam kako – da ove godine imamo čak šest novih knjiga. Uz spomenute, Sekulićevu i Lordovu, to su dvije koje ćemo, uz sudjelovanje njihovih autora, predstaviti na Interliberu: "Rat sećanja u Srbiji 1980. – 1990." Dragana Popovića i "Programirani zaborav" Dragana Markovine, a publika će moći prelistati i, nadam se, kupiti, i "Ukrajinske vinjete" Mitije Velikonje i "Kritičku leksikografiju", zbornik radova koji je uredio slovenski lingvist Vojko Gorjanc. Markovina u deset poglavlja piše o podijeljenim gradovima, kakvi su Pula, Rijeka, Zadar, Knin, Mostar, Sarajevo, i neželjenim sjećanjima na razaranja i međuetničke sukobe koje su ti gradovi pretrpjeli. Knjiga je ujedno hommage jugoslavenskom i srpskom arhitektu Bogdanu Bogdanoviću. Popovićeva knjiga imat će prvu promociju na Interliberu. Riječ je o doktorskoj disertaciji ovog povjesničara, u kojoj on opisuje sukobe predstavnika kulturne elite u Srbiji 1980-ih godina, prije svega u vezi s tumačenjem događaja iz dva svjetska rata, i objašnjava kako je prevagnulo nacionalističko tumačenje, kako su nacionalisti pobijedili u tom "ratu sjećanja".
U kojoj je fazi, prema vašem dubokom uvidu o kojem govori i vaša posljednja knjiga, kulturno-politički program "srpskog sveta"?
Zahvaljujem na primjedbi o mom "dubokom uvidu". Međutim on ipak ne ide dalje od onoga što na obalu izbacuju mediji. Prebirem po tome, a neki moji prijatelji se čude, misle da samo gubim vrijeme baveći se nanosima tog medijskog smeća. Ali, kažem ja njima, glavne poruke visokih političara i uz njih vezane kulturne elite, pa tako i one poruke koje se tiču takozvanog srpskog sveta, ja nalazim tu, prebirući po smeću. Idu ove poruke o srpskom svijetu u raznim pravcima. Rjeđe su one u kojima je srpski svet manje-više isto što je nekad bila Velika Srbija. Najčešće je srpski svet zamišljen kao svijet srpske kulture, kulture samohodne, nezavisne, odvojene od kulture drugih naroda. To korespondira s danas aktualnom fabulacijom o ruskom svijetu. Međutim, nažalost, priča o srpskom svetu korespondira i sa sve rasprostranjenijim trendom u Europi, pa i u Europskoj uniji, da se umjesto Europe zajedničkih vrijednosti izgradi Europa nacija, da se demokracija dopuni i zapravo marginalizira isticanjem od nje navodno veće vrijednosti, famoznog nacionalnog identiteta, to jest – primjećujem ja – do toga da svaka nacija živi u svom svijetu. To se u mom djetinjstvu zvalo – svaka vaška obaška.
Premda su i vaška i obaška riječi koje se nalaze i u rječniku hrvatskog jezika, morat ću ih prevesti za naše mlađe čitatelje: svaka uš za sebe. Naravno, originalna izreka mnogo bolje zvuči i treba je pamtiti. No okrenimo se na kraju budućnosti. Sigurno s jednakim uzbuđenjem s kojim ih mi, vaši čitatelji, iščekujemo, pripremate već nekoliko novih naslova Biblioteke XX vek. Hoćete li nam ih najaviti?
Evo, ekskluzivno mogu za prvo tromjesečje sljedeće godine najaviti dvije knjige. Jedna je studija posvećena temi koju smo maločas spomenuli – srpski svet i njegov odnos prema ruskom svijetu. Autorica je Armina Galijaš, docentica u Centru za studije Jugoistočne Europe na Sveučilištu u Grazu. Naslov će biti dvojezičan: "Русский мир i Srpski svet". A osim toga u pripremi je novo izdanje zbirke eseja Dunje Rihtman Auguštin "Ulice moga grada", objavljene u Biblioteci XX vek prvi put još 2000. godine. Ova knjiga je svakako pravi biser hrvatske i jugoslavenske političke antropologije. Kriv sam, priznajem, što je drugo izdanje tako dugo čekalo. "Za ubit' izdavača", rekla bi Dunja, koja u ovoj knjizi ima jedan briljantan mali esej pod naslovom "Za ubit' vola".
