Baš u petak poslijepodne kada je obilan snijeg okovao veći dio Hrvatske, 50-ak se Ličana iz Brinja autobusom uputilo u Zagreb. Iz zimske ličke idile stigli su ravno u kazalište. I to u Gavellu. Tamo im se pridružilo još toliko njihovih sumještana koji desetljećima žive u Zagrebu, a svi su se okupili kako bi vidjeli predstavu “Sjećanje šume” nastalu prema istoimenoj sjajnoj knjizi Damira Karakaša, njihove gore lista.
Poslali izvidnicu
I dok je organizatorica kazališnog izleta predsjednica brinjske udruge žena “Pavenka” Ružica Perković prije početka predstave objašnjavala da su u Zagreb stigli kako bi svom Damiru dali podršku jer su oni koji su pročitali njegovu knjigu odmah shvatili da je to i njihova brinjska priča, njihovo djetinjstvo, Karakaš je, pozdravljajući se s poznatima, dobacio kako je ovom susretu prethodila izvidnica.
– Njih troje-četvero došlo je nedavno u izvidnicu pa, kad im se predstava svidjela, organizirali su dolazak. A ima sad ovdje i nekih koji su prvi put u kazalištu – kazao je. Komešanje i pozdravljanje brzo je utihnulo jer su na pozornicu izašli glumci. Dva sata poslije suze, tihi jecaji i dug pljesak. Za glumce i za Karakaša.
– Oduševljena sam. Mnogi od nas odrastali su ovako kako je to Damir prikazao – kazala je sva u suzama Ružica Perković.
Pod istim je dojmom bila i Marica Ugarković, kojoj je to bio prvi posjet kazalištu u životu, a nju je posebno zadivilo što su glumci uspjeli naučiti govoriti baš onako kako se govori u Brinju. I dok su ostali gledatelji, a bilo je među njima i stotinjak učenika požeške jezične i matematičke gimnazije, napuštalo gledalište, dogodilo se nešto do tada nikada viđeno u Gavelli. Karakaš i glumci na pozornicu pozvali su goste iz Brinja. Čestitalo se, upoznavalo, komentiralo... Odjednom je gromki muški glas zapjevao: “Brinje moje, moje polje ravno...”, a ostali Ličani spontano su prihvatili refren, koji su ubrzo uhvatili i glumci pa se Gavellom iz više od stotinu uzbuđenih grla zaorila lička pjesma.
Veselo se druženje nastavilo iza pozornice, no kako su Ličani stigli punih ruku, stolovi su u trenu bili prekriveni ličkim pršutom, slaninom, sirom, kruhom, orahnjačama, makovnjačama, štrudlama... Naravno, i nazdravljalo se, a čime drugim nego – brinjskom šljivovicom. Po čokanjčić šljivovice darivali su lički gosti svakom glumcu. A svima im je pritom iz oka sjajio ponos na njihova Karakaša. Melita Mesić, Željka Ugarković, Marina Blažanin i Ivana Rajković kazale su da su glumci, vođeni Karakaševim tekstom, vjerno dočarali kako se u Lici oduvijek puno i teško radilo te da se muški u Lici “ne boje ni vuka ni hajduka, ali se boje pokazati emocije”.
Zajedno išli u lov
– Znam cijelu Damirovu obitelj, a njega pamtim još dok je bio mali. Njegov tata i ja bili smo lovci i često smo išli u lov. Tata mu je bio jako strog, a Damir je bio nekako šutljiv, miran. Danas je poznati pisac i možemo biti ponosni na njega – razdragano je kazao Stipe Fumić, a načelnik Brinja Zlatko Fumić najavio je da će Gavelline glumce pozvati da u Brinju ili Otočcu održe predstavu, a Karakašu bi rado priredili i književnu večer u svom kraju.
– Uh, lijepo je ovo, baš lijepo. Predstave su mi se igrale u više kazališta, ali ovako nikad nije bilo. Posebna je ovo publika. Iz mog kraja. Mislim da će njima predstava tek sutra “sjesti” – okružen svojima i uzbuđen, što je za njega neobično, kazao je Karakaš.