Živopisni književnik bogatoga novinarskog iskustva Damir Karakaš nedavno je objavio peti roman nazvan “Sjećanja šume”. Toplu i konciznu autobiografsku prozu objavio je zagrebački Sandorf, a Karakaš se još jednom pozabavio rodnom Likom. Uz romane, Karakaš piše i kratke priče i drame, koje se izvode i na stranim pozornicama.
Koliko ste se razotkrili u knjizi “Sjećanje šume”?
Već sam rekao da je za mene prava proza ona koja nema milosti ni za koga. Ili kako to jednom lijepo reče Krleža: mora se pisati mrko, okrutno, neumoljivo, bez samilosti, pa čak i sa začepljenim nosnicama.
Nedostaju li vam danas seoski, fizički poslovi?
Naradio sam se tih poslova za dva života pa mi uopće ne fale. Dok su moji kolege iz srednje škole ili s faksa ljeti odlazili na more i kupali se, ja bih svake godine ta dva-tri mjeseca radio na poljoprivredi i kupao se u znoju. Ako kojim slučajem sat-dva ne bi bilo nekog posla, onda bi me otac natjerao da čupam travu po dvorištu ili sam morao, pošto se znalo da slikam i crtam te da mi crteži izlaze u najpoznatijim novinama u Jugoslaviji, farbati žljebove, ograde, kapije... Otac je posebno mrzio kad je netko imao ruke u džepovima, ne daj bože da te vidi s rukama u džepovima, govorio bi da to rade samo gelipteri, neradnici i lijenčine. Uglavnom, mi Ličani od malih nogu radimo teške fizičke poslove, još ne znamo ni dobro hodati, a već nam stave vreću cementa na leđa pa je nosimo oko kuće, noge nam klecaju pod teretom, a roditelji na to ponosno komentiraju: bit će od njega čovjek!
Rođeni ste u vrijeme Jugoslavije i živjeli ste u maloj, konzervativnoj sredini. Kako to da ste izbjegli vjerski odgoj?
Svi su moji katolici, i s očeve i s majčine strane, odrastao sam među križevima i svetim slikama, a preko jedne sam, kao klinac, u okvir ugurao sliku Dinamova nogometaša Velimira Zajeca, koji mi je tada bio nogometni bog. Svi ljudi u mome kraju vjeruju u Boga, a najviše u njega vjeruju kada grom udari u kakvo drvo ili banderu, ali ne idu baš u crkvu. Naime, u mom selu nema crkve pa je do nje trebalo pješačiti kilometrima, a ljudi na selu rade od jutra do mraka, praznicima, nedjeljom, puno je posla, obveza, borbe za preživljavanje, tako da se nije imalo vremena za crkvu. Osim kad netko umre, ili na naš najveći vjerski praznik Svetog Antu, koji sam kao klinac jako volio jer je tada dolazio sladoledar Nazif. U mom romanu “Sjećanje šume”, otac za crkvu kaže: Ići ću kad je napravidu u našem selu.
Kakav je to adolescent koji radije čita Front nego Erotiku?
Ma čitao sam ja sve do čega sam dolazio, natpise na kanticama za naftu u kojima je moja baka sadila cvijeće, crno-bijele Arene koje sam nalazio po nekim tavanima, u kojima su bili feljtoni o Jovi Čarugi i Joci Udmaniću, ubrzo i knjige koje je jedan moj susjed odnekud dovlačio i stavljao u svoj poljski klozet. Najviše je tu bilo Dostojevskog, Čehova, Tolstoja, tako da se danas mogu pohvaliti da sam pročitao najtanje izdanje Ane Karenjine, koliko se sjećam, imala je samo pet stranica.
Koliko ima smisla maloj djeci pokazivati strahote koncentracijskih logora sa scenama o lizanju noža nakon klanja čovjeka? Nije li to kontraproduktivno?
Nas su učenike osnovnih škola doista vodili u Jasenovac da gledamo te nevjerojatne užase koje su činili ustaše, da gledamo sve te naprave kojima su ljudima kopane oči, rezane uši, tako da su mnogi od nas od toga imali noćne more. Posebno je bilo nezgodno nama čiji su djedovi bili ustaše, a moja oba djeda bili su ustaše. No, malo je lakše to bilo podnijeti jer su svima u razredu djedovi bili ustaše. Sigurno nije u redu da se djeca vode u te odaje smrti, ali istina se mora znati.
Foto: Žarko Bašić/PIXSELL
Koliko često danas odlazite u Letinac kod Brinja? Vodite li ondje svoju djecu?
Ja sam iz sela Plašćice, točnije iz Gornje Plašćice, a Letinac je prvo veće selo u kojem mi je bila prva škola i u kojem se nalaze crkva, trgovina i gostionica. Moje troje djece jako vole Liku pa kad god imamo prilike odemo tamo, uživamo u prekrasnoj prirodi. Nažalost, u selu uopće više nema djece, ostalo je tek nekoliko starijih ljudi, šuma se spustila sve do prvih kuća, a putevi kojima smo nekad bez problema prolazili drvenim kolima i volovima, zarasli su u šikare. Ništa bolja situacija nije ni u ostalim selima, pa ni u Brinju, koje je prije rata imalo dvije-tri tvornice, kino, bolnicu, dva rock’n’roll benda, legendarni kafić “Santanu”, u kojem se nisu slušale cajke, kao u današnjim kafićima.
Roman “Sjećanje šume” ima poetski naziv, kao da je riječ o zbirci pjesama. Ali vi ste ukoričili kratke priče koja svaka može stajati sama za sebe, neovisno o romanu. Je li to ipak roman ili zbirka kratkih priča?
Za mene je ova knjiga roman, ali ako je netko doživljava kao knjigu kratkih priča, ili možda zbirku poezije, nemam ništa protiv. Štoviše, poeziju obožavam, ona kod mene ima posebno mjesto. Osim toga, kaže se da su romani horizontalni, a poezija vertikalna, jer se jezik drukčije strukturira, pa nam tako poezija dopušta da dođemo do najudaljenijih stvari. Veza ovoga romana s poezijom je i to da je ime knjige za jedne noćne šetnje smislio naš veliki pjesnik Branko Maleš.
Kada je ministar kulture bio Zlatko Hasanbegović, bojkotirali ste natječaj Ministarstva za poticanje književnog stvaralaštva i tako si iz budžeta izbili izglednih nekoliko desetaka tisuća kuna. Principi su vam iznad punog tanjura?
Ne da mi se gubiti vrijeme na likove poput Zlatka Hasanbegovića, mogu samo pitati koje su to bile njegove reference da je postao ministar kulture? Zar to što mu je Karamarko frend ili možda to što se motao po kazališnim kafićima? Što se pak tiče natječaja za poticanje književnog stvaralaštva, neki članovi tog povjerenstva postavljeni su jer su preko medija hvalili Hasanbegovića ili podržavali njegovu politiku, a neki članovi nemaju ni znanja ni stručnosti da odlučuju o tim dodjelama. Po toj logici, mogli su u to povjerenstvo ugurati i Zdravka Mamića. No, ne zamjeram ljudima koji su se prijavili za stipendiju, svatko ima svoje razloge, ali ja naprosto nisam želio davati legitimitet tom povjerenstvu, a neću ni ubuduće nikome dopustiti da me ponižava.
Nova Vlada opteretit će autorske honorare doprinosima, pa će autori dobivati manje iznose. Razmišljate li možda o povratku u Pariz?
Baš sam nedavno razgovarao s našim slikarom i filmašem Veljkom Vidakom koji živi u Berlinu, a vežu nas zajedničke godine življenja u Parizu, pa mi objašnjava kako to više nije onaj Pariz iz naših dana. Puno se toga ondje promijenilo, tamo sad vlada psihoza, strah, puno ljudi odlazi iz Pariza. A što se autorskih honorara tiče, nadam se da će nova ministrica početi rješavati stvari u kulturi, od kojih se posebno ističe doista bijedan proračun za kulturu. Uzgred rečeno, najmanji u regiji, a mi se kao pozivamo na kulturu. Također, nadam se da se više neće događati svinjarije kao nedavno u slučaju književnog post-fonda iz kojeg su isključeni neki od najboljih ovogodišnjih romana, jer to je za mene uništavanje, a ne potpora književnosti.
U bespućima interneta našao sam i domenu o piscima iz Like. Tu ste u društvu Ante Starčevića i Mile Budaka. Čudi li vas što je tekst o vama daleko najkraći?
Ma briga me piše li se o meni kratko ili dugo. Moje je da napišem još par knjiga koje sam planirao i tako ispunim svoju sudbinu pisca.
>> Kod Karakaša nema ni zareza, a kamoli riječi, viška
