Roberto Fonseca Quartet dolazi u zagrebačko Kazalište Kerempuh 23. travnja kao drugi izvođač 15. Zagreb Jazz Festivala, nakon sjajnog nastupa pjevačice Lizz Wright u rasprodanoj dvorani Studentskog centra. Fonseca donosi sasvim drugačiju glazbu, jazz kubanskog podrijetla, što bi domaćoj publici ionako sklonoj kubanskoj glazbi moglo predstavljati prilično zanimljivo iskustvo.
Tijekom godina Fonseca je kao klavirist nastupao s najvećim zvijezdama kubanske glazbe, uključujući i postavu Buena Vista Social Cluba i putem ostvario važnu samostalnu karijeru.
Svirali ste godinama u različitim postavama, kada ste shvatili da morate krenuti s vlastitim albumima? Kad ste vođa benda, dolaze i sasvim drugačije odgovornosti.
Shvatio sam to još dok sam bio u osnovnoj školi, s dvanaest godina. Okupio sam afrokubanski jazz-sastav s kojim smo nastupali u jednoj tvornici. Svirali smo i neke vlastite pjesme i primijetio sam da se to publici sviđalo. Tako da je tamo nastala ideja o skladanju vlastite glazbe i sanjao sam da ću se jednog dana zateći ovdje gdje sam sada.
Kubanska glazba ima bogatu tradiciju koju uključujete u svoj rad s brojnim drugim žanrovima, od jazza do hip-hopa, čak i drum and bass?
Uvijek sam volio, i još to želim, uključivati folklorne elemente tradicionalne glazbe moje države u svoju glazbu, to mogu zahvaliti svojim roditeljima. Još osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća bilo je puno glazbene kreativnosti i glazbenici su nastojali pronaći nove putove, zvučnost i stilove kako bi svoj rad učinili zanimljivijim.
Povezivali ste jazz i klasičnu glazbu s plesnim ritmovima, a čini se kao da je ritam "duša", dok je jazz "glava" ili "svijest" vaše glazbe. Koji je po vama dobar omjer intuicije i osjećaja, znanja i školovanja?
Za mene je ritam povezan s otkucajima srca, zato mi je povezivanje ritma i melodija najvažnije, ta kombinacija kreira vibracije putem kojih osjetite "dušu" glazbe. Vjerujem da moramo nastaviti sa studijima i učenjem, davati pažnju edukaciji, što će nas približiti boljem razumijevanju i "izbacivanju" svojih ideja, i u glazbi i u životu općenito.
Kod nas smo vidjeli nekoliko koncerata različitih postava Buena Vista Social Cluba, koje su devedesetih dovele do nove popularnosti kubanske glazbe u svijetu. Kakvo je bilo vaše iskustvo u radu s njima i jeste li voljeli album Rya Coodera i film Wima Wendersa?
Buena Vista Social Club promijenio je ne samo moj život, nego i živote mnogih drugih ljudi. Ibrahim Ferrer posebno je pomogao mojoj karijeri i učinio je puno trajnijom. Film Wima Wendersa bio je čudesan, priča je bila odlično izložena i zahvaljujući tom sastavu svi smo mi i dalje ovdje na pozornicama širom svijeta.
Kako ste se osjećali svirajući s Rubenom Gonzalesom, koji je također bio klavirist, ili Omarom Portuondo, jer oni su otvorili prostor za iduće generacije kubanskih glazbenika?
Svirati s Rubenom bilo je ostvarenje snova, bio je "maestro" na svakom koncertu. Uvijek ću mu biti zahvalan, kao i Omari Portuondo, Ibrahimu Ferreru, Galvanu, Cachaitu Lopezu, Guajiru Mirabalu. Bili su vrlo velikodušni i s poštovanjem su gledali na nas mlađe generacije glazbenika koje su dolazile nakon njih i svirale s njima.
Kako gledate na mnoge sastave u svijetu koji sviraju kubansku glazbu, mogu li biti autentični?
Ako neki umjetnik poštuje određeni žanr te svojom voljom, znanjem i energijom krene u pravom smjeru, vjerujem da će postići svoje ciljeve, to je samo pitanje vremena.
Čuo sam da volite nastupati u lokalnim klubovima poput La Zorra Y el Cuervo u Havani, kakva je razlika svirati tamo spram velikih dvorana i međunarodne publike?
Volim svirati u malim prostorima, tamošnja je intimnost sjajna, ali katkad to nije pitanje veličine prostora. Jer, odličnu atmosferu dobivam i u velikim kazalištima, pa bi se moglo reći da je zapravo publika ta koja čini razliku.