Među filmoljupcima postoje oni koji mjuzikle obožavaju i oni koji ih doslovno ne podnose. I dugo se činilo da sredine nema, osim onih koji su vidjeli smisao mjuzikla u filmovima u kojima glazba postaje ne samo jedan od glavnih likova u priči nego i mjesto radnje, razlog njezina postojanja. Za mjuzikle koji su u stanju pomiriti nepomirljivo dovoljno je reći – "Cabaret", genijalno djelo Boba Fosea iz 1972. godine, film koji je jasno pokazao da se kroz formu mjuzikla može progovoriti i o tako ozbiljnoj temi kao što je dolazak nacista na vlast u Njemačkoj uoči Drugog svjetskog rata.
A oni koji mjuzikle ne vole uvijek su kao jedan od glavnih argumenata o tome da to baš i nema previše smisla navodili "Priču sa zapadne strane", uz pitanje "kako je moguće da se oni malo bore noževima, a onda si nešto zapjevaju i otplešu?" Sada kada je u kinima remake tog mjuzikla, veliki film koji potpisuje sam Steven Spielberg, jasno je da će mnogi ipak promijeniti mišljenje. A "Priča sa zapadne strane" rođena je na Broadwayu 1957. godine i bila je to prerada najpoznatije Shakespeareove tragedije "Romeo i Julija", priče o nesretnim mladim ljubavnicima koja je premještena u SAD tog doba. Mnogi ne znaju da se mjuzikl izvorno trebao zvati "Priča s istočne strane" i da su glavni junaci trebali biti mladi katolik i Židovka u koju se on zaljubljuje. No tih pedesetih godina u SAD su u sve većem broju dolazili Portorikanci i tako je ime mjuzikla promijenjeno u "Priča sa zapadne strane", a glavni junaci Maria i Tony postali su Portorikanka i bijelac.
Glazbu za taj mjuzikl skladao je Leonard Bernstein, a stihove za songove napisao je Stephen Sondheim i tako je rođen scenski hit koji se i danas izvodi u cijelome svijetu. Jednu od najneobičnijih izvedbi tog slavnog mjuzikla prije nekoliko godina imala je prilike vidjeti zagrebačka kazališna publika, kada je na Danima satire u Kazalištu Kerempuh s "West Side Story" gostovalo mađarsko kazalište. Bila je to jedinstvena prilika da te dobro poznate songove čujemo na mađarskom jeziku. Treba li uopće reći da smo od svega shvatili samo "Maria, Maria..."?!
U svakom slučaju bila je to velika broadwayska uspješnica, što joj je otvorilo put na filmsko platno. Prva verzija mjuzikla snimljena je 1961. godine, a film su, kao istinski pjevno-plesni spektakl, režirali Jerome Robbins i Robert Wise. Film je bio veliki hit, sve je osvojila priča o mladima s newyorških ulica, a u konačnici je 1962. godine "Priča sa zapadne strane" nagrađena s čak deset Oscara, među kojima su bili i oni za najbolji film i najbolju režiju. Svoj je Oscar kući odnijela i Rita Moreno, za najbolju sporednu žensku ulogu, za ulogu Anite, djevojke Marijina brata, koja pokušava zaštititi mlade ljubavnike, ali čije riječi u konačnici postaju okidač za najveću tragediju.
A upravo je Rita Moreno spona koja veže dvije filmske verzije ove priče, prvu i ovu novu, koju je režirao jedan od najpoznatijih i najnagrađivanijih filmaša današnjice, neokrunjeni kralj Hollywooda – Steven Spielberg. Još uvijek dobrodržećoj Riti Moreno on je dao ulogu (i to tako da je "pokopao" vlasnika ljekarne koji pruži utočište Tonyju kada on izađe iz zatvora, ostavivši na sceni njegovu udovicu, podjednako blagonaklonu prema međurasnoj ljubavi, koja je i priča njezina života), no ona je ujedno i producentica ovog filma. A film u svojoj najnovijoj verziji svima dobro znane priče nema ni minute praznog hoda, jer je izvrsnost jedina riječ koja se može izreći za sve sastojke Spielbergova filmskog recepta, od scenografije (scene razrušenih kvartova starog New Yorka na mjestu na kojem se gradi Lincoln Center), kostima (predivna i raskošna moda pedesetih prošla je kroz prste i oči istinski nadahnutog kostimografa Paula Tazewella), sve do same glazbe, koja je ovdje izvedena tako da se baš zbog nje film svakako treba gledati u kinu kako se ne bi izgubio i propustio ni jedan jedini ton nove glazbene matrice.
Posebna priča ovdje su glumci: u prvoj verziji glavne junake odlično su utjelovili Natalie Wood i Richard Beymer, a novi Maria i Tony su Rachel Zegler i Ansel Elgort, za koje možemo samo pretpostaviti koliko su rigoroznih audicija prošli da bi dobili priliku raditi sa Spielbergom, koji postaje "raketna rampa" za njihove buduće karijere. No Spielbergu je ova priča tek okidač koji mu omogućuje da se bavi i nekim očito mu važnim temama. Film se tako može gledati i kao hommage zlatnom dobu Hollywooda i tadašnjim filmskim magovima, ali i kao svojevrsna posveta samom Shakespeareu. Spielberg, naime, u nekima od najvažnijih kadrova ovog filma kao da "skida kapu do poda" upravo najvećem svjetskom dramatičaru svih vremena, i to ne samo načinu na koji je napisao tragediju "Romeo i Julia" nego i načinu na koji je gradio likove u svim svojim djelima pa tako finale Spielbergove "Priče sa zapadne strane" izgleda kao da konačno pomirene bande New Yorka sa scene iznose mrtvog danskog kraljevića.
Jasno je da će ovaj film poharati Oscare, ali i donijeti neki novi život mjuziklima, vjerojatno s mnogo većim zaletom nego što je to, primjerice, uspjelo šarmantnom "La La Landu", koji je 2016. označio veliki povratak mjuzikla među filmove koji zarađuju hrpe dolara, a koji je napisao i režirao Damien Chazelle. Priča o jazz-pijanistu i ambicioznoj glumici koji se sreću u Los Angelesu definitivno je među najveće zvijezde Hollywooda lansirala Emmu Stone, dok je Ryan Gosling odavno bio u toj šačici odabranih. A upravo je taj mjuzikl bio glavni "krivac" za još jednu verziju mjuzikla "Zvijezda je rođena", onu iz 2018. u režiji Bradleya Coopera, koji je odigrao i glavnu mušku ulogu uz partnericu Lady Gagu. Upravo to je mjuzikl u kojem su se već okušali najveći majstori žanra: 1954. režirao ga je George Cukor kao priču o velikoj pjevačkoj zvijezdi ogrezloj u alkoholu i mladoj i nadobudnoj pjevačici koja se u njega beskrajno zaljubi, ali ipak ne toliko da mu dozvoli da svojom autodestrukcijom uništi i njezinu tek "stasalu" karijeru. U tom su prvom filmu to dvoje (opet nesretnih) ljubavnika odigrali Judy Garland i James Mason.
No već 1976. u filmu Franka Piersonna priča postaje puno mračnija, jer u igru uz alkohol ulazi i droga, što su na filmskom platnu odlično dočarali Barbra Streisand i Kris Kristofferson, oboje tada već velike ne samo filmske nego i glazbene zvijezde. Baš zbog njih mnogo se više očekivalo od Coopera i Lady Gage, ali film je zapravo "pao" kao kolateralna žrtva svjetskih nagađanja o njihovu ljubavničkom statusu. Već i samo to što je pitanje jesu li njih dvoje nešto više od kolega sa seta postalo važnije od njihovih uloga dokazuje da smo bez te verzije mjuzikla "Zvijezda je rođena" zaista mogli.
Stoga nakon zadnje verzije "Priče sa zapadne strane" pravo pitanje glasi – hoće li se Spielberg vratiti u taj žanr i hoće li se prihvatiti još kakvog mjuzikla? Prateći njegovu karijeru, zapravo je nemoguće odgovoriti s da ili ne, ali lako je pretpostaviti da će se mjuziklu vratiti jedino uz neko novo djelo koje će ga privući i pričom i glazbom, jer teško je povjerovati da će se ponovno odlučiti za remake nekog već (više ili manje) slavnog naslova. Možda je baš to najveća šteta jer bilo bi, primjerice, sjajno vidjeti njegovu verziju "Kose", koju je 1979. režirao Miloš Forman (također prema broadwayskom mjuziklu iz 1968. godine), filma koji do danas nosi epitet snažnog protesta protiv besmislenosti rata u Vijetnamu i čiju sjajnu glazbu i danas volimo.
A ljubitelji mjuzikla u pravilu su oni koji dobro poznaju glazbu pa su tako na prvi ton prepoznali da mjuzikl "Moulin Rouge" redatelja Baza Luhrmanna počinje reinterpretiranim prvim songom iz isto tako slavnog mjuzikla "Moje pjesme, moji snovi". I baš kada smo pomislili da postoji samo jedan od tih glazbeno-plesnih spektakla koji je nemoguće zamisliti u nekoj novoj filmskoj verziji, stigla je vijest da se snima nova verzija "Čarobnjaka iz Oza". Onu originalnu verziju iz 1939. godine (a tada je to bio film koji je slovio za tehnološko čudo svog doba), raskošni spektakl studija Metro-Goldwyn-Mayer, režirao je Victor Fleming, a glavnu je ulogu odigrala Judy Garland.
Prošle je godine ipak stigla vijest da producentska kuća New Line Cinema, podružnica Warner Brosa, snima novu verziju "Čarobnjaka iz Oza", ali uz obećanje novog pristupa priči koja izvorno potječe iz istoimenog romana Lymana Franka Bauma, objavljenog 1900. godine, kada je na samom početku 20. stoljeća fantastična priča o djevojčici Dorothy i njezinu psiću Totu, koje zahvati uragan i odnese ih u čarobni svijet, daleko od rodne kuće u Kansasu, u neobičnu zemlju Oz, očarala milijune mališana. Znajući vrijednost prve verzije, kao i tradicije, u New Line Cinema ipak su zajamčili da će poštovati one klasične elemente ove priče poput puta od žute cigle, čarobnih crvenih cipelica, ali i likova koje Dorothy susreće na svom putu, Strašila, Limenog čovjeka, Drvosječe i Lava. Taj novi film režira Nicole Kassell, koja je izjavila:
"Premda je mjuzikl iz 1939. godine dio mojeg DNK, osjećam ushićenje i poniznost zbog odgovornosti koju preuzimam ponovno režirajući tu legendarnu priču. Prigoda je ovo za preispitivanje temeljnih životnih tema – potrage za hrabrošću, ljubavlju, mudrošću i domom, koje se čine tako potrebnima u vremenu u kojem živimo. Nestrpljivo iščekujem trenutak kad ću zaplesati zajedno s junacima svojeg djetinjstva."
Sada nam, dakle, samo preostaje čekati novu verziju "Oza", možda dok pjevušimo "Over the Rainbow" ("Iznad duge"), najpoznatiju pjesmu iz tog filma. O modernizaciji priče i likova možemo samo nagađati, posebno nakon što je Spielberg u "Priči sa zapadne strane" mnogo više pažnje i dramske napetosti posvetio liku koji nije siguran u svoju rodnu ulogu. Gay drvosječa? Ili da Limenko postane Limenka? Možda Dorothy koja želi biti Don?