Nenad Rizvanović iznimno je aktivan i plodan pisac, pjesnik, publicist, kritičar i književni urednik. Prošle su mu godine objavljene dvije knjige: zbirka poezije "Plan grada" (OKF Cetinje) i roman "Brodovi nad gradom" (Naklada Ljevak), obje posvećene njegovu rodnom gradu Osijeku. To je bio i povod njegovu nastupu na prošloga tjedna održanom Panonskom festivalu knjige u Osijeku. Ovaj produženi praznični vikend provodi u Sloveniji, u Novom Mestu, s Ahmedom Burićem i sjajnim ad hoc bendom snimajući album "Valceri iz Translajtanije". Stihovi su Rizvanovićevi, iz istoimene pjesničke zbirke, glazba Burićeva.
No ovaj razgovor u cijelosti je posvećen Augustu Cesarcu u povodu nedavnog znanstvenog skupa i multimedijskog događanja "August Cesarec – Argumenti za revoluciju" održanog od 8. do 10. svibnja u zagrebačkom KIC-u. Glavni inicijator i organizator Nenad Rizvanović, uz ostalo, objašnjava zašto su program i okvir Subversive festivala bili prava adresa i kontekst za Cesarca, čiji život i djela, koliko god bili zapostavljeni i zaboravljeni, nalaze put i uzbuđuju duh i misli novih generacija.
Što vas je potaknulo i koliko je prošlo od ideje do realizacije znanstvenog skupa o Augustu Cesarcu? Što vama osobno predstavljaju Cesarec kao povijesni lik i njegova literarna ostavština?
Na organizaciju multimedijalnog događaja "August Cesarec – Argumenti za revoluciju", koji se u sklopu Subversive festivala održao u KIC-u od 8. do 10. svibnja ove godine, potaknulo me što je August Cesarec u posljednjih trideset pet godina praktički nestao iz javnog i književnog života – od 1991. bilježimo tek predstavu u zagrebačkom HNK te pokoje izdanje Matice hrvatske i Društva hrvatskih književnika. Primijetio sam da se znanstvenici mlađe i srednje generacije rado bave različitim aspektima književnog i političkog rada Augusta Cesarca i taj neobični disparitet između Cesarčeve javne "vidljivosti", odnosno "nevidljivosti", i živog interesa za njegov život i književnost naveo me da Augusta Cesarca kao temu predložim direktoru Subversive festivala Nikoli Devčiću što je on spremno prihvatio. Na našoj konferenciji čuli smo dvadeset izvanrednih izlaganja, a mogao sam pozvati još barem deset sudionika koji bi podjednako originalno i smisleno govorili o ovom piscu.
August Cesarec bio je autentični hrvatski književni fenomen – pisac, buntovnik i revolucionar. U hrvatskoj književnosti on je sasvim posebna, gotovo unikatna pojava. U stvarnom životu blag, nekonfliktan i pomirljiv, on je bio ponajprije buntovnik u tekstu i ja doista ne znam da u hrvatskoj književnosti postoji neki sličan pisac ili sudbina. Što god da je bio napisao, izazivalo je veliki polemički interes i on je na kraju platio glavom svoju nesklonost političkim kompromisima i izdaji političkih ideala. Njegov život i opus nisu neistraženi, ali njegovi tekstovi ostali su uglavnom neprotumačeni što je danas veliki izazov i poticaj.
Smijemo li pristati na "samorazumljivost" zanemarivanja i zaborava Cesarca u suvremenoj, samostalnoj Hrvatskoj zato što je bio ljevičar, revolucionar, marksist i jedna od prvih žrtava ustaškog režima? Što nam ta "samorazumljivost" govori o našoj državnoj, društvenoj i kulturnoj zajednici, njenom odnosu prema prošlosti i prema sadašnjosti?
U Hrvatskoj je August Cesarec bio i ostao persona non grata. Strastveno su ga proganjali svi režimi: austrougarski, jugoslavenski, mačekovsko-banski i ustaški, koji ga je naposljetku i smaknuo na Dotrščini. August Cesarec nije, naravno, oduvijek bio marksist i komunist – u mladim danima bio je skloniji anarhizmu, kao gimnazijalac bio je neka vrsta progresivnog nacionalista. No uvijek je bio nepotkupljivi buntovnik. I njegov otac August Cesarec, rođen u Donjoj Plemenšćini, dvadesetak kilometara daleko i od Kumrovca i od Velikog Trgovišća, inače stolar, bio je među viđenijim članovima Socijaldemokratske stranke. August Cesarec mlađi već je u gimnaziji organizirao đački ustanak – točnije štrajk – i o tome kao mladac napisao suvislu publikaciju. Hrvatska književnost – kao uostalom ni Hrvatska – nikada nije suviše simpatizirala ovaj tip političkog radikala koji se bori za ideale slobode i pravde. Prihvatljiviji i popularniji bili su likovi skloni kompromisima, nagodbama, uravnilovkama, koji su propagirali neku vrstu seljačkog, liberalnog ili nacionalnog pomirenja. Pa ipak August Cesarec nije nestao niti su ga čitatelji zaboravili.
Činjenica je, međutim, kako ste i sami istaknuli u svom uvodnom nastupu na otvaranju skupa, da je zapostavljenost Augusta Cesarca mnogo starijeg datuma. On je imao, ima srećom i danas, svoje ulice, po njemu se zovu škole, nije mu skinuto ime ni s čuvenog zagrebačkog kina i kulturnog centra. Kako vi tumačite to dugotrajno padanje u zaborav?
On je bio pomalo žrtva povlaštenog statusa u ondašnjoj književnoj javnosti, no povlaštenost tog statusa bila je sasvim nominalna. Filmovi i kazališne predstave po njegovim djelima događali su se sporadično ili čak slučajno i iza njih nije stajala neka partijska narudžba ili intervencija. Već je Vladimir Gerić 1980. u jednom tekstu konstatirao da je Cesarec naprosto "zapostavljen". Mislim da on Partiji nije bio suviše zanimljiv, osim možda Stipi Šuvaru, koji je u sebi vidio njegova nasljednika u političkom smislu. No Šuvar je imao previše drugog posla u 1980-ima da bi se stigao baviti još i Cesarcem. Sredinom 1980-ih Cesarec je već u nekoj vrsti slobodnog pada što se dramatično pogoršava 1990-ih i kasnije kad se iz javne slike ovog pisca prazni sav živi književni i revolucionarni sadržaj. August Cesarec naprosto blijedi iz društvene svijesti i javnog kulturnog života, o čemu je na konferenciji odlično govorio Dragan Markovina. Ne mislim da iza tog slučaja postoji neka organizirana književna akcija: Cesarec je naprosto potonuo kao javna i živa književna činjenica, jer se dugo nitko nije njime institucionalno bavio. Nije bilo i još uvijek nema novih filmova i kazališnih predstava po njegovim tekstovima i jedino što je od Cesarca ostalo jest neki pomalo imaginaran brend "August Cesarec", pogodan za titule mjesnih odbora, osnovnih škola, gradskih knjižnica i periferijskih kulturnih centara. Ja se ipak uvijek razveselim kad vidim da se neka škola ili knjižnica zove po Augustu Cesarcu. U strogom centru Zagreba jedna lijepa uličica nosi ime "August Cesarec", premda bi se isto tako mogla zvati ulica primjerice Antuna Cesarca i nitko ne bi uočio neku bitnu razliku. U javnoj je svijesti današnji "August Cesarec" velika nepoznanica: netko bez opusa i biografije, pripitomljen anonimni građanin sveden na hrvatsku malograđansku mjeru. U tom "Augustu Cesarcu" svakako nije moguće prepoznati zapaljiv revolucionarni i komunistički sadržaj i opasnu buntovničku biografiju.
Može li se razlog njegove nepročitanosti tražiti u njegovim tekstovima? Kakav je on, prema vašem sudu i doživljaju, pisac?
Cesarčeva literatura nije lak interpretacijski orah što ga čini još zanimljivijim i izazovnijim slučajem. Danas imamo popriličan broj važnih književnih interpretacija ili tekstova o Cesarcu (Ivo Frangeš, Aleksandar Flaker, Jure Kaštelan, Meša Selimović, Vice Zaninović, Branimir Donat, Bruno Popović, Slavko Batušić, Marijan Matković, Davor Kapetanić, Dalibor Brozović i drugi). Vice Zaninović još je 1964. napisao korektnu biografiju Augustu Cesarcu, a Zorica Stipetić svoju epohalnu znanstvenu monografiju "Argumenti za revoluciju". August Cesarec u svom je životu živio tegobno proleterski na rubu bijede, ali nikada nije bio razočaran ili ogorčen čovjek. Puno je pisao nefikcijske tekstove, jer je praktički živio samo od pisanja, a tada su honorari bili više nego bijedni. Njegov interesi uključivali su marksizam, politiku, povijest, likovnu umjetnost, teatar, filozofiju, psihologiju i psihoanalizu. Zajedno s Krležom uređivao je čuveni časopis Plamen, a kasnije Cesarec samostalno još uređuje i časopise Komunista, Zaštita čovjeka i Glas Trešnjevke. Rado je prevodio pisce koji su mu bili važni, poput Maksima Gorkog, Victora Hugoa, Jaroslava Hašeka ili Uptona Sinclaira. Čitavu 1933. godinu redigirao je prijevod Marxova "Kapitala", no njegov glavni fokus ipak je bila literatura i njegov je opus zaista opsežan ako se zna da je ubijen u 48. godini. Istina da je komunistički režim kasnije na jedan prilično nesimpatičan način pokušao od Cesarca stvoriti neku vrstu komunističkog mučenika, što je vjerojatno stvorilo neki odij, premda se nešto u Cesarcu opiralo toj vrsti čudnovatog komunističko-martirološkog diskursa i hibridne hagiografije.
Cilj skupa koji ste organizirali bio je zainteresirati i potaknuti ljude na ponovno čitanje Augusta Cesarca. Evo, mene ste potaknuli i na tome sam vam zahvalan. I sa svakom pročitanom stranicom sve sam začuđeniji kako je Cesarec "ispao" iz književnog kanona, pa i onog "ljevičarskog". Cesarec svakako nije Krleža, ali zar je njegov opus toliko neznatniji i lošiji koliko je on zapostavljen u odnosu na Krležu?
Problem današnje ljevice jest što ne zna što bi s Cesarcem, ako uopće i ima neku sliku o vlastitoj ulozi u nedavnoj hrvatskoj prošlosti. Zanimljivo je da Cesarec "ispao" iz kanona premda su odavno istražene njegove bliske književne veze sa Šenoom, Vjenceslavom Novakom ili Gjalskim i, naravno, Miroslavom Krležom, no to je problem nespretnih i neprimjerenih kriterija po kojima se danas oblikuje književni kanon. Neke Cesarčeve priče nastale su pod očitim utjecajem Miroslava Krleže, no svaka usporedba s Krležom naravno da šteti Cesarcu kao piscu. Nitko se uostalom s Krležom ne može mjeriti, natjecati ili uspoređivati jer je Krleža kompletniji pisac i od Andrića, Crnjanskog ili Selimovića. Krležu je naprosto nemoguće ignorirati, zaobići ili osporiti. Ivo Frangeš pak u svojoj "Povijesti hrvatske književnosti" (1988.) piše da je Cesarec "po čistoći zanosa i jasnoći opredjeljenja, po dosljednosti djelovanja i tragičnoj koherentnosti života i smrti, jedan od najreprezentativnijih likova hrvatske književnosti". Frangeš je uostalom napisao jedan od najboljih tekstova o Cesarcu u svojoj knjizi "Studije i portreti" (1968.).
Posljednji i do ovog vašeg jedini takav znanstveni skup o Augustu Cesarcu održan je davne 1965. godine. Otvorio ga je, u ulozi jednog od organizatora i domaćina u Institutu za historiju radničkog pokreta Franjo Tuđman. Znamo li što je on tada govorio o Cesarcu?
U Institutu za historiju radničkog pokreta 22. i 23. 3. 1965. održano je "naučno zasjedanje" posvećeno životu, radu i djelu Augusta Cesarca u povodu sedamdesete godišnjice njegova rođenja. U svom izvještaju s ovog skupa u časopisu Forum (3-4 1965) Stanko Lasić piše da se na "zasjedanju" okupio velik broj znanstvenika, poput Ive Frangeša, Aleksandra Flakera, Dalibora Brozovića, Davora Kapetanića, Miroslava Vaupotića, Zorice Stipetić, Slavka Batušića, Zdenka Lešića, Vice Zaninovića, Marina Franičevića, Brune Popovića i Stanka Koraća, "a sva 24 referata što su ih podnijeli naučni i javni radnici iz osam gradova u Jugoslaviji i jedan gost iz inozemstva bila saslušana aktivno" i da će "završnu kritičku ocjenu biti moguće dati tek nakon što svi radovi budu tiskani", što se nije dogodilo jer je u RAD-u JAZU posvećenom Cesarcu (8/1965) objavljeno samo pet tekstova s ove konferencije.
U Institutu za književnost u Opatičkoj 18. dan prije početka konferencije otvorena je prigodna izložba "Djelo Augusta Cesarca", koju su priredili Davor Kapetanić i Edo Kovačević, a na čijem su otvorenju govorili predsjednik JAZU Grga Novak i Marijan Matković, tajnik Akademijina odjela za suvremenu književnost. Znanstveni skup (ili naučno zasjedanje) otvorio je direktor Instituta za historiju radničkog pokreta Franjo Tuđman koji je – kaže Lasić – "rekao dvije-tri riječi" i potom predložio radno predsjedništvo u sastavu Ivo Frangeš, Dragutin Tadijanović i Franjo Tuđman. Nakon 1965. godine nije bilo novih znanstvenih konferencija o Augustu Cesarcu. Trebalo je proći gotovo punih šezdeset godina da mi na Subversive festivalu Cesarcu održimo drugu konferenciju o njegovu književnom djelu.
Znakovito je mjesto i okvir održavanja skupa, zagrebački Subversive festival. Možemo li reći da je to prirodno okruženje za vječnu subverzivnost Cesarčeva djela?
Mislim da je August Cesarec na Subversive festivalu dobio svoje pravo mjesto i adresu. Njemu nije godio boravak u akademskim ili režimskim nišama i mislim da smo ga vratili tamo gdje mu je mjesto – na zagrebačku ulicu, među ljude, u kultni KIC, što je njegov prirodni okoliš jer je Cesarec bio prototip urbanog pisca i uostalom jedan sasvim zagrebački književni fenomen. Cesarec nije poput Miroslava Krleže bio zagrebačka književna usidjelica, već politički i književni odmetnik i zatvorenik. Nakon atentata na bana Cuvaja austrougarski režim hapsi ga još istog dana, 8. lipnja 1912., i kao sudionika u atentatu osuđuje na pet godina robije. Iz Srijemske Mitrovice iscrpljenog i tuberkuloznog pustili su ga nakon dvadeset mjeseci i odmah regrutirali i poslali u Kruševac. Austro-Ugarska ga je strpala u zatvor prije nego što je stigao maturirati i otela mu ukupno šest godina mladenačkog života. I novi jugoslavenski režim u Cesarcu je prepoznao subverzivnog književnog i političkog neprijatelja i hapsio bezbroj puta (1922., 1923., 1928., 1929., 1933., 1938. itd.), a hapsili bi ga i maltretirali i puno više da nije bježao u Beč, Prag, SSSR, Španjolsku i Francusku.
U SSSR je putovao u dva navrata – prvi put 1922., drugi put 1934., o čemu je pod pseudonimom Vuk Korneli napisao izvanredno važnu knjigu "Današnja Rusija" (1938.), o kojoj je na konferenciji izvijestila Ivana Peruško. Poslije je napisao još četiri knjige putopisa. Potom odlazi u Francusku i Španjolsku i postaje najpoznatiji intelektualac iz Hrvatske i Jugoslavije koji je sudjelovao u Španjolskom građanskom radu, a svoje je španjolske dojmove sabrao u knjizi "Španjolski susreti" (1938.). NDH u Cesarcu nije prepoznao samo ljutog neprijatelja nego i opasnu političku konkurenciju, jer su Cesarcu Kvaternik i Rakovačka buna bili životna tema o čemu je napisao i svoje najvažnije književno djelo, dramu "Sin Domovine", za koju je 1940. dobio Demetrovu nagradu. Sasvim je jasno zašto Subversive festival vidi u Augustu Cesarcu svog preteču i srodnika.
Da uposlim malo vašu maštu, gdje bi u hrvatskom i europskom političkom spektru i kontekstu svoje mjesto danas našao August Cesarec i ima li u današnjim okolnostima i duhu vremena uopće mjesta i šanse za ljude tako izraženih ideala, u prvom redu socijalne pravde?
Franjo Tuđman nekoliko je puta spominjao Augusta Cesarca u pozitivnom kontekstu, no meni je teško zamislit Cesarca kao člana HDZ-a. Kao zadrtog antikapitalista, lakše mi ga je zamisliti kao člana Radničke fronte, koji zajedno s Katarinom Peović prosvjeduje ispred Podravke. Pa nije li Cesarec još u Kvaternikovim ekonomskim spisima vidio protomarksističke tendencije? Hrvatski nacionalisti nisu ga podnosili možda baš zato što se ustrajno bavio pravaštvom, Kvaternikom i Starčevićem. Filip Lukas jednom zauvijek izbacio ga je iz Matice hrvatske. August Cesarec znao je kako razgovarati s radnicima i seljacima i danas bi, a možda i nakon Drugog svjetskog rata da je preživio, bio vođa ljevice. On je bio netko tko je nevoljko bježao iz Hrvatske, jer mu je na pameti uvijek prva bila sudbina Hrvatske. Teško bismo ga u današnjem vremenu zamisliti kao emigranta u Americi, Norveškoj ili Rusiji, jer on bi uvijek našao načina da se vrati u Hrvatsku i djeluje pa makar ilegalno. Možda bismo ga eventualno mogli zamisliti u Grazu kao političkog savjetnika komunističke gradonačelnice Elke Kahr, no on bi se prije ili kasnije opet vratio u Zagreb.
Samim nazivom skupa "Argumenti za revoluciju" skrenuli ste pozornost na jedno antologijsko historiografsko djelo o Cesarcu. Koliko mi je poznato, objavljena su i Cesarčeva sabrana i odabrana djela.
Mnogi su pomislili da je 1982. godina preokreta za književnost Augusta Cesarca: najprije je objavljena izvanredna znanstveno-istraživačka studija Zorice Stipetić "Argumenti za revoluciju", u kojoj je autorica nadmašila sve što je do tada napisano o Augustu Cesarcu i zapravo ispisala izvanrednu kulturološku historiju hrvatske ljevice 20. stoljeća do 1941. godine. Na našoj konferenciji ova je knjiga i ova autorica s pravom spomenuta bezbroj puta jer riječ je o živom i nezaobilaznom djelu hrvatske znanstvene humanistike i koja je kao takva preživjela javni Cesarčev brodolom. Te iste 1982. počinju s izlaskom i Sabrana djela Augusta Cesarca u dvadeset knjiga u izdanju Mladosti, projekt koji je znalački vodio Vice Zaninović i u kojem su sudjelovali i drugi znanstvenici poput Vladimira Popovića, Nedjeljka Mihanovića ili Ive Perića, što znači da se danas nije teško baviti Cesarcem, jer su najvažniji poslovi odavno urađeni.
Na skupu je održano čak dvadeset izlaganja. Kada će se pojaviti zbornik? Je li ovim skupom, koji ste zaključili izlaganjem "Osuđen na borbu i poštenje", završena vaša misija u ponovnom otkrivanju Augusta Cesarca?
Ne vidim svoju ulogu kao misiju niti mislim da bih ja nekome morao otkrivati književni opus Augusta Cesarca. Naša konferencija August Cesarec – Argumenti za revoluciju pokazala je da se Cesarec čita i da se o Cesarcu piše. Zbornik radova o Augustu Cesarcu s ovog skupa izlazi već najesen kao posebni broj časopisa Up & Underground i siguran sam da će biti riječ o izvanrednom izdanju.