Audioknjige su u posljednjih nekoliko godina zavladale svijetom – najbrže su rastući medij globalne izdavačke industrije i tvore tržište vrijedno više od nevjerojatnih pet milijardi dolara. No, unatoč tome, do prije samo pet godina, audioknjiga na hrvatskom jeziku nije bilo. Sve dok se Ljubica Letinić i Lana Deban, bivše kolegice s Hrvatskog radija, nisu dosjetile ispuniti tu prazninu na domaćoj književnoj sceni i osnovati platformu book&zvook.
Taj projekt, koji su iz temelja podigle same i u njega unijele srce i dušu i koji je 2019. startao s 13 naslova, danas broji oko trideset tisuća korisnika, a nedavno je proslavio izdanje stotog naslova u svojoj zvučnoj biblioteci – "Događaj" nobelovke Annie Ernaux u izvedbi Nine Violić.
Upravo ste došle i do okrugle stotke, no vratimo li se u prošlost, kako je sve počelo?
Ljubica: I prije no što smo počele raditi na ovome i u posljednjim danima 2019. lansirale aplikaciju book&zvook, dugo je u nama sazrijevala ta misao da bi audioknjige trebalo snimati na hrvatskom jeziku. Dugi niz godina radila sam kao novinarka na HRT-u, bila sam urednica na Trećem programu radija i sa smjenom vlasti 2016. godine, gase se svi ciklusi koje sam do tada uređivala. To je bilo ono što me gurnulo da razmišljam da nešto pokrenem sama. Zadnjih desetak godina mog boravka na radiju, Lana i ja smo radile zajedno i surađivale na tim, što bi se moglo nazvati, dramsko-dokumentarno-eksperimentalnim formatima. Igrale smo se s medijem, istraživale ga, upoznavale, brusile vlastite afinitete i došle do zaključka da bi bilo pametno snimati audioknjige! Još prije sigurno dva desetljeća, u Berlinu upoznala sam neke ljude koji su živjeli od produkcije audioknjiga, koje su se tada izdavale na CD-ima. Tada su svi smatrali da se to kod nas ne može napraviti, da smo premalen jezik i da je sve skupa previše komplicirano i sofisticirano za naše tržište. No, jednom kada su došli pametni telefoni i omogućili nam da sve što nam je potrebno imamo nadohvat ruke, više nije bilo razloga da audioknjiga ne dođe i kod nas. A nakon što smo došle do brojke od stotinu knjiga, vjerujem da ćemo doći i do toga da imamo tisuću knjiga snimljenih na hrvatskom jeziku. Nadam se i brže nego do ovih prvih sto!
Što kažu podaci i statistika, što znate o korisnicima aplikacije book&zvook?
Ljubica: Znamo mi puno o njima! Mi ih pratimo i uhodimo! (smijeh) Tehnologija je sjajna stvar jer možemo zapravo saznati navike naših korisnika iz te pozadinske analitike koja ide uz digitalnu distribuciju. Znamo kada ulaze u aplikaciju, koliko se zadržavaju, koliko slušaju, koliko se puta vraćaju...
Lana: Zapravo imamo neke općenite demografske podatke, u kojoj su dobnoj skupini, otkuda su... Otprilike 70 posto naših slušatelja je iz Hrvatske, a ostali su iz regije i okolnih zemalja. No ti se podaci i stalno mijenjaju.
Ljubica: Osim iz Hrvatske, najviše je slušatelja iz BiH i Srbije, pa Austrije, Italije, Njemačke, Švicarske, Irske, Nizozemske, skandinavskih zemalja. Na Islandu imamo nekoliko slušatelja! No, slušatelja ima i u Moskvi, SAD-u, na Filipinima i u Australiji. I to nije više samo sporadično, recimo, Filipini uporno "svijetle", što znači da tamo netko vrlo često ulazi u aplikaciju. Što se rodne statistike tiče, podjednak je broj žena i muškaraca.
Koliko ukupno korisnika imate?
Lana: Možemo govoriti o tome koliko je ljudi uopće preuzelo našu aplikaciju, a tu smo sad već na 30 tisuća ljudi.
Ljubica: Mi zapravo mjerimo broj korisnika u odsječku vremena. Na godišnjoj razini imamo 12 tisuća korisnika, a na razini mjeseca smo trenutačno na dvije tisuće. Na razini dana smo na 200 korisnika. No, neupitan je podatak da imamo 30 tisuća adresa, ljudi koji su skinuli našu aplikaciju na svoj telefon. Neki se u nju nisu vratili, neki se vraćaju povremeno, a neki svaki dan.
Prije book&zvooka na hrvatskom govornom području, osim možda korisnicima Hrvatske knjižnice za slijepe, audioknjige nisu bile dostupne. No, zanimljivo je da se na YouTubeu mogao naći određen broj besplatnih audioknjiga, i to uglavnom na srpskom jeziku.
Ljubica: To je jedna za nas vrlo važna tema, jer te knjige na YouTubeu zapravo su knjige ukradene iz biblioteka za slijepe. Najviše iz Srbije, ali ima i hrvatskih knjiga. Dakle, riječ je o knjigama snimljenima za ljude koji imaju poteškoće s vidom i zatim postavljene na YouTube. Nadam se da će i ovaj problem jednom doći na red, možda kada se omasovi priča oko audioknjiga, jer je to zaista jedno sasvim neregulirano polje. Među ostalim, razlika između onoga što mi radimo i knjiga koje su snimljene za takve biblioteke, jest da je svaka sekunda knjiga kod nas autorski zaštićena. Mi moramo otkupiti autorska prava za tekst i angažirati vrhunskog glumca da knjigu snimi u high-end tonskom studiju. Biblioteke za slijepe, osim što knjige snimaju na drukčiji način i s drukčijim pristupom, ne moraju otkupljivati autorska prava jer je Ugovorom iz Marrakecha dopušteno snimanje zaštićenih djela – uz uvjet da čuvaju snimke.
Kako u praksi funkcionira nabavljanje prava za snimanje audioknjiga?
Ljubica: Vrlo je jednostavno, prava se kupuju kod izdavača ili vlasnika prava. Kao i, primjerice, za film ili dramsko uprizorenje, morate kupiti pravo da od djela napravite derivat, u ovom slučaju audioknjigu. To je najdosadniji dio posla – tek nakon toga počinje rokenrol?
A kako izgleda rokenrol dio posla?
Lana: Rokenrol je proizvodnja, odnosno produkcija audioknjige, koji počinje od toga da se pronađe "idealan glas", iako naravno nije stvar samo u glasu. Nama je uvijek u procesu kastinga bitno i da je po nekim još drugim kriterijima pogodimo taj spoj teksta i osobe koja ga interpretira. Svaki naslov ima svoje jedinstvene zahtjeve, svaki stil pisanja zahtijeva određenu tehniku čitanja, tu su narječja i naglasci. Važna je kvaliteta glasa, karakter, kako će se netko s određenim tekstom moći nositi i prenijeti ga slušatelju. Mislim da je to ključno, da se odabere netko kome taj tekst doista leži. Jer snimanje audioknjiga nije samo suho čitanje, već je više poput pripovijedanja. Najteže je, recimo, pronaći nekoga za čitanje autobigrafske proze ili memoara. Najbolje bi bilo da autor sam želi ili može čitati takvu knjigu, no ako ne može, pred glumcem, odnosno čitačem, doista je težak zadatak kako bi kod slušatelja doista proizveo osjećaj da sluša autora. Zatim, kada dođemo u studio, treba nam neko vrijeme da se pronađe idealan ton, postava glasa, ritam, ključ po kojem ćemo dalje raditi. Čitali su nam do sada najčešće glumci, no i neki spikeri pa čak i naturščici. Neki autori su sami pročitali svoje knjige. Netko se u tome pronađe i jako to zavoli. Vole taj mir, tišinu koja ih okružuje u studiju, tu neku drugačiju vrstu koncentracije i rada na tekstu.
Koliko dugo traje snimanje jedne knjige i što sve dolazi s tim?
Lana: Kada smo snimali "Zločin i kaznu", koja ima 600 kartica teksta i traje 25 sati, imali smo više od 50 sati materijala! Dakle, uglavnom dva do tri puta dulje nego što knjiga u konačnici traje. Govorim samo o ovom procesu snimanja, jer nakon snimanja slijedi faza postprodukcije u kojoj se tekst čisti od grešaka koje se događaju pri čitanju. Obično se moramo i vratiti u studio i ponoviti neke stvari. Nakon toga dolazi faza u kojoj odlučujemo kako ćemo dalje tretirati tekst – primjerice, sva naša izdanja imaju glazbu. Ponekad je to glazba koja je baš namjenski skladana za određeno izdanje, a imamo i svoj krug suradnika, glazbenika i skladatelja s kojima radimo i riječ je o jednom vrlo specifičnom tipu skladanja glazbe za taj medij. No, ne mora to uvijek biti originalno skladana glazba, a često koristimo i različite zvukove i šumove kako bismo stvorili atmosferu. Sve su to neke produkcijske nijanse, ali u konačnici, naše knjige nisu radiodrame, ali nisu ni suho čitanje teksta, već nešto između.
Ljubica: Ključ je zapravo glumac, ili čitač. Tiskane knjige ljudi drže u rukama, zapamte naslovnicu, boju, miris... S druge strane, audioknjige pamte se prema glasu. Ljudi se znaju zaljubiti u jedan glas, pa slušati sve knjige koje taj glumac čita.
Lana: Tako je, i kao što sam prije rekla, snimanje audioknjige nije samo čitanje. Iako je taj medij zapravo tako započeo, danas se širi u najrazličitijim smjerovima i postoji mnogo formata audioknjiga. Mi smatramo kako snimanje audioknjige zahtijeva jedan specifičan način interpretacije i pronalazak mjere do koje treba ući u interpretaciju da se kod slušatelja otvori polje imaginacije, a da im ne oduzmeš njihov vlastiti doživljaj. Taj dio našeg posla je na neki način i redateljski, pronaći s glumcem pravi tip interpretacije.
Book&zvook nudi više različitih formata audioknjiga, pa čak i knjige koje u tiskanom obliku ne postoje...
Svašta smo do sada radili, eksperimentiramo. Snimili smo dramski tekst Espija Tomičića, nekoliko dijalektalnih izdanja, čakavskih, i niz originalnih, izvornih audioizdanja. To su knjige koje nemaju svoju tiskanu inačicu, one stoje ravnopravno uz naša klasična izdanja, ali za razliku od njih postoje samo u zvuku. Takva je audiomonografija istarskog konceptualnog glazbenika Francija Blaškovića, nastala na snimkama koje smo kolega Branimir Slijepčević i ja godinama prikupljali. Katarina Luketić svoju je komparatističku književnu studiju pisala ciljano za medij zvuka. Tekstove pod nazivom "Balkanska predavanja – šest prijedloga za sljedeće desetljeće" organizirala je u niz izlaganja vlastitim glasom koja su potkrijepljena igranim ulomcima iz literature na koju se referira. U našim knjigama nalaze se i neke izvedbe glumaca koji su umrli, što našoj zbirci daje i rizničnu vrijednost, jer to su unikatne bilješke nečijeg glasa, izvedbe i jezika, prvenstveno jezika tog književnog teksta, a onda i vremena. Knjiga s vrhunskom glumačkom izvedbom, pa još i originalnom glazbom, dizajnom, to je novi umjetnički rad.
Koji su sve glumci do sada čitali knjige i kako ih birate? Ponavljaju li se neki ili uvijek tražite nove glasove?
Ljubica: Dosad smo baš inzistirali na tome da tražimo nove glasove. Ponovili smo, ako se ne varam, samo Zorana Čubrila, koji je čitao "Proljeće Ivana Galeba" Vladana Desnice i "Grad u zrcalu" Mirka Kovača, i koji je izvanredan čitač s kojim najbolje surađujemo na tako zahtjevnim tekstovima. Od novijih izdanja tu su Lela Margetić i Nina Violić koje su čitale "Samo strast" i "Događaj" Annie Ernaux. Igramo se i s jezikom i dijalektima pa nam je Goran Bogdan čitao roman Ivice Đikića "Ponavljanje", koji je smješten u Hercegovini, Anđela Ramljak roman Magdalene Blažević "U kasno ljeto", Lana Barić "Zemlju bez sutona" Marije Andrijašević koja se smjestila u Dalmatinskoj zagori... Takav pristup tekstu donosi cijeli jedan novi asocijativni spektar – naša igra sastoji se u tome da u polju zvučnog iskoristimo sredstva koja imamo kako bi knjiga zaživjela na novoj razini. Zato je audioknjiga različita od otisnute knjige. S druge strane, često se vodi debata o tome je li slušanje audioknjige "varanje". Mnoga djeca koja su lektiru poslušala, neće to priznati u školi, jer će mnogo profesora starije generacije reći kako "to nije čitanje".
Moram reći kako mi to doista zvuči apsurdno, pogotovo danas, kada konstantno govorimo o tome da djeca u školama sve manje čitaju.
Ljubica: Nama je i to bila motivacija. Znali smo da klinci sve teže čitaju. Iz vlastitog iskustva, na svojoj djeci, vidjeli smo da se njih lektirom muči. Namjerno im se daju knjige koje oni ne mogu pročitati, a zatim budu frustrirani i odluče da jednostavno neće čitati. Naše audioknjige su i neki doprinos promjeni toga, s obzirom na to da su se mladi preselili u digitalne sfere, da im i tamo pripremimo neki dobar sadržaj. Pomislimo samo i kakve bi bile sve prednosti uvođenja audioknjige kao alata u nastavu. Koliko bi to bilo demokratično prema djeci koja imaju poteškoća s čitanjem, omogućiti im da sudjeluju u diskusiji u kojoj inače uopće ne bi mogli sudjelovati. Istraživanja su zapravo pokazala da je to dobrodošlo i blagotvorno. Čak nije stvar ni poteškoće čitanja, nego je zapravo sjajna prilika da književnost počnemo shvaćati kao ugodu, uživanje. A ne obavezu.
Kako birate knjige koje ćete snimiti? Postoji li neki proces, strategija?
Lana: Kad smo kod lektire, tu imamo neku ideju što bi se sve trebalo snimiti, za klince u osnovnoj školi, srednjoj, maturante. Trudimo se da snimimo neke obavezne lektirne naslove. Želimo snimiti mnogo svjetskih klasika, ali i domaće suvremene pisce, a snimali smo i poprilično mnogo poezije. Iako je audiomedij zaista krasan za poeziju, moram reći da se najmanje sluša i kupuje, što je šteta. Iznenadilo nas je i da se, ono za što smo smatrale da će se najviše slušati, izdanja za najmlađe, slabije prodaju. Ona su ujedno i naša produkcijski najkompleksnija izdanja, tekstovi su dramatizirani, svaki lik ima svoj glas, sve je puno glazbe... Baš napravljeno da djeci mašta proradi i pokaže im koliko se može uživati u književnosti.
Ljubica: Ma mi smo zapravo u jednoj doista zahvalnoj poziciji. Ništa nije snimljeno i treba snimiti sve! Nije problem odlučiti koju ćemo knjigu snimiti, ne moramo se bojati da će nam netko maznuti knjigu pred nosom, jer smo jedine na tržištu. No, problem je snimiti knjigu.
Mislite li pritom da vam financije predstavljaju najveću prepreku?
Lana: Da, financije, ali i svi ostali mogući resursi.
Ljubica: Bilo bi resursa da ima i love!
Postoje li, primjerice, potpore namijenjene proizvodnji audioknjiga, strategije za popularizaciju tog medija?
Ljubica: Konkuriramo kao i svi izdavači, i dobili smo neke potpore za izdavanje knjiga. Rekli bismo da se polako prepoznaje potreba za tim, ali zaista jako polako. Financiramo se uglavnom prodajom knjiga, s tim da je nešto manje naših korisnika u inozemstvu, ali oni su istodobno bolje platežne moći i više kupuju. Knjižnice su od kraja prošle godine svojim korisnicima počele posuđivati naše knjige, a to ih čini znatno dostupnijima, na taj način će doći do širokog kruga birane publike. Iznimno nam je važno popularizirati audioknjige i približiti ih ljudima, a mislim da u tome i uspijevamo. Privlačimo sve više ljudi, ali ih i zadržavamo. Raste nam ta statistika zadržavanja ljudi u aplikaciji, slušanja. To su značajni podaci i veliki poticaj da radimo na daljnjem razvoju.
Lana: Čini mi se da su baš knjižnice možda pravi put da se slušanje knjiga popularizira, da se ljudi susretnu s tim formatom. Kod nas se trenutačno vode razgovori kakvi su se vani vodili prije mnogo godina, postavljaju se pitanja u smislu je li slušanje knjiga jednako kao čitanje knjiga? Ili je to varanje i samo za one lijene? Naravno, to je očekivano, tu fazu moramo proći. Međutim, postoje i istraživanja o tome kakvi se procesi događaju u mozgu tijekom čitanja, a kakvi prilikom slušanja knjiga. Zaključak je da onaj krajnji rezultat, ono što je važno, kako doživljavamo knjigu i što ostane u nama nakon tog doživljaja, se zapravo ne razlikuje. Nevažno je dekodira li naš mozak slova s papira ili zvučne valove koji dopiru kroz uho.
Kada bolje razmislim, zapravo nam je tijekom golemog dijela povijesti bilo sasvim prirodno – slušati priče.
Lana: Upravo tako, no to je nešto što možda zaboravljamo! Mi smo kao vrsta stoljećima funkcionirali na usmenoj predaji, ljudima je audio medij blizak, vole slušati da im netko nešto priča i to nam je zapravo urođeno. No, valjda moramo proći sve te faze. Na našim objavama pojavljuju se i komentari koji nas kritiziraju, govore kako ne bismo djeci trebali dati da slušaju audioknjige jer će ih to ulijeniti. Međutim, stvari se mijenjaju i ne možemo to negirati. Nove generacije usmjerene su na neke potpuno druge kanale i pozitivna je stvar moći im ponuditi kvalitetan sadržaj kroz neki kanal koji je njima blizak i kojim će književnost doprijeti do njih. Istraživanja koja su provedena o slušanju knjiga i navikama slušaoca, među ostalim pokazuju i da, ako netko sluša knjige, ne znači i da ih ne čita. Netko će određeni naslov poslušati, a neki naslov će pročitati. Nekad i ne možemo držati knjigu u ruci, jer, primjerice, vozimo ili peglamo. Često nam se javljaju ljudi govoreći da su poslušali knjigu dok su peglali veš! Pa i ljudima koji moraju voziti duge relacije audioknjige su spas. Razumijem da na prvu netko može pomisliti kako bi bilo bolje da njihovo dijete čita, a ne sluša knjige, ali to zapravo nije presudno. Vani je to postalo sasvim normalno – kada netko kaže da je pročitao knjigu, često znači da ju je poslušao. No, trenutno je važno da razgovaramo o tome da jedno drugo ne isključuje – ako slušaš knjigu da to ne znači da više nikada nećeš pročitati knjigu. Tko zna kako će sve izgledati za 15 godina! I kada je e-knjiga dolazila, svi su se bojali da će tiskana knjiga izumrijeti, ali ni to se nije dogodilo.
Ljubica: Da, knjiga neće nestati. Poanta je samo u tome što mi slušanjem knjiga radimo nešto što je ljudima kao vrsti, drevno. Kada čitamo e-knjigu, to nije transformacija klasične knjige, već samo mali odmak. S audioknjigom, vratili smo se na polazište. Audioknjiga ne nastoji preuzeti knjigu, nego ponuditi knjigu u drugom formatu, i štoviše, jednom koji je izuzetno blizak čovjeku. Možda i bliži od čitanja. Čitanje je intelektualno naporan zadatak za naš mozak i velika količina energije uložena je u dekodiranje tog znaka, koliko god ga mi mehanizirali. U slušanju, ne pobjeđujete slova, već se prepuštate. Nečijem glasu, zvukovima koji imaju razne moći, promatrate krajolik oko sebe, boje, oblike. To prepuštanje u slušanju podrazumijeva nešto od lagode i užitka, a to je mala subverzija. Možda je zato osporavano u odnosu na "pravo" čitanje.
Čula sam da ćete uskoro početi raditi i na naslovima hrvatskih autora na engleskom jeziku?
Ljubica: Već smo započeli sa snimanjem! To je sjajna prilika da se domaća književnost plasira na svjetskoj pozornici, pogotovo jer je put do distributera lakši nego s klasičnom knjigom. Kada smo tek započinjale, nismo imale u planu raditi svoju aplikaciju. Htjele smo snimati knjige i stavljati ih na postojeće servise, poput Audiblea. Međutim, ti su servisi tada bili zatvoreni za naš jezik. No, iako smo se na sve moguće načine iscrpile stvarajući aplikaciju, sada nam se čini da je to bilo korisno. Ljudi koji otkrivaju audioknjige na hrvatskom, otkrit će ih kod nas, a ne u masi milijuna knjiga na Audibleu. No, za engleska izdanja koja spremamo, važno nam je da ih lansiramo na globalnim platformama. Idući korak je pametna strategija njihove promocije pred svjetskom publikom. Snimat ćemo ih u Londonu, a jedan manji dio u Zagrebu gdje smo čak uspjeli pronaći i izvorne govornike engleskog jezika, pritom i glumce koji se bave snimanjem audioknjiga.
Spomenule ste mi da se poezija i dječje knjige najmanje slušaju, ali zanima me koje su najpopularnije?
Lana: Dugo vremena je iznimno popularan bio "Sarajevski Marlboro" Miljenka Jergovića u izvedbi Mustafe Nadarevića, ali trendovi se često mijenjaju.
Ljubica: No, kod nas i nema puno komercijalnih knjiga, najmanje onih kakve nalazimo na kioscima iako polako i one dolaze. Jedno vrijeme je Vladan Desnica i njegova "Proljeća Ivana Galeba" bila jako slušana knjiga. Recimo "Sapiens: kratka povijest čovječanstva" Yuvala Noaha Hararija ili "Depra" Aleksandra Stankovića su možda najkomercijalniji naslovi i oni se najbolje prodaju. Ja pak sanjam o snimanju neke ljubavne ili erotske knjige! Audio medij je sjajan za takvo nešto.
Što nam možete otkriti, koje knjige nam dalje spremate?
Lana: Trenutačno je u postprodukciji još jedna knjiga Annie Ernaux "Jedna žena", koju je pročitala Alma Prica. Snimaju se "Neispričane priče" Rajka Grlića koje čita Janko Popović Volarić, a to će još neko vrijeme trajati jer je knjiga opsežna! Sljedeća velika knjiga koja ide u produkciju je "Kiklop" u izvedbi Borisa Bakala. Od engleskih naslova, upravo snimamo "Celebration", odnosno Karakaševu "Proslavu" koju čita Alexander Masters i "Farewell, Cowboy" Olje Savičević Ivančević u izvedbi britanske glumice Emme A. Gould.
