"Često volimo zaboraviti da nam lagodan život omogućuje krv i znoj nekih drugih ljudi"

"Keinberg - mjesto koje nestaje", projekt je redateljice i dramaturginje Vedrane Klepice realiziran u sklopu zatvaranja Ganz novih Perforacija. 

U Teatru EXIT premijerno je izveden 2. prosinca, a zbog velikog interesa publike, predstavu možete vidjeti u dodatnom terminu u subotu 5. prosinca. 

Opisan kao kazališna distopija, taj komad istražuje posljedice ekonomskog i moralnog propadanja male industrijske zajednice, sudbina radničkih gradova kakve nailazimo po cijeloj Europi. 

- Mene uvijek primarno zanimaju ljudske egzistencije, i strah od toga da nam je ona zbog nekih viših sila ugrožena. U Keinbergu ljudi žive u rudarskom gradu, a rudarenje je jedan od najtežih poslova koji vjerojatno postoje. Rudari umiru puno ranije od prosjeka, a da ne govorim da su u puno većoj opasnosti da poginu na radom mjestu. S druge strane upravo ti teški poslovi često osiguravaju lagodan život ostatku populacije. Bez njih ne bi postojali materijali od koji je izgrađeno 90% stvari koje koristimo u svakodnevnom životu. Od mobitela do hladnjaka. Mi često volimo zaboraviti da nam lagodan život omogućuje krv i znoj nekih drugih ljudi. Također, činjenica je da naša generacija stoji prvi put pred izazovom klimatske krize, koja će izbrisati sa lica zemlje neka mjesta i dislocirati nevjerojatne količine ljudi. Ta kriza je uzrokovana ničim drugim no ljudskim djelovanjem upravo u tim industrijama. S druge strane, nestanak tih industrija – što se ubrzano događa jer se Europa već dugo fokusira na uslužne djelatnosti, opet ugrožava ljudsku egzistenciju, jer što ćemo sa svim ti propalim industrijskim mjestima, s ljudima koje je teško prekvalificirati za nešto drugo, s urbanim siromaštvom. Tema je vrlo opširna i kompleksna, ali i u svemu tome, ono što sam htjela postaviti kao pitanje jest – zar ćemo ponovno pasivno stajati i gledati kako sve sve pred nama raspada - kazala je Vedrana Klepica te dodala da je postaviti predstavu u razdoblju pandemije bio velik izazov. 

Do same premijere, otkrila je, nisu znali hoće li se "Keinberg" odigrati. Tri člana tima zarazila su se koronom, a svi završili u samoizolaciji, zbog čega su datum premijere morali više puta mijenjati. 

- Matko Raguž, umjetnički voditelj Teatra Exit nam je izuzetno izlazio u susret, ali na naš raspored, ono je ponovno mora rotirati svoj, tako da možete zamisliti o kakvoj križaljci se radi. Na kraju mi je ipak drago što sam radila predstavu s dobrim ljudima koji su puni strpljenja i predanosti za ono što rade. Bez toga bi proces bio puno teži i mučniji. No, radnici u kulturi ostavljeni su manje više na cjedilu od strane institucija. Mi smo sada predstavu koja se inače radi dva mjeseca radili tri mjeseca. Naravno za isti honorar. To je neodrživo. Kada su mi članovi tima završili doma bolesni, nisam znala što napraviti. Da li ih čekati da ozdrave, ili ih mijenjati jer smo morali izaći na koji god način s predstavom do kraja godine. To opet znači da bi morala dijeliti jedan honorar eventualno na dvije osobe, ili nekome zahvaliti potpuno na suradnji. To je u krajnjoj liniji potpuno nehumano. Kako osobi koja leži doma bolesna, zahvaliti na suradnji jer eto, njezin minus je to što je bolesna. Zgrožena sam činjenicom da se Ministarstvo kulture i medija nije zauzelo za takve moguće slučajeve. Sve ovo ide preko leđa nekih stvarnih ljudi. Sve ovo potvrđuje tezu da se ne radi na tome da svi imaju jednake mogućnosti. I da ljudi za vrijeme najteže zdravstvene krize u ne znam koliko mogu ostati bez ikakvih izvora prihoda - zaključila je redateljica.