Na zatvaranju Sounded Bodies festivala u zagrebačkoj tvornici sutra nastupa Chinawoman, melankolična indie diva ruskih korjena koja našoj publici nije nepoznat gost. Uoči nastupa, razgovarali smo s Michelle Gurevich – Chinawoman.
Glazbom se bavite već deset godina, no čini mi se da su se najveći pomaci u vašoj karijeri dogodili nakon selidbe u Berlin.
U Torontu sam skladala prva dva albuma, ali u to vrijeme još sam radila kao videomontažerka. Par puta godišnje održala bih koncert za publiku uglavnom sastavljenu od vlastitih prijatelja, zanimanje za moju glazbu polako je raslo, ali od nje sigurno nisam mogla živjeti. A onda su počeli dolaziti pozivi iz Europe. Htjeli su da dajem intervjue, da dođem svirati, no malo tko je mogao pokriti troškove prekooceanskog putovanja za mene i tri člana benda. Pomislila sam: ako se preselim, možda bih mogla izgraditi karijeru glazbenice. I zaista, samo dva mjeseca nakon selidbe u Berlin održala sam prvi koncert u životu na kojem su ljudi zaista kupovali ulaznice. Pronašla sam nove glazbenike, potpisala ugovor s booking agencijom, interes novinara i promotora iznimno je narastao... Glazba je postala moj dnevni posao.
Na prvom zagrebačkom koncertu u Željezničaru 2011. godine djelovali ste poprilično nesigurno, no već par mjeseci kasnije u Tvornici značajno ste popravili dojam. Kako pamtite te nastupe?
Prvi koncert u Zagrebu bio je neponovljiva i fantastična katastrofa. Bio je to moj drugi nastup od selidbe u Europu, te prva svirka s novim bendom. Trebali smo svirati u manjem prostoru za 200 ljudi, kako bismo polako stjecali koncertno iskustvo, ali stvorio se velik hype, novinski naslovi o “kanadskoj senzaciji”, i odjednom smo se našli u rasprodanoj dvorani za 800 slušatelja. Bila sam kao svemirka teleportirana pred masu, i to je iskustvo bilo zbunjujuće za sve uključene. Do idućeg koncerta u Zagrebu održali smo tucet zajedničkih svirki, i iako smo još uvijek bili neiskusni, nisam se osjećala toliko preplavljena iskustvom stajanja pred mnogo ljudi. A čini mi se da postoje i oni kojima su ti naši prvi nastupi dragi, kao sjećanje na neko biće koje je po prvi put izvirilo iz pečine.
Većina vaših fanova dolazi iz slavenskih zemalja. Kako to tumačite?
U početku sam nudila očite odgovore: Isto kulturno zaleđe, poznate melodije, teme... Ali sada zapravo imam najviše fanova u Turskoj, za kojom slijede zemlje poput Grčke, odnedavno Francuska, pa čak i Iran. Istočna Europa prva je pokazala zanimanje za moju glazbu, no sada se čini da i druge zemlje s vlastitom tradicijom melankoličnog kantautorstva mogu razumjeti moju glazbu.
Jedan od vaših ranih hitova, "Russian Ballerina", možda mi je najdraža vaša pjesma. Kako je vaša majka, stvarna ruska balerina, reagirala na nju?
Sjećam se da sam joj za rođendan zapržila tu pjesmu na CD i da smo je prvi put slušale u njenom autu. Odmah ju je zavoljela. Čak je zamolila konobaricu da ju još jednom pusti u restoranu. Radi se o jednoj od mojih najživljih pjesama, no ona je za mene gorko-slatka, s utegom moje obiteljske povijesti.
Jednom ste rekli kako mnogo inspiracije crpite iz filmova. Možete li spomenuti nekog određenog autora ili film koji su utjecali na vaš umjetnički razvoj?
Fellini je moja najveća ljubav, posebno “8 1/2” i “Notti di Cabiria”. “Swept Away” Line Wertmüller je film koji će vas progodniti do kraja života, kao i “Un homme et une femme” Claudea Leloucha, zajedno sa soundtrackom Francisa Laia, koji je jedan od mojih najdražih albuma ikada. Tu je i "Stalker" Tarkovskog, "The Tentant" Romana Polanskog, te nedavni “Les Amours Imaginaires” Xaviera Dolana. Također, svi radovi Davida Lyncha, a posebno njegov kratki film “The Grandmother”.
Mislite li da ćete se ikada vratiti filmskoj karijeri?
Nikad zapravo nisam odlučila ostaviti film i uroniti u glazbu. Bio je to spor, višegodišnji proces u kojem je moja glazba postajala sve poznatijom i evoluirala u karijeru. Vjerojatno ću jednog dana iznova završiti u svijetu dokumkentarnog filma.
Ove godine objavili ste svoj treći studijski album. Kako biste opisali razvoj svoje glazbe od perioda "Party Girl" iz 2007. godine?
Rekla bih da sam ostala vjerna svojim temeljima, ali da sam se poigrala s elementima koji šire perspektivu i dodaju boju ukupnoj slici. Na novom albumu, "What Was Said" gura granicu ranjivosti, čak je mračna po mojim uobičajenim standardima. "Good Times Don't Carry Over" je više producirana i plesnija nego što je za mene uobičajeno, no opet je bazirana na minimalizmu i klasičnoj melodiji. "Nothing to Talk About" je razigrano poniranje u zvuk sedamdesetih, ali i dalje s gorkom slatkoćom...
Usprkos velikom interesu, i dalje sve albume objavljujete sami. Kako to da nemate ugovor s nekim većim izdavačem?
Često to uspoređujem s malom kvartovskom pekarom, gdje osobno poznajete pekara i svi se okupljate u tom malenom, ali dragom prostoru. I onda se pekar preseli u veći, renovirani prostor s novim stolovima i velikom tablom na ulazu, a kupci zaključe da to više nije ista stvar. Za sad se trugim zadržati osobni kontakt u svim aspektima svog posla. Možda se jednog dana odlučim za izdavača, ako me birokracija preplavi i onemogući u stvaranju glazbe, ali isto tako mogla bih naći par ljudi koji bi mi pomogli s tim stvarima. U svakom slučaju, ako pristanem raditi za nekog izdavača, to mora biti tek graciozno proširenje moje male pekare.
Kad već spekuliramo o budućnosti, kakvi su vam planovi za razvoj karijere?
Želim napisati više dobrih pjesama, pronaći snažnije melodije i teme, ali najvažnije, nastaviti iznenađivati sebe u procesu i rezultatima. Uz sve distrakcije koje trenutno imam zbog činjenice da sam sama sebi menadžer i brinem o svim nastupima, distribuciji i licenciranju, ništa nije ljepše od trenutka u kojem se otrgnem od svega i ostanem sama s klavijaturama i slušalicama u svojoj sobi, pronalazeći nove tekstove i melodije od kojih se smiješim.
Za kraj, što pripremate za novi zagrebački nastup?
Live verzije najboljih novih pjesama, hitove s prvih albuma...i par iznenađenja.