Problem koji Chui postavlja pred slušatelja, a sladak je to problem, jest činjenica da su mu albumi redovito visoke, vrhunske kvalitete pa se kod svakog idućeg postavlja pitanje: “Može li gore? Bar malo?” Sudeći po upravo objavljenom novom albumu “Do zvijezda”, ne može. Chui ima visoke standarde, ali ne odnosi se to samo na očekivano uzbudljivu svirku, kompozicije, duhovite i ambiciozne aranžmane ili volju da se istražuje zvuk i njegove kombinacije, već i na duh, nešto intuitivno što njegova glazba sadrži, a što se lako osjeti i prepoznaje.
To obično zovemo talentom ili zaigranošću kojom najbolji nude puno, a sve naizgled lako i spontano. Upravo između te spontane lakoće i promišljenosti koju zahtijeva svaki ozbiljan glazbeni projekt krije se privlačnost albuma “Do zvijezda”. Za kritičare Chui predstavlja problem zato što su mu albumi redovito pretplaćeni na najviše ocjene, pa i one albuma godine, kojih su skupili podosta. Ne samo zbog podjednake kvalitete i značaja u širem, današnjem društvenom prostoru, Chui je skoro pedeset godina kasnije, poput grupe Leb i sol nekada, jazz učinio popularnim a da nije žrtvovao trunku ambicije ili radio kompromise. Metoda fuzije različitih sastojaka kod tog benda je široka i možda je baš to ono što instinktivno osluškujete i očekujete kad slušate “Do zvijezda” ili prijašnje albume, i u njima jednako uživate bez obzira na to jeste li za “pozadinsko” slušanje ili potpuno koncentrirani na ono što nudi.
Ukratko, Chui posjeduje probojnost koja je u glazbi jako bitna i ma koliko djeluje da mu je prirođena, teško ju je postići. Pogotovo na ovako visokoj uzastopnoj razini kvalitete, jer “Do zvijezda” je fantastičan album čak i po “znanfan” omotnici u kojoj su redovite futurističke ilustracije ovog puta uglavili na domaći teren tzv. “raketa”, zagrebačkih nebodera, na naslovnici albuma koja efektno naznačuje da je unutra nešto domaće, a svjetsko. “Sporo paljenje” kao prva skladba – a sve su povezane s nekim oblikom kretanja, vožnje – upravo je to pa nakon ambijentalnog, sporog uvoda udaraljki i sintesajzera kreće brza vožnja, poput filma o “Shaftu”, u kojoj ritmička podloga bubnjara Ivana Levačića i Konrada Lovrenčića na basu eksplodira uz saksofonska sola. Nije daleko od Isaaca Hayesa do Weather Reporta ako vas na put vozi Chui, a koliko mogu pomiješati i ne polupati lončiće, govori iduća “Svemir ima novi pozivni”, u kojoj nakon jednostavnijeg ritmičkog uvoda jakog plesnog poticaja i glasa propuštenog kroz vocoder ili neki sličan starinski efekt kreće furiozna vožnja majstora saksofona Vojkana Jocića, koja hipnotički “pleše” po modificiranom funk-ritmu kakav je koristio i Stevie Wonder sredinom sedamdesetih. Jociću se na tenor i sopran-saksofonu u pet skladbi pridružuju Mihael Györek na bariton-saksofonu i Luka Žužić na trombonu, a kad sviraju zajedno, proizvode vrtlog koji puhačke dionice gura na površinu solističkog djelokruga ploče. Toni Starešinić kao autor skladbi “najbržeg” Chuijeva albuma čak se malo povukao u pozadinu, ali širok raspon raznih klavijatura prisutan je tijekom cijelog albuma.
”Vozi dalje” potvrđuje da je “Do zvijezda” album kojim se Chui jače uhvatio ukoštac s izravnim ritmom, što ploču čini protočnom i na plesnim podijima ne samo jazz nego i zahtjevnijih klubova opće prakse, da smo u New Yorku. Jocić opet briljira poput Donnyja McCaslina, kojeg smo nedavno gledali u zagrebačkom Kerempuhu. Kao što je široka publika McCaslina upoznala na Bowiejevu “Blackstaru”, Chui s albumom “Do zvijezda” ima priliku stići do šireg kruga ljudi, bez popratnih koncesija, radi se samo o tome da je album prihvatljiv za svakoga tko ima ritma i, ne bluesa, nego funk-jazza u venama ili žilama.
”Tvrdi sicevi” još je brža, zapravo najbrža na albumu, mogli bismo je nazvati techno-jazz “vožnjom”, ali sve je odsvirano uživo i detaljno, s efektom kakav su s programiranim elektroničkim pomoćnim sredstvima znali postizati Chemical Brothersi. “Na rubu horizonta” nije zlokobna poput istoimenog znanstveno-fantastičnog filma iz devedesetih, a zvukom sintesajzera na početku doziva u sjećanje Ricka Wrighta iz Pink Floyda s početka sedamdesetih, dekade na koju dijelom svoje fine vintage atmosfere podsjeća album “Do zvijezda”.
Ako je “Tvrdi sicevi” najbrža, naslovna tema “Do zvijezda”, uz kasniju obradu “Love Supreme”, najduža je i u osam minuta vozi vas prema zadnjem dijelu albuma opuštenom frazom klavijatura, a sopran-saksofon Vojkana Jocića povrh toga plete svoju priču, dok Ivan Levačić i Konrad Lovrenčić ubrzavaju i imaju puno prostora za dokazivanje koliko je ritam važan na novom albumu Chuija. Ne računajući zanimljiv i netipičan završni remiks “Svemir ima novi pozivni” Roya Beatieja – pjesma je službena himna prvog hrvatskog satelita CroCube, ugrađena u memoriju samog satelita koji će pjesmu odnijeti u svemir – album zatvara graciozna obrada klasika “Love Supreme” Johna Coltranea sa zborom Izvori, koji hipnotički gradi prvi dio teme, da bi se kasnije sa zavjesama klavijatura Tonija Starešinića – koji potpisuje aranžman na tragu završetka verzije Santane i Johna McLaughlina – i Jocićevim sjajnim solom saksofona pretvorila u sporogoreći emotivni vrhunac albuma uz gospel vokale Izvora, koji na koncu ostaju sami uz Starešinićeve klavijature. I priču vraćaju tamo gdje je sve počelo – u sedamdesete.