Nakon svih zahtjevnih koncerata 15. Zagreb Jazz Festivala, u srijedu je na redu bila najveća ovogodišnja zvijezda, američki pjevač Gregory Porter i prava fešta vintage zvuka u rasprodanoj dvorani Studentskog centra. Nije ni čudno da su najskuplje ulaznice festivala od stotinjak eura planule odmah nakon puštanja u prodaju prije par mjeseci, jer Portera redovito možete vidjeti kod Grahama Nortona, Joolsa Hollanda, na pozornici londonskog Royal Albert Halla, ili u Dubaiju kamo putuje nakon Zagreba.
Osim toga sa dva nastupa na šibenskoj tvrđavi sv. Mihovila, također rasprodana, domaća publika već je utvrdila gradivo i prihvatila Portera kao jednu od najvećih zvijezda vokalnog jazza koja je pored stalnih nominacija osvojila i dvije nagrade Grammy u glavnoj kategoriji „najboljeg vokalnog jazz albuma“. Ujedno ovo je dobra prilika za parafrazirati naslov davne recenzije američkog kritičara Jona Landaua iz 1974., pa napisati: „vidio sam prošlost soul-jazza, a njeno ime je Gregory Porter“. Iako sam bio skeptičan da ćemo vidjeti neku moderniziranu varijantu na tragu Michael Bubléa i sličnih jazzy-pop proizvoda, Gregory Porter pripada onim pjevačima koji rad Billa Withersa, Stevieja Wondera ili Marvina Gaya promatraju iz autentične perspektive majstorski postavljenog arhivskog jazza s dominantnim utjecajima soula i gospela, što znači da je u dvorani Studentskog centra bio pravi party, da ne velimo misa.
Skupa sa vrhunskim pratećim sastavom iskusnih „mačaka“ koji su soul-reviju u SC-u učinili još atraktivnijom, u 90 minuta nastupa prublika je bila „preobraćena“. „Mogu li dobiti jedan 'amen'?“, zatražio je Porter pri kraju koncerta kad su već sve barijere pale, i kao da smo u Appolo Theateru u Harlemu, publika je odgovorila s „ameeeen“. Porter nije samo vlasnik sjajnog baritona na tragu Otisa Reddinga, već i relativno mlad pjevač, rođen 1971., ali jedna od onih „starih duša“ koja osjeća i interpretira prošlost američkog vokalnog jazza i soula na autentičan način.
Skupa s pedantnom, majstorskom arhivskom svirkom pobočnika – uz ritam sekciju bili su saksofonist, Hammond orguljaš i klavirist – čuli smo program propovjednika koji je zanat započeo s majkom pjevajući na ulicama New Yorka, pa zna kako pridobiti pastvu, pogotovo kad su ga došli ciljano slušati. Nedavno smo gledali Nicka Cavea, čiji je odnos prema religiji i božanskom sasvim drugačiji od Porterova. Porter je pripadnik konzervativne struje i tradicije američkog gospela, ali obojica svoju misiju provode u djelo puno bolje nego domaći Laudato koncerti i slične banalne besmislice lišene umjetničkog integriteta. Čak su i ateisti na koncertima Cavea ili Portera osjetili da tu nekog vraga mora biti.
Već je u četvrtoj „Liquid Spirit“ publika pljeskala s njim barem par minuta. Kroz 13 pjesama od početka sa „Holding on“ - koja je naslovnu frazu istakla kao nastavak „What's Going on“ Marvina Gayea, a taj legendarni Gayeov stih spominjao se izravno u drugoj pjesmi „On My Way to Harlem“ - bile su jasne povijesne reference, potvrđene kasnijim „My Girl“ i „Papa Was a Rollin' Stone“ od The Tepmptationsa, ili u dijelu „Master Blaster“ Stevieja Wondera, koji je basist izveo tijekom kratkog atraktivnog instrumentalnog sola i duela sa bubnjarom.
No, to su samo detalji koja široka publika najbolje poznaje, većinski je izvedeni materijal prikazao Portera kao autora koji i svojim pjesmama uspijeva složiti program izveden precizno i protočno. Dramaturški posložen tako da nakon baladnog dijela u „Hey Laura“, sjedeći na barskom stolcu uz pratnju vrhunskog klavirista, ili „Water Under the Bridges“ sa referencama na sve manje sretne od nas, kraj koncerta završi sa „Musical Genocide“ i spominjenjem Jamesa Brownea, Nat King Colea i ostalih heroja, „No Love Dying“ učini (barem) željom da prevlada pozitivno u suludom svijetu, da bi bis sa „Mr Holland“ uz oduševljenje publike zatvorio vrlo moćan koncert. Koji je od Studentskog centra napravio Apollo Theater u Harlemu, sa svim što uz to ide.
