U Samoboru te Samoborskom i Žumberačkom gorju od četvrtka do nedjelje, od 12. do 15. svibnja, događalo se nešto čudesno. Brdo ljudi pohodilo je prvi festival "Brdo knjiga" na kojem je sudjelovalo brdo sjajnih i znamenitih gostiju pa se zbilo brdo zanimljivih razgovora, predavanja, radionica... Bila su to četiri dana za pamćenje. Jest da je ovo ona stara, uvriježena, možda već pomalo i otrcana fraza, ali ono što se dogodilo u ta četiri dana zaista će svakome tko se odazvao tom festivalskom zovu knjiga i planina ostati trajna i draga uspomena u onom kutku duše gdje se čuvaju posebne dragocjenosti.
Jer u kratkom se roku imalo prilike podružiti s 30-ak gostiju iz Hrvatske i susjednih zemalja - Slovenije, Bosne i Hercegovine i Italije - pa se to druženje publike s piscima, planinarima, penjačima, hodačima, urednicima i izdavačima knjiga, gorskim spašavateljima, glazbenicima, arhitektima sa stolarskim i paraglajderskim vještinama, blogerima, bajkerima, fotografima, planinarskim vodičima te voditeljima praktičnih radionica pretvorilo u pravi praznik lijepih riječi, slika i zvukova inspiriranih prirodom, a posebno planinama.
Sve je počelo čak i malo prije svojevrsnim zagrijavanjem, pretprogramom nazvanim "Pristup brdu knjiga", tijekom kojeg se već 5. svibnja u samoborskoj Gradskoj knjižnici održalo predstavljanje knjige "Alpinist" Borislava Aleraja. Zatim se pet dana kasnije na istom mjestu upriličilo planinarsko predavanje "Aconcagua, nedosegnuti vrh" Sanje Kalafatić Jurlin, da bi u srijedu 11. svibnja prostorom samoborske knjižnice odjekivalo predstavljanje knjige "Lutanja Velebitom", čemu je posebnu dimenziju dao sam autor Milan Žegarac Peharnik.
Kad se "navučeš" na spašavanje
A onda je stigao četvrtak kada je započeo glavni program festivala. Sve je krenulo već ranojutarnjom radionicom za osnovnoškolce "Da bi hrast mogao rast" koju je u Samoborskom muzeju znatiželjnim školarcima održao revirnik tamošnje Šumarije Robert Pjajčik. U ranim poslijepodnevnim satima na red je došlo i multimedijsko predavanje "Nebo puno Himalaje“, što je bila iznimna prilika da učenici samoborske Srednje strukovne škole čuju te štošta pitaju i doznaju od znamenitog alpinista, putopisca i gorskog spašavatelja Darka Berljaka. Spuštanjem večeri festivalska događanja preselila su se u samoborski Centar mladih Bunker gdje je najprije uslijedilo otvaranje izložbe zadivljujućih fotografija Davorina Mancea "Jugozapadna utjeha“, a potom i izložbe što poučnih što zafrkantskih tweetova HGSS-a "Trending #HGSS70". Osim informacija o samom radu HGSS-a i trenucima kada nastaju tweetovi pročelnik HGSS-ove komisije za analitiku i informiranje Jadran Kapović podijelio je s okupljenima i pokoju anegdotu, ali i priznao što je od njega napravila prva akcija spašavanja u kojoj je sudjelovao.
- Priznajem, ja sam teški ovisnik. Onaj najteži "džanki". Jer kad prvi put nekoga spasiš u planini, "navučeš se" na to. I više ti nema pomoći - uz osmijeh reče Kapović još jednom istaknuvši kako su svi pripadnici HGSS-a volonteri. Uz poruku da su oni uvijek tu ako zatreba, završio je ipak tako da nam je svima poželio da se nikad ne čujemo i ne vidimo. I ne treba čuditi što se nakon njegovih riječi Bunkeorm prolomio pljesak i za njega i za sve one naše HGSS-ovce koji bez ikakve naknade izlažu opasnostima i pogibelji svoje živote kako bi spasili živote drugih.
Uslijedilo je potom i službeno otvorenje festivala kada je sve one koji su ispunili Bunker, a među njima su bile i Mirta Rabovski iz Ministarstva kulture te gradonačelnica Samobora Petra Škrobot, u to kako je i zašto došlo do pokretanja "Brda knjiga" uputio osnivač izdavačke kuće Libricon i jedan od organizatora festivala Željko Žarak. Zatim je u kraćem razgovoru ponešto o svojoj prvoj knjizi "Što sam naučio na planini" kazao Milan Majerović-Stilinović, ujedno i začetnik ideje samog festivala i njegov suorganizator.
- Prekrasan je taj osjećaj kada rano ujutro vidite neki daleki plavi vrh i onda onako hodajući mislite: "Kada ću stići do tog vrha, do tog cilja?" I onda dan prolazi... I nekad vam je divno, nekad ste umorni, nekad se podružite s nekim koga usput sretnete, nekad nešto pojedete, onda ste pola sata impresionirani prirodom, onda vas u sljedećih pola sata nešto nažulja ili shvatite da ste zaboravili ponijeti dovoljno vode... Ima tu svakakvih stvari, ali na kraju kada dođete do tog vrha, neovisno o visini planine, visina uopće nije bitna jer je i malo brdo sasvim odovoljno da se to iskusi, onda ste sebe na neki način nagradili. Hodajući planinom usput ste sebe nagradili mnoštvom besplatnih nagrada, prekrasnim vidicima, zvukovima, mirisima, bojama... Svime što vas osvježi. Eto, i to sam naučio na planini - reče Milan Majerović-Stilinović, inače novinar i stručnjak za odnose s javnošću, govoreći o svojoj knjizi, točnije zbirci 50-tak priča koja je nastala kao izbor tekstova s njegova prijašnjeg redovita istoimenog bloga.
A kako je knjiga koju je 2020. izdao Libricon lani zahvaljujući velikodušnosti pijanista i skladatelja Mateja Maštrovića, koji je Majeroviću na korištenje ustupio svoje albume "Zvuci Velebita" i "Solo Piano", i trudu Ljubice Letinić i Lane Deban, koje pak stoje iza aplikacije Book&zvook, dobila i svoju audio verziju to je u Bunkeru uslijedilo polusatno snovito scensko uprizorenje - Majerović čita nekoliko svojih priča, Meštrović stvara glazbenu podlogu, a u pozadini se prati videoprojekcija koju je od zadivljujućih snimki s hodanja po različitim hrvatskim planinama sastavio direktor i suosnivač HUB-a385 Ante Magzan.
Maltezer Bully na vrh planine vodi i curu
Zanesenosti publike tu nije bio kraj jer se prva festivalska večer nastavila razgovorom sa Zehrudinom Isakovićem, autorom planinarskih vodiča po Bosni i Hercegovini koji je svima uputio poziv u čarobne i vrletne planine susjedne nam države prikazavši i kraći video o nekoliko planina koje bi prema njegovu izboru, krenemo li u Bosnu i Hercegovinu, svakako trebalo posjetiti. Neodoljivosti viđenog poseban je šarm dao Isakovićev planinarski suputnik, mali četveronožni junak koji je spremno pozirao gotovo na svakom vrhu, maltezer Bully.
- Bosna i Hercegovina planinska je zemlja. U njoj je 12 planina s oko 80 vrhova viših od dvije tisuće metara. Popeti se na sve njih samo po sebi veliki je izazov. Napravio sam vodič, odnosno odabir od 50 klasičnih planinarskih tura po 37 planina Bosne i Hercegovine. Vodio sam računa o regionalnom pristupu, no prije svega srce me vodilo da to budu ture koje su prema mom mišljenju najljepše. I ako netko prođe tih 50 tura po 37 planina može reći da pozna planine Bosne i Hercegovine jer ih karakterizira velika raznolikost. To su planine od tisuću i nešto metara visine do 2.386 metara koliko je visok Maglić koje nude raspon od sasvim laganih opuštenih uspona do onih koji zahtijevaju osam sati hodanja u jednom smjeru i svladavanje viisinske razlike od dvije tisuće metara - kazao je bosanskohercegovački novinar, planinar i alpinist Zehrudin Isaković detaljno otkrivajući sve draži, ljepote i očaravajuće kutke planina na koje nas je pozvao, začinjujući svaku od tih pozivnica kakvom pošalicom ili dosjetkom.
- Evo, ovdje opet vidite Bullyja koji je na vrh planine poveo i curu da je zadivi pogledom - u šaljivom je tonu Isaković odavao počast svom Bullyju pa se tako u veselom raspoloženju stiglo i do samog kraja prvog dana druženja na "Brdu knjiga".
Idućeg dana ritam je bio isti. Opet se sve započelo u Samoborskom muzeju gdje je koordinatorica programa "Šuma školi – škola šumi" Ivana Miškulin održala radionicu za osnovnoškolce na temu "Najljepša biljka u šumi mi je…" Darko Berljak ponovno je srednjoškolce očarao svojim predavanjem o "Nebu punom Himalaje", da bi u predvečernjim satima spelelolog i pripadnik HGSS-a Petar Babić održao radionicu za planinarske početnike o tome kako odabrati planinarsku opremu.
I taman kada su se usvojila znanja o odabiru ruksaka, gojzerica, šatora, vreća za spavanje i svega onoga što je u planini potrebno imati, uslijedilo je niz razgovora s izvanserijskim gostima koji su, govoreći o proživljenom u planinama ili o napisanim knjigama, sve prisutne vinuli na najviše vrhove svijeta. A počelo je žestoko. S predstavljanjem knjige Marka Synnnotta "Nemogući uspon: Alex Honnold, El Capitan i svijet penjanja". O samoj knjizi i američkom profesionalnom penjaču po stijenama koji strahopoštovanje, ali i nevjericu izaziva svojim slobodnim samostalnim usponima na velike, strme, glatke, ukratko zastrašujuće stijene po kojima se vješto poput pauka penje bez ikakve sigurnosne opreme, što znači bez užadi i karabinera opremljen jedino specijalnim penjačicama na nogama i vrećicom magnezija, govorili su urednik knjige Drago Glamuzina i naša penjačica, ujedno i članica HGSS-a Sunčica Hrašćanec koja je Honnolda imala prilike i uživo sresti te vidjeti taj njegov penjački "ples" po stijeni. Pritom su oboje govorili i o sad već mitskom Honnoldovu usponu na čuveni El Capitan, 914 metara visoku stijenu u američkom Nacionalnom parku Yosemite, koji je izveo 2017., što je bio nevjerojatan podvig zabilježen i kamerama pa je tako nastao i maestralni dokumentarac "Free solo" koji je 2019. dobio Oscara za najbolji dokumentarni film. Sunčica Hrašćanec se prisjetila kako je upravo tijekom svog uspona na El Capitan, kada joj je supenjačica bila prijateljica Biljana Težak, susrela Honnolda, u tom trenutku još uvijek ne znajući tko je to. Ona i Biljana bile su tek krenule s usponom kada je pored njih posve sam s nevjerojatnom spretnošću i brzinom nastavljajući u visine prošao neki mladić kojeg je Sunčica u čudu gledala.
Viseće spavanje na El Capitanu
- Bilo je fascinatno gledati tog mladića i način na koji se penje bez ičega. Zapitala sam: "Tko je to?", a Biljana mi je odgovorila: "To je Alex Honnold, mladac o kojem se sad puno priča. Tek treba vidjeti što će biti od njega" - prisjetila se Sunčica Hrašćanec dodavši kako je, za razliku od Honnolda kojem je za to potrebno vrijeme mjereno u satima, njoj i Biljani za uspon na El Capitan trebalo šest dana. Pritom je pokazala fotografije i snimke nastale tom prilikom od kojih je snimka pripreme gotovo lebdećeg ležaja, jer pet su noći spavale na stijeni dok je ispod njih zjapila vrtoglava provalija, u publici izazvala najprije tajac, a onda i uzdahe zaprepaštenosti i nevjerice.
- Pa ovo je teško i gledati, a kamoli se još i penjati. Svaka čast! - čuo se komentar iz publike. Bilo je to točno. I zato je mnogima koji nisu dio tog ekstremnog penjačkog svijeta dobro došla kratka pauza da se malo priberu i oporave od svega onoga što su čuli i vidjeli. Ali i pripreme za još jednu festivalsku poslasticu, okrugli stol posvećen 70. godišnjici rođenja legendarnog slovenskog alpinista Nejca Zaplotnika, autora kultne knjige "Put" koji je 1983. poginuo na Himalaji kada je lavina zahvatila i usmrtila njega i isto tako sjajnog hrvatskog alpinista Antu Bućana. O tome kako su se upoznali i još kao tinejdžeri vjenčali te koliko je Nejcu iznad svega značio osjećaj slobode, govorila je njegova supruga
Marija (Mojca) Zaplotnik Jamnik kazavši i to kako je "Put" u Sloveniji doživio već deset izdanja te kako je ta knjiga prevedena na poljski, talijanski i hrvatski jezik, a iduće će godine, kada će Slovenija biti zemlja partner na Frankfurtskom sajmu knjiga, biti objavljena i na njemačkom jeziku. O poznanstvu s Nejcom, zajedničkim alpinističkim pothvatima, kao i turnom skijanju, govorio je pak Zaplotnikov prijatelj Tomaž (Mišo) Jamnik. A prava oda u Nejčevu čast potekla je iz usta pisca i prevoditelja Sinana Gudževića koji je te večeri otkrio da ga uz Nejca Zaplotinika veže niz slučajnosti. Ako slučajnosti uopće postoje, kako je dometnuo.
- Ja sam Zaplotnikove tekstove čitao u "Planinskom vestniku" u kasarni dok sam u Ljubljani služio vojsku. Netko je to ostavio u vojničkom klubu. I ne samo to, ja sam cijelo vrijeme u vojsci u istoj spavaonici bio s Antom Bućanom koji je kasnije sa Zaplotnikom bio na Himalaji kada se na njih obojicu sručila lavina. A Zaplotnika sam upoznao 1981., nakon vojske. I tada sam se s njim rukovao. Dotaknuo sam tada tu ruku koja se popela na Mount Everest. Vidio sam ga ponovo još jednom, malo kasnije, u kuglani u Medvodama gdje je bio sa sinom - uzbuđenim glasom vidno dirnut time što sjedi pored Zaplotnikove supruge i njegova najboljeg prijatelja kazao je Sinan Gudžević koji je svima u publici poručio da kupe Zaplotnikov "Put".
- Kupite ovu knjigu dok ne nestane. Moj sin je još kao mladić tu knjigu "pojeo". A onda mi i prigovorio: "Što ti radiš?! Kako ti to pišeš?! Vidiš li kako je knjiga Nejca Zaplotnika rasprodana" - uz strastvene geste govorio je Gudžević na kojeg se nadovezao Željko Žarak, čiji je Libricon objavio hrvatsko izdanje "Puta".
72-godišnja Talijanka pješači do Pekinga
- Jedan od fenomena ove knjige jest to da je čitaju sve generacije te oni koji idu u planine, kao i oni koji s planinama nemaju veze. Na sajmovima knjiga volim biti za štandom i vidjeti tko su ljudi koji čitaju knjige koje objavljujem. I tako se na Interliberu često dogodi da dođu klinci i traže "Put" pa ih onda pitam: "Što je dečki, penjate se, idete u neku alpinističku avanturu?", a oni kažu: "Ne, nismo nikada bili u planini. Samo su nam rekli da je to super knjiga i da to moramo pročitati." I to je najveća vrijednost te knjige, njena univerzalnost. To je knjiga o strasti prema životu i može biti zanimljiva svakome, ne samo ljudima koji se penju - zborio je Žarak od kojeg je riječ, gotovo u dahu, preuzeo Gudžević još jednom obasuvši "Put" i njena autora samim pohvalama.
- Ta je knjiga iskrena. Znate, svi su pisci više manje narcisi, poremećeni, ludi, ćaknuti. Svašta tu ima. Ali ova knjiga nije od takva čovjeka. Ne možete vjerovati dok je čitate jer napisao ju je netko tko se popeo na nešto najviše što ova Zemlja ima, a on od toga ne pravi nikakav spektakl. Tamo nećete naći opise čvorova, klinova, on se ne bavi tehnikom. On priča o tome kako se osjeća, on obožava svoje nosače, prijatelje. I on je moj, tvoj, naš, svačiji čovjek. Pravičan, iskren, ne laže. Pisci svašta izmišljaju da bi prodavali svoje knjige, a on ne izmišlja ništa. On piše svoj život, svoje misli. On kaže: "Ja ne volim školu", a kod kuće pod dekom "jede" knjige - moglo bi se reći da nije bilo nikoga u publici koga nisu dirnule ove Gudževićeve riječi koje su bile njegov svojevrsni naklon velikom Nejcu Zaplotniku. I onda je, još uvijek ponesen govorničkim žarom, publici priredio i jedno "slučajno" iznenađenje.
- A sad nešto što se slučajno dogodilo. Ovdje s nama nalazi se jedna žena iz Italije, ona ljude vodi po planini, no ona je putnica, ide pješice za Kinu. Upoznao sam je prije tri godine na jednom čitanju u Paestumu, tamo ispod Salerna. Prišla mi je i rekla kako planira iduće godine proći kroz Zagreb, a zatim upitala kako može doći do Sofije. Kažem joj: "Pravo, autocestom", na što je ona odgovorila da neće ići autom nego pješice. "Bogami ti ja onda nisam dobar šalter za takva pitanja", rekoh joj. No, zbog korone sve je to odgodila. I prije šest dana mi se javila kazavši da je stigla u Ljubljanu. Rekoh joj tad da ću danas biti u Zagrebu. I, evo, ona je sad ovdje, stigla je danas u Samobor.
Zove se Vienna Cammarota i krenula je pješice na Put svile, od Venecije do Pekinga - iznenadio je Gudžević publiku pozvavši potom Viennu da dođe na pozornicu. Kad se s jedne stolice u publici podignula omanja, vitka, kratkokosa, prosjeda gospođa blaga i nasmiješena izraza lica dvoranom se odmah prolomio pljesak. A kada je gospođa Cammarota, popevši se na pozornicu i držeći u ruci kartu svoje epske pješačke rute, pojasnila da će na tom putu prehodati oko 22 tisuće kilometara prolazeći kroz 15 zemalja i da bi na cilj, u Peking, trebala stići krajem 2025., otkrivši i to da ima 72 godine, publika nije mogla suspregnuti zadivljenost tim hrabrim pothvatom.
Sve to kao da je bila svojevrsna uvertira u posljednji razgovor te večeri, onaj posvećen predstavljanju knjige "Objem na vrhu sveta" koju su zajednički napisali i o kojoj su te večeri publici u samoborskom Bunkeru zajednički govorili slovenski alpinisti Marija (Mojca) i Andrej Štremfelj, prvi bračni par na svijetu koji se skupa popeo na vrh svih vrhova - Mount Everest. Zbilo se to 1990., a sjećanja na taj podvig pretvorila su se u knjigu u vrijeme korone. Zamoljeni da o penjačkim uspjesima jednog govori onaj drugi, bilo je zanimljivo i dirljivo čuti kako Andrej kronološki pedantno niže godine i svjetske vrhove koje je Mojca ispenjala sama ili u društvu s njim, da bi zatim na posve isti način uvijek s osmijehom na licu i Mojca vrlo precizno pobrojala Andrejeve planinske uspjehe, spomenuvši pritom i njegov uspon na Mount Everest s Nejcom Zaplotnikom, čime su postali prvi Slovenci na krovu svijeta. Sve ono što su govorili, bilo da se odnosilo na njihove samostalne ili zajedničke alpinističke pohode na planinske vrhove svijeta bilo na njihov privatni život, popraćeno je cijelom serijom fotografija koje su još jednom posvjedočile da pred nama sjede i s nama razgovaraju ljudi kojima se zbog svega što su postigli, kao i zbog zadržane jednostavnosti i simpatičnosti, s udivljenjem možemo samo nakloniti. A kako rekoše, njihov posjet Hrvatskoj nije završavao te večeri jer ih je već sutradan čekala Paklenica.
Kako se u prva dva dana festivala uhvatio vrlo dobar tempo te je publikom prostrujala neka zarazno poticajna energija, to se i subotnje festivalsko druženje nastavilo bez imalo usporavanja. Krenulo se već izjutra pješačkim izletom na Žumberak. Autobus prepun hodača, uključujući i roditelje s djecom, kao i one koji su samo zbog festivala došli iz Šibenika, Kutine, Bjelovara, Čakovca, Zagreba..., izletnike je iz Samobora dovezao u Sošice nakon čega je uslijedila vrlo ugodna i živopisna šetnja poučnom stazom kroz šumski žumberački kraj uz stručno vodstvo jedne od čuvarica Parka prirode koja je tijekom usputnih kraćih pauza govorila o biljnom i životinjskom svijetu žumberačkog kraja te trajnom iseljavanju ljudi zbog čega nekadašnje oranice, livade i pašnjake preuzima šuma, što kao posljedicu ima znatnu promjenu lokalnog ekosustava. Posebno zanimanje izazvao je i prolazak kroz pitoreskno selo Sopote u kojem je svaka stara tradicionalna kuća oteta zaboravu i propadanju tako što je sačuvana u svom izvornom starinskom izdanju nadopunjenom ljupkim i maštovitim detaljima, ispisanim ili izrezbarenim porukama na vratima, prozorima i panjevima, rascvjetanim vrtovima te domišljato i šarmantno osmišljenim pozicijama za fotografiranje.
Neki su se u to seoce toliko zaljubili da su se u obilasku i bilježenju svega što vide malo i zaboravili pa onda i zaostali, no vrlo brzo cijela se grupa opet sastala u podnožju visokog, šumovitog kaskadnog Sopotskog slapa. U njegovoj ugodnoj i rashlađujućoj blizini iskusni i simpatični samoborski HGSS-ovac Vladimir Novak, zvani Dado, zajedno s još jednim svojim kolegom održao je vrlo poučnu demonstraciju akcije spašavanja te dijela opreme gorskih spašavatelja pojašnjavajući čemu ona služi, kada se, kako i gdje upotrebljava. Sve je to upotpunio praktičnim savjetima, pokojom duhovitošću i zanimljivim štiklecom. Jesu li ga svi pažljivo slušali moglo se odmah provjeriti jer je slijedilo penjanje, a zatim i spuštanje po uzanoj, strmoj, vržljastoj i pomalo skliskoj stazici uz sam slap, što je prošlo bez ikakvih problema zahvaljujući i postavljenoj sajli za koju su se svi pridržavali.
Čaplarova "planinarska Biblija"
Nakon hodačkog povratka u novom netom otvorenom Posjetiteljskom centru Sošice koji očarava svojim izgledom izletnike su dočekali Lara Černicki i Staša Forenbaher, autori sjajnih i već dobro znanih knjiga "Starim cestama preko Velebita" i "Starim cestama do mora" koji su za tu priliku pripremili iscrpno i vrlo poticajno predstavljanje svoje posljednje knjige "Kratke šetnje u prošlost" koja obiluje detaljnim informacijama, opisima i fotografijama pješakih staza i lokacija koje povezuju prirodu i prošlost. A onda je valjalo opet sjesti u autobus i vratiti se u Samobor. Tih sat i pol vožnje na povratku proteklo je brzo jer se jedna od izletnica, Lidija, inače dugogodišnja planinarka i odlična poznavateljica povijesti toga kraja, prihvatila vođenja pa se moglo doznati pregršt zanimljivih podataka, priča i preporuka. Nakon povratka u Samobor u festivalskom sjedištu, Centru za mlade Bunker, sve one koje je to zanimalo dočekala je još jedna radionica o tome kako odabrati planinarsku opremu, tijekom koje je vrsni planinski vodič Aleksandar Brborović poučno pojašnjavao i demonstrirao kako pravilno namjestiti i nositi ruksak, na što obratiti pažnju pri odabiru vreće za spavanje, zašto je uvijek dobro u planinu ponijeti i nekoliko malih svjećica, dušica...
A zašto je ne samo dobro već korisno i mudro prije bilo kakvog odlaska u planinu informirati se i proučiti od kuda krenuti, kojim stazama ići, što nas i gdje na tim stazama čeka, koliko su one teške i duge te još mnoštvo razloga za posezanjem i uzimanjem u ruke literature kojoj je svrha omogućiti i pomoći da kretanje planinama prođe što upućenije, osvještenije i sigurnije, moglo se osvjedočiti tijekom predstavljanja novog, nakon deset godina podacima i raznim dodacima osvježenog i još raskošnijeg izdanja knjige "Planinarski vodič po Hrvatskoj" Alana Čaplara. O toj impresivnoj knjizi osim samog autora govorili su i planinarski publicist Damir Šantek te urednik Vid Jakša Opačić koji je Čaplarovu knjigu za kojom uvijek vlada veliki interes nazvao i "svojevrsnom planinarskom Biblijom". Čaplar, inače naš najplodniji planinarski publicist, vodič, instruktor i glavni tajnik Hrvatskog planinarskog saveza, čiji je prvi vodič doživio osam ponovljenih izdanja, uvodno reče zašto se krenulo u objavu ovog posve novog izdanja.
- Planine se mijenjaju, nastaju, markiraju se nove staze, izgrađuju se i izređuju novi domovi i skloništa. Sve su to bili razlozi da se nakon deset godina izradi novi planinarski vodič. U Hrvatskoj imamo 6500 kilometara uređenih planinarskih putova, što je šest puta više od cjelokupne mreže autocesta. Prije dvadesetak godina bilo je 99 planinarskih domova i skloništa, a danas ih je 155. Sve se brzo mijenja i zato sve te podatke treba redovito ažurirati. I zato je ovo novo izdanje dodatno obogaćeno mnoštvom fotografija, pa i onih iz zraka, ažurirane su i planinarske karte, a vrijedna nova posebnost vodiča su QR kodovi koji automatski omogućavaju dobivanje najaktualnijih informacija. Ako se u međuvremenu dogodi bilo kakva promjena vezana, primjerice, uz stanje domova, brojeva dežurnih telefona, infomacija kod koga se nalaze ključevi domova, QR kodovi će omogućiti dobivanje trenutačno važećih podataka na stranicama Hrvatskog planinarskog saveza - pojasnio je Čaplar u nastavku razgovora kazavši kako ga ponekad znaju pitati je li zaista prošao svih 6500 kilometara planinarskih staza. Odmah je priznao da nije, dodavši da je to na neki način i nemoguće.
- Ali bio sam na svakoj planini o kojoj u knjizi pišem. Nisam prošao baš svakom stazom i zato se zahvaljujem brojnim suradnicima, planinarima, rendžerima i ostalima koji su mi javljali neke nove podatke ili provjerili prijašnje - ostajući i dalje skroman kazao je Čaplar čiji se poveliki i poteški vodič po našim planinama ne preporučuje nositi na penjanja i spuštanja, ali ako vam je hodanje visinskim predjelima strast, onda je imati ga na polici kućne biblioteke i konzultirati svaki put kada se negdje krene gotovo pa nešto što je obavezno, čime se planinarski identificira.
A onda su, onako za prpošni kraj te večeri, na red stigli okrugli stol na temu "Planina kao inspiracija", kojem su svojim međusobnim opaskama, upadicama i zadirkivanjima vedrinu udahnuli pisac Ivica Prtenjača, arhitekst, stolar i paraglajder Ivan Juretić i autor bloga Mirko Beljan, te završni planinski "boogie" s Edom Popovićem koji je kao i uvijek u svom elementu vodio najbolji moderator ovakvih sijela Roman Simić. Da se te večeri na pozornici ne bi svojim djelima kitili samo muškarci, dva se puta na nju suvereno popela i glazbenica Elis Lovrić izvevši nekoliko svojih pjesama tako divnim, zvonkim i moćnim glasom da su isto onakvo divljenje koje su izazivali penjački uspjesi u planinske visine, izazvale i njene glasovne visine koje je dosezala s nevjerojatnom lakoćom.
Juretićeva najljepša planinarska skloništa
No, hajmo redom. Najprije je moderator okruglog stola Milan Majerović-Stilinović potaknuo jedinstveno simpatičnog i dragog arhitekta, Grobničanina Ivana Juretića, da otkrije kako su to njemu planine inspiracija da osmišljava i izrađuje predivna, unikatna planinarska skloništa koja su prava mala remek-djela arhitekture i dizajna u našim planinama.
- Usmjeriti energiju da se oplemeni i upotpuni prostor u kojem živimo na način da ga popravimo, da neke elemente koje možemo svojim promišljanjem, etikom i profesionalnom odgovornošću postavimo u neki plemeniti okvir, veliki je uspjeh. Posebno u planinama gdje ima puno objekata, njih oko 200, koji su redom zapušteni. I drago mi je da je ovih nekoliko koje sam radio izazvalo tako pozitivnu reakciju te da ljudi to prepoznaju kao dobar put i nešto što je vrijedno - kazao je Juretić kojem dobrostivi osmijeh nije silazio s lica.
A kako se u tom trenutku mogla vidjeti i snimka helikopterskog dostavljanja velike staklene stijene na Velebit, kako bi se postavilo novo planinarsko sklonište na Šugarskoj dulibi, bilo je zanimljivo čuti zašto je helikopter tek iz drugog pokušaja uspio s tako delikatnim i teškim teretom doletjeti i spustiti ga na vjetrovitu planinu. I zašto je za taj uspjeh ključna bila jedna oveća privezana grana. Dok Juretića slušate, ali i gledate, valjda nema čovjeka koji u trenu neće osjetiti svu onu ljudsku dobrotu i plemenitost koje iz njega zrače. Možemo reći, blago našim planinama i našim planinarima što među svim onim divnim ljudima koji bdiju nad tom simbiozom prirode i čovjeka imaju i jednog takvog inventivnog arhitekta, vještog i spretnog stolarskog majstora i estetu zbog čijih djela planinarska skloništa postaju dodatni mamci da se krene baš tamo gdje se u njih može ugodno i udobno skloniti. Naravno, takav kakav jest, nije Juretić zaboravio spomenuti i zahvaliti brojnim volonterima koji za svaku donesenu dasku ili bilo što potrebno za novo ili obnovljeno sklonište, podmetnu svoja leđa i napregnu mišiće.
- U projekte se uključuju volonteri, uglavnom planinari i oni koji su spremni na raspolaganje staviti svoje vrijeme, energiju, trud i dobru volju. A to je uvijek nešto što čovjeka ispunjava - reče Juretić kojeg je Ivica Prtenjača, videći kakva je planinarska skloništa projektirao i napravio, kako ona izgledaju izvana i iznutra, odmah zatražio broj mobitela. Pošto je Prtenjača i do tada znao razgovor zagolicati kakvom duhovitom upadicom, tako je onda i nastavio u svom samoironičnom stilu. U ovoj prilici kontekst je bio i više nego nadahnjujući, planinarski. Prtenjača se u njemu našao jer je napisao odličan roman - "Brdo".
- Kada dođem u Salzburg najsretniji sam kad sam na 17. katu hotela i gledam u Alpe. I divim se tom čudu. Cijeli svoj dječji život gledam u Tulove gredice i zamišljam kako je to prostor na kojem, naravno, žive Indijanci. Nisam planinar, ali puno sam hodao po jednom otočnom brdu koje nije bezazleno i maleno. Mogu odmah reći koje je to brdo. To je Osorščica na Lošinju koja na fenomenalan način strši iz mora. Ja sva ljeta provedem sjedeći dolje uz more, a iza leđa mi je Osorščica koja skuplja oblake i uvijek donosi neku dinamiku i koja na fenomenalan način strši iz mora kao jedan orijentir za pomorce, ali i kao jedan prostor u mome ljetu gdje mogu doživjeti nešto sasvim drugo. Puno sam hodao po toj Osorščici. Jedno ljeto sam svako popodne nakon mora uzeo malo vode, a tada sam bio u puno boljoj kondiciji, stalno išao gore-dolje i sretao sam često dva smeđa dobermana i jednog čovjeka s plavom kosom. Bio je to Bojan Križan. Ja najčešće idem sam u te šetnje. To je onda za mene ta moja šetnja s tim divljim ovcama, raslinjem, promjenom mirisa sa svakim metrom koji se popneš, promjenom vjetra... I nije nužno da dođem na vrh. Shvatio sam da volim tu slobodu, tu čistoću, mir i promjenu zato što kada iz jednog turističkog mjesta, s te pjace u Nerezinama, iz te vreve odete samo 15 minuta gore u brdo vi ste tada sami. I meni je kao piscu to važno jer možeš misliti u kretanju. To je za mene posebno veličanstveno iskustvo. Naravano, uvijek treba biti koncentriran, paziti da se ne ubiješ, da ne padneš. Ne treba ići u šlapama, bla, bla, bla... - raspričao se Prtenjača na čije je posljednje riječi Majerović-Stilinović reagirao opaskom: "Kako dobre savjete daješ, a nisi planinar. Što bi tek bilo da si planinar?!"
- Pazi, ja sam nešto malo i čitao u životu. Gledao sam i filmove. A da se sad malo vratim i na temu, brdu kao inspiraciji. Htio sam napisati jedan kratki roman o slobodi, kako čovjek uspijeva u vlatitom životu pronaći prostor u kojem će se osjećati slobodno, drugačije. Prostor u kojem će se događati neka njegova krucijalna životna promjena. I htio sam da to bude ljetni roman, a najčudesnija mjesta ljeti su otočka brda. To kada si malo izdvojen od te vreve, glisera, žamora u luci, od svih tih čudnih zvukova, friteza... Kad si malo gore i kad s te pozicije odozgora gledaš svijet onda ga drugačije promišljaš. I tako sam zamislio jednog lika koji ostavlja svoj posao u Zagrebu. Bavi se odnosima s javnošću u Muzeju suvremene umjetnosti gdje upoznaje razne, kako da to kažem, prevarante. Umjetnike koji se izdaju za umjetnike, a to nisu. Direktore koji se izdaju za direktore, a to nisu. Trgovce umjetninama koji se izdaju za to, a to nisu. Jedan svijet ustvari pun neke varke. Kako mu se pritom raspao i brak koji je također bio varka za njega, a to je već treći brak u mojim knjigama koji se raspada, s tim da je supruga pravnica... Ne znam otkud mi to, valjda ne znam nešto bolje smisliti pa to ponavljam... - nastavio je Prtenjača duhovito sažimati priču svog romana da bi na kraju završio riječima: "To je jedna vrlo jednostavna knjiga. Svakome bih je preporučio kada mu je dosadno." Za cijelu tu otočno-brdsku storiju zaslužio je i smijeh i pljesak. Dobro raspoloženje u tom je trenutku dodatno zagrijala Elis Lovrić otpjevavši uz gitaru s puno emocija svoju prekrasnu pjesmu "Sretno ti bilo" od čijih riječi čovjeka obuzme neka milina.
Edo Popović - Velebit među ljudima
Potom je Mirko Bjelan, autor lani proglašene najbolje planinarske internetske stranice, ispričao kako je on to planinar postao tek nakon što je otišao u mirovinu i nakon što ga ni prilično ozbiljna povreda nije spriječila da ustraje u oporavku i nastavi upoznavati planine, najprije one hrvatske, a onda i susjedne, da bi mu apetiti sad i prilično narasli pa je već krenuo s ostvarivanjem želje i plana da se s vremenom popne na najglasovitije "pettisućake" svih kontinenata. Iskrenošću koja osvaja opisao je i nedoumice te muke pri snalaženju i učenju, prema metodi pogrešaka i uspjeha, kako da započne svoja planinarska iskustva prenositi u virtualni svijet, kako da ono što napiše ilustrira fotografijama koje je u planinama snimio, kako da stalnim praćenjem tehnoloških dostignuća osvježava svoju stranicu... Znajući za taj njegov elan i gotovo kiruršku preciznost u bilježenju svih pa i onih najmanjih detalja bilo kojeg uspona, Majerović-Stilinović nije štedio riječi pohvale odavši da i on sam, kada odluči krenuti negdje u visine, najprije "baci oko" i provjeri je li Mirko tamo već bio i što je napisao jer se prema njegovu savršeno preznom i minucioznom izvještaju možeš bezbrižno ravnati kao prema najboljem putokazu.
A u minutama koje su slijedile festivalski nas je programski putokaz odveo na druženje koje je svime što je rečeno odisalo na Velebit. Jer Roman Simić je s Edom Popovićem, s tu i tamo kojim međusobnim prijateljskim podbadanjem, započeo besjedu o Edinoj fascinaciji tom planinom, životu prije tog "otkrića", gradu kao mjestu čovjekova obitavanja, onima koji nam kroje sudbinu umišljajući da su zbog toga netko i nešto... O tima potonjima Popović u najkraćim crtama misli da su čisti ološ. Čudi se samo kako vlast dospije u ruke baš takvih, najgorih. Pita se, što je i svima nama. I onda započinje priču kako je on riješio uspostaviti svoj život tako da odredi, uredi, njeguje i brani svoj mali prostor slobode.
- Pet ili deset posto vremena dajem da zaradim nešto kako bih mogao plaćati račune, a sve ostalo je moje. Ja sam većinski vlasnik svoga vremena i već dugo ne dopuštam da netko drugi posjeduje moje vrijeme. Vrijeme za Velebit. Vremena za Velebit, za planinu, za prijtelje, za kavu s prijateljima, vremena za druženje uvijek imam. I to je ono jedino za što smatram da sam dobro potrošio svoje vrijeme - kazao je Edo Popović te večeri mnogo mudrih i poticajnih misli koje su očito oblikovale i brusile kako godine, tako i bolesti i planina, ali ove su njegove riječi u publici izazvale posebno gromki pljesak odobravanja. I poštovanja. Jer kada netko tako razmišlja i tako govori i tako živi onda to znači da mu cijelo biće počiva na osobnom integritetu i dostojanstvu. Tko to ima, Velebit je među ljudima. Pa se onda zna i našaliti na svoj račun kazujući kako je Simiću prije bio dobar drug za planinarenje dok je mogao držati tempo, a da Simić sad grabi naprijed u visine s Majerovićem, dok on zaostaje i gleda im u leđa.
Nakon toliko razgovora bez ikakva je zaostajanja valjalo naći i put kući jer sutradan je prisustvovanje festivalu značilo ranojutarnje okupljanje kod Šoićeve kuće u Samoborskom gorju i uspon na Japetić. No, rastati se nije moglo prije nego što je Elis Lovrić grleno otpjevala još nekoliko svojih pjesama, na kraju javno obećavši da će i ona postati planinarka. I to već od sutra.
Japetić kao Šuma Striborova
I, što je obećano, to je ostvareno. Elis je sutradan, u nedjelju, zajedno s još 60-ak velikih i malih planinara i planinarki krenula od Šoićeve kuće strmom šumskom stazom prema najvišem vrhu Samoborskog gorja i omiljenom planinarskom domu Žitnica. U toj su se veseloj grupi planinara i onih koji su to odlučili postati baš u toj prilici, sastavljenoj od Samoboraca i podosta pridošlica iz još nekoliko hrvatskih gradova, pa i onih dalmatinskih, našle i dvije Sirijke, majka i sedmogodišnja kćer. Uspon je strmo počeo pa se ekipa malo razvukla po šumskoj stazi, ali nakon nekog se vremena došlo do zgodnog dijela na kojem se upriličio kraći predah, što je omogućilo da se svi ponovno sakupe. Bio je to nekako bajkovit trenutak. Milan Majerović-Stilinović sjedeći na jednom povećem kamenu, onako već prosjede kose i brade, baršunastim je glasom čitao jedno poglavlje iz čuvene knjige Dragutina Hirca "Gorski Kotar", napisane i objavljane krajem 19. stoljeća. Svi su šutjeli i slušali. Odrasli i djeca.
Uz malo dječje zaigranosti u čas se šuma oko nas mogla pričiniti Šumom Striborovom, a mi Domaćima koji su posjedali pa se iznenada umirili slušajući nekog starinu kako divani po starinski, dok oko nas samo još vjetar šumi, sunčane se zrake igraju s lišćem i sjenama pa onda svemu točku na "i" stave dva-tri cvrkuta. Obuzeo je taj ugođaj i djecu jer su odmah čim je Majerović završio s čitanjem pohitali do njega znatiželjno razgledavajući predivne ilustracije kojima Hirčeva knjiga obiluje. Krenulo se dalje i ušlo u dio šume čije se tlo bijelilo do kuda je god pogled sezao jer je sve bilo prekriveno rascvjetanim medvjeđim lukom. Aromatičan, ljekovit miris ispunio je sav zrak. Hodati do Japetića bila je prava aromaterapija.
Stigavši do doma, gdje su nas dočekala mjesta rezervrana za sudionike festvala, najprije se okrijepilo planinarskim specijalitetima. I slanim i slatkim. Kako su taj divni dan i paraglajderi iskoristili za svoje užitke to se s nestrpljenjem iščekivao svaki njihov odraz put neba. I tako, siti, već lagano i odmorni, bili smo spremni za vrhunac duženja posljednjeg festivalskog dana. Na jednom od drvenih stolova livade koju smo mi "okupirali" HGSS-ovci su pomogli instalirati opremu potrebnu za čitanje i mali koncert u prirodi pa da se to čuje po cijelom Japetiću. Pred mikrofon je najprije sjeo Majerović-Stilinović nadahnuto pročitavši esej "Misliti kao planina" kojeg je napisao jedan od najvećih američkih prirodoslovaca Aldo Leopold. Nastavio je Hirčevom posvetom Risnjaku, a onda i jednom svojom predivnom pričom. Što reći, svaki put kada bi s čitanjem stigao do kraja, Japetićem su se zaorili pljesak i ovacije. Pljeskali su i "festivalci" koji su polijegali na dekice prostrte po livadi i oni za okolnim stolovima koji su se slučajno baš tada zatekli na tom samoborskom vrhu. Bilo je i onih koji su se, poneseni atmosferom, čitanjem i pjevanjem, primaknuli postajući tako spontano dijelom "Brda knjiga". A spomenuto pjevanje bilo je još jedan adut kojim je suvereno baratala Elis Lovrić čija se labinjonska cakavica praćena gitarom razlijegala svuda uokolo. "Kanat od mora", "Merika", "Tić"... A onda je Elis jednoj mami dala tajni znak. Mama se ustala, otišla u dom i vratila se skrivajući nešto.
Proslava rođendana na "Brdu knjiga"
- Danas jedna djevojčica koja je ovdje slavi 14. rođendan. Ime joj je Greta. I sad ću za nju otpjevati svoju pjesmu "Sretno ti bilo" - iznenadila je Elis gotovo sve prisutne pa i samu slavljenicu kojoj je trebalo nekoliko trenutaka da shvati što se to događa. Svi su joj potom spontano zapjevali "Sretan ti rođendan", da bi joj zatim Elis podarila najljepšu moguću glazbenu čestitku završivši je riječima: "Greta, sretno ti bilo, zavajka, zavajka." Djevojčicu kojoj osmijeh sreće nije silazio s lica dočekalo je još jedno iznađenje kada su joj mama i tata predali tortu sa svjećicama koju su prema tajnom dogovoru napravile spretne ruke domaćica doma na Japetiću. Greta je tortom počastila mnoge, znane i neznane. Nakon ovog rođendanskog slavlja usred "Brda knjiga" Elis je još jednom gromko zapjevala, a onda Majerovića zamolila može li ona pročitati jednu njegovu priču, onu "Krila". Pročitavši je svima je moglo biti jasno zašto je upravo ta njegova priča i mnogima drugima zapela za srce.
- A sad bih vam, ako mogu, izrekla jednu svoju priču. Mogu li? - obratila se Elis Milanu Majeroviću-Stilinoviću, Željku Žarku i publici, na što je istog trena stigla glasna podrška.
- Govorit ću na svojoj labinjonskoj cakavici pa ako nešto ne budete razumjeli, samo dignite ruku i pitajte, ja ću prevesti. Znate, mnogi su mi, i moji poznati, znali reći da mi nije dobro pjevati na labinjonskom. No, kada sam im prvi put otpjevala "Kanat od mora" rekli su da pjesma čisto normalno zvuči - nasmijala je raspoložena Elis okupljene započevši zatim sa svojom pričom o tihoj i sramežljivoj djevojčici koja udivljeno gleda druge djevojčice misleći kako ona nikada neće moći biti poput njih. Opisati Elisinu vrlo emotivnu i na trenutke duhovitu izvedbu, popraćenu tek vrlo upečatljivom mimikom lica i pokretima ruku, nemoguće je. Ovacije su se zaorile još jednom. Pa i zato što se Elis, da bi nam sve to podarila, prvi put hodajući uspela na planinu.
I tako, korak po korak, sat po sat, priča po priča, pjesma po pjesma, stiglo se i do trenutka kada je valjalo poći s planine. Nije se to moglo prije nego što se vidi kako će se graditelj najljepših skloništa po našim planinama, Ivan Juretić, sa svojim paraglajderom vinuti iznad Japetića. Kad se to i dogodilo bio je to toga dana najgromoglasniji pozdrav jednom paraglajderu sa zemlje. A kako je dio festivalske publike "Brda knjiga" bila i naša iznimna jazz pjevačica i skladateljica Lela Kaplowitz to je ona za rastanak s Japetićem onako "a cappella" zapjevala "Amazing Grace". Pljesak se čuo odasvud. S njim se krenulo prema obližnjoj željeznoj piramidi, da se i nju obiđe na polasku. I dobro prodrma. Čim se festivalska ekipa popela i "zauzela" vrh 12 metara visoke piramide i nakon što je završeno s divljenjem pogledu koji je pucao na sve strane, Lela je opet povela pjesmu. Zaredao se šaroliki repertoar: "Amazing Grace", "Tvoja zemlja", "Neka cijeli ovaj svijet", "Hajde da ludujemo", "U gori raste zelen bor"... Pjevajući se u ritmu koračnice i sišlo s piramide.
- Dobro da sam ostala dolje. Cijelo sam vrijeme držala piramidu koliko se tresla - ispalila je Irma Vrbnjak, jedna od brižnih festivalskih vila, nakon čega su svi prasnuli u smijeh. Duhovitim zadirkivanjima nije bilo kraja. Prišlo se obližnjem stablu pod koje je sjeo i na njega se naslonio Željko Žarak u želji da dok mi urlamo na piramidi uhvati koji trenutak mira.
- Gospodine Žarak, jeste li spoznali kakvu istinu? Je li vas prosvijetlilo? - bocnuo je Majerović-Stilinović svog organizacijskog sudruga koji mu nije ostao dužan.
Nešto što bi trebalo postati tradicionalno
Tijekom silaska s Japetića, okruženi gustim i opuštajućim proljetnim zelenilom, razgovoru nije bilo kraja. Razmjenjivali su se dojmovi s festivala. Podvlačeći crtu organizatori Milan Majerović-Stilinović i Željko Žarak kazaše da je na radionicama i predavanjima za školarce o hrvatskim šumama i Himalaji štošta čulo i naučilo oko 250 učenika, da se subotnjem izletu u Sošice i na Žumberak odazvalo više od 50 posjetitelja festivala, da se te nedjelje usponom na Jepetić "kulturno uzdizalo" 60-ak ljubitelja knjiga i planina, a da je prvo "Brdo knjiga" u sva četiri festivalska dana pratilo ukupno više od 600 ljudi. Pohvale i zahvale što se osmislilo i pokrenulo ovako nešto jedinstveno pljuštale sa svih strana. I sami smo se uvjerili u to.
- Opušteno, nepretenciozno, poticajno, aktivno, pametno, vedro, maštovito, uključivo, konkretno, praktično, dinamično, očaravajuće, nešto što bi trebalo postati tradicionalno... - samo je dio epiteta koji su se tih dana mogli čuti od onih koji će se uvijek moći ponosno pohvaliti da su i oni dio jedne festivalske povijesti jer su bili na prvom "Brdu knjiga". Uz uspomene na predavanja, radionice, razgovore s probranim gostima, izlete, iznenađenja, razne slučajnosti i spontanosti, kao trajan trag ostat će im i pokoja knjiga planinske tematike kupljena na festivalu, jer je za ponudu na štandu postavljenom u Centru Bunker svaki dan vladao veliki interes. A čim bi se knjige kupile odmah se hitalo stati u red kako bi se dobila posveta i potpis njihovih autora koje se koji trenutak prije slušalo na pozornici. Pohvala festivalu nije manjkalo ni s njihove strane. Da je na "Brdu knjiga" uživao zato što su se tih dana na sjajan način ispreplele planine, knjige, planinarenje i dobro društvo, posvjedočio je Alan Čaplar obećavši da će Hrvatski planinarski savez, kao krovna planinarska udruga u Hrvatskoj koja brine o planinarskoj književnosti i o svim onim aktivnostima koje promoviraju zdrav odnos prema planinama i prirodi, i dalje podržavati "Brdo knjiga" prepoznavši ga od početka kao jedinstven festival koji spaja ljude, knjige i planine.
- Ovo je zaista jako dobra ideja i jako dobra realizacija. Bilo je krajnje vrijeme da se spoje planina i književnost, planina i kultura, jer to jedno s drugim ide i uvijek je išlo. Nakon dvije godine korone ovo je ponovno bilo ujedinjenje, spajanje i druženje ljudi na najbolji mogući način - odao je počast "Brdu knjiga" Edo Popović. S pohvalama je zaredao i Zehrudin Isaković najprije kazavši kako mu je na brdima uvijek lijepo, a na ovom mu je "Brdu knjiga" bilo posebno lijepo. Oduševila ga je ideja festivala.
- Bio sam počašćen pozivom, još i više kada sam vidio u kakvom sam sjajnom društvu bio. No moram reći da će ovaj festival, nažalost, imati jedan veliki problem. A to je što je već u svom prvom izdanju okupio takva alpinistička imena i imena iz planinarske literature da će to biti teško nadmašiti. Kada bih ja birao prvu ligu planinarstva okupio bih iste ove ljude koji su sad bili na festivalu. I zato pomalo brinem, ali sam ipak i siguran da će se organizatiri snaći i za ubuduće - s finom dozom onog poznatog bosanskog humora reče Isaković.
Zadoljstvo nisu krili ni sami organizatori. Začetnik ideje festivala Milan Majerović-Stilinović još je jednom definirao kako je "Brdo knjiga" festival za ljude koji vole i knjige, i planine, i lijepe stvari koje se događaju u planinama i lijepe stvari koje ljudi napišu ili naprave nakon što se iz tih planina vrate kući. Uvjerivši se već ovih dana kako takvih ljudi ima popriličan broj i on vjeruje da su pred "Brdom knjiga" lijepe godine.
- "Brdo knjiga" je praznik knjiga i praznik planina. To je festival čija je osnovna namjena bila popularizacija literature inspirirane planinama, ali ne samo literature nego i svih vidova umjetnosti, odnosno stvaranja koja su nastajala u planinama, nakon planina ili čak s mislima na planinu. Svi koji vole planine neminovno dolaze u kontakt s literaturom koja je planinama posvećena. Oni do sada nisu imali svoj festival. Imali su razne manifestacije koje su okupljale planinare, ali nisu imali nijedno mjesto na kojem su se predstavljale knjige posvećene ili inspirirane planinama. I zato je "Brdo knjiga" jedinstven događaj u Hrvatskoj i regiji koji ima daleku perspektivu. A sad nakon održanog prvog festivala možemo biti jako zadovoljni svime. Od lokalne zajednice i dočeka u Samoboru, preko medijske pozornosti, do odaziva i reakcija publike. To je jednoglasna podrša festivalu, ideji festivala i njegovoj realizaciji. Odaziv ljudi pokazao je da smo imali dobru ideju - zadovoljan je i optimističan bio Željko Žarak.
A kako i ne bi kada su nakon veselog i raspjevanog nedjeljnog silaska s Japetića između svih festivalskih ljubitelja knjiga i planina već "padali" dogovori da se svi opet vidimo iduće godine, u isto vrijeme, na istom mjestu. Jer svi vjeruju da će "Brdo knjiga" odsad samo rasti. I mi s njim.