Danas u Samoboru počinje prvi festival knjiga i planina "Brdo knjiga" koji će sve one koji na njega dođu, osim na radionice, predavanja i predstavljanja knjiga, "povesti" i u obližnje Samoborsko i Žumberačko gorje.
Ovakvo maštovito okupljanje uz knjige i planine zamislili su i organizirali novinar, stručnjak za odnose s javnošću i autor čarobno divne knjige "Što sam naučio na planini" Milan Majerović-Stilinović, čija je ideja i bila iskra za ovu festivalsku priču, te osnivač izdavačke kuće Libricon Željko Žarak. A festival će večeras u 19.30, u samoborskom Centru za mlade Bunker, biti i službeno otvoren vrlo maštovito zamišljenim druženjem oko Majerovićeve knjige. Sve u svemu, brdo je razloga da se iduća četiri dana provedu u Samoboru i okolnim planinama.
Evo, vaša ideja oživljava. Festival danas kreće u svoj život. U okolnostima pandemije koja još uvijek traje je li bilo teško i neizvjesno pokretati novi festival?
Mi smo nekako čekali i predviđali da bi festival bilo bolje pokrenuti ove nego prošle godine. I tako se stvarno dogodilo. Možda smo prepoznali te signale na vrijeme. I drago nam je da će se festival sad odvijati i u zatvorenim i u otvorenim prostorima, bez ikakvih ograničenja, jer smo prije koja tri-četiri mjeseca maštali kako bi bilo super da već prve godine festivala imamo prepune dvorane. No, nismo zasad tako ambiciozni. Tek smo na početku. Radimo mali festival, ali s velikim zadovoljstvom i ljubavlju za te dvije glavne stvari iz njegova naslova.
Sve do nedjelje očekuje nas niz radionica za osnovnoškolce, predavanja za srednjoškolce, gostovanja i predstavljanja knjiga, izleta... U što će se to Samobor te Samoborsko i Žumberačko gorje pretvoriti u ta četiri dana?
Već tijekom pretprograma "Brdu knjiga", koji se odvijao u samoborskoj Gradskoj knjižnici, vidjeli smo da je ljudima to zanimljivo. Tako su se tri sjajna predavanja već dogodila. Krasne su i reakcije od lokalne književne i planinarske scene, parkova prirode, institucija Grada. Čini mi se da se i njima sviđa to što ćemo napraviti u Samoboru u ova četiri dana. A i nama se sviđa Samobor i Samoborsko gorje pa nam nije bilo teško organizirati festival koji na druženje poziva cijeli Samobor i okolicu, Zagrepčane i sve one koje zanimaju knjige i planine.
Osnovnoškolce očekuju zanimljive radionice u Samoborskom muzeju, a srednjoškolcima će u Srednjoj strukovnoj školi multimedijalno predavanje održati Darko Berljak, velika legenda planinarstva. On će im ispričati kako je to kada se ide u stvarno visoke planine, poput Himalaje. Zahvaljujući partnerima festivala u samom festivalskom prostoru, u Centru za mlade Bunker, održat ćemo i radionice posvećene planinarskoj opremi. Glavni program posvećen je pak knjigama, vodičima, romanima i esejima na koje želimo ukazati. Cilj nam je publici, od onih najmlađih do najstarijih, na jednom mjestu pružiti priliku za druženje uz knjige i planine te potaknuti osjećaj zajedništva i afirmativnog životnog stava kroz sve ono što donosi planinarenje, upoznavanje novih ljudi, prelaženje granica i regija i država, ali i vlastitih ograničenja.
Festival se službeno otvara scenskim čitanjem vaše knjige. Točnije, scenskim recitalom specijalno osmišljenim za tu prigodu. Možete li barem malo otkriti o čemu se radi, što će nas to dočekati?
Čini mi se da je moja knjiga projekt koji raste. Ona je krenula iz mojih Facebook objava pa je postala Facebook blog, a onda i knjiga koju je 2020. objavio Libricon. Zatim smo Ljubica Letinić i Lana Deban, koje stoje iza aplikacije Book&zvook, i ja svemu dodali i tu audionotu te je lani izdana i audioverzija knjige. A evo sad sam za ovu festivalsku prigodu htio napraviti nešto što će opet biti malo drugačije. Bio je to izazov.
Na pozornici će tako nastupiti i pijanist te skladatelj Matej Meštrović, čija je glazba podloga audioknjizi. Lana Deban će za vrijeme mog čitanja uživo puštati zvučne efekte. No imamo i treću dimenziju, "Što sam naučio na planini" 3D. Moj prijatelj Ante Magzan radi pozadinsku videoprojekciju sastavljenu od njegovih i mojih snimki s hodanja po različitim hrvatskim planinama. Bit će to jedno novo iskustvo doživljaja knjige u trajanju od pola sata. Nakon toga u planine Bosne i Hercegovine pozvat će nas Zehrudin Isaković koji će svojim bogatim iskustvom ljude sigurno inspirirati da već neki od idućih vikenda odu na neko od mjesta o kojima će on govoriti.
Sjajan vam je jedan od plakata festivala, onaj s fotografijom na kojoj Matej Meštrović i vi u gospodskom izdanju, s leptir-mašnama i izrezbarenim planinarskim štapovima, šetate planinom.
Volim što je Matej odmah pristao na sve. On je nesebičan kreativac koji je, kada sam ga nazvao za glazbu za audioverziju knjige, odmah rekao: "Uzmi albume 'Zvuci Velebita' i 'Solo Piano', slobodno tu glazbu podloži!" Onda su Ljubica i Lana od svega toga, uz zvučne efekte iz svoje fonoteke, napravile krasnu audioknjigu, "soundscape" u trajanju od četiri sata i 15 minuta. Mateju sam zatim predložio da napravimo i neko fotkanje kako bismo tu audioknjigu mogli i promovirati pa smo se jednog dana odvezli na Medvednicu.
Fotografirao nas je naš prijatelj Filip Kovačević. Jako su mi drage te fotografije. Malo su šašave i puno su se dijelile po planinarskim portalima jer smo mi to mrtvo ozbiljno objavili, bez objašnjenja kako su i zašto slike nastale, a onda su neki bili šokirani. Kako uvijek ima i kritičara, po društvenim mrežama bilo je komentara: "Pa kako su to ova dvojica krenula u planinu?! Nije to oprema za planinu!" A mi smo se taj dan dovezli autima do Hunjke, tamo se presvukli, prošetali obližnjim stazama i fotografirali se. I ta je fotografija koju spominjete baš lijepo ulovila tu neku zaigranost i poletnosti koju i sama knjiga ima. Ma, ta fotografija dočarava čisti užitak življenja.
Goran Sajko za vašu je knjigu napisao da je "to štivo za ljude koje je planina osvojila, posvojila i primila u svoja njedra, za ljude koji mole da cijeli život hodaju uzbrdo i nikad ne dođu do vrha". A Tanja Mravak lijepo se nadovezala dodavši da ste "uspjeli sakupiti sve dobre misli što su ikad odbjegle lutale planinom". Potpisujem obje ove tvrdnje, a tih čitateljskih pohvala ima još mnoštvo. Kako je to prva knjiga koju ste napisali, koliko vam znači što su vaše priče, nastale u hodu planinom, čitatelji - posvojili?
Jako puno, od tih prvih krasnih recenzija koje su napisali prijatelji ili ljudi koje sam možda samo površno poznavao, ali sam ih zamolio da pročitaju i napišu svoju reakciju, do recenzija i poruka koje i danas stižu od nepoznatih ljudi. Čini me sretnim što ljudi u tim pričama nalaze nešto što im je drago, što razumiju i misle da je bilo vrijedno zapisati. Naravno da sam se u nekim trenucima prije objave knjige pitao treba li uopće sve to zapisati, treba li svijetu još jedna knjiga.
A sad mi je drago da je ona izašla, da i dalje putuje i da se, eto, mijenja. Pišući tu knjigu nisam imao namjeru biti pisac. Jednostavno sam htio iznijeti stvari koje su me okupirale, u kojima sam uživao. Knjige su "proizvodi" koji dugo traju i trudio sam se napisati knjigu koja će trajati dugo. Ona je mlada i zelena, kao uostalom i ja, koji još štošta nisam naučio na planini. Taj popis je puno dulji od popisa onoga što sam dosad naučio.
Jednu priču posvetili ste svojoj "tajnici", najboljoj na svjetu. Napisana je majstorski, minucozno je izbrušena, a opet i intrigantna. Kad se stigne do njena kraja, onda se, sigurna sam u to, svaki čitatelj vraća na početak priče i krene je iznova čitati. Nećemo otkrivati tko je "tajnica", ali možete li nam barem reći kako je nastala priča o njoj?
Pišući te priče i objavljujući ih u tjednom ritmu na Facebooku, trudio sam se zapravo svaki put dati sebi neki zadatak. Za početak, uvijek to da svaka priča bude smještena ili na stvarnu ili na metafizičku planinu. A onda, igrajući na tom terenu planine, htio sam da to kako se neke pojedine priče razvijaju, kamo vode i o čemu su zapravo, ponekad bude i iznenađenje čitatelju. Da to dozna na kraju, da se vrati na početak, ovaj put s ključem. Kako je sve to, dakle, nastajalo u kreativnoj igri izazova sa samim sobom, na različite načine varirajući motiv planine i njezinu važnost u životu sredovječnog oca troje djece, zaposlenog čovjeka koji uza sve to voli i prirodu i druženje i život kao takav, htio sam samom sebi reći: "E, napisao sam ipak drugačiju priču nego što je bila ona prošlog tjedna." Takva je i priča u kojoj priznajem "sve o mojoj tajnici".
Eeeee da, vaša knjiga nije posveta samo planinama već i filmovima, glazbi...
Da, kroz nju sam na različitim mjestima, više ili manje očito, htio uključiti i ona djela koja ja volim. Neka su mi od njih bila jako važna u životu. Ili su se bar nakratko pojavila u nekoj neobičnoj situaciji i ostavila trag. Ima tu svega, postmoderni eklektični "miks" od vesterna Leeja Marvina do Almodóvara, od J.R.R. Tolkiena do putopisa Dragutina Hirca, od Jovanottijeva rapa do zagrebačke šansone 60-ih godina. Čitatelji ponekad prepoznaju, ili sami učitaju, i nešto što meni i nije palo na pamet pri pisanju, spominjali su mi već i Arsena Dedića i Johna Muira i Branka Ćopića. Ja baš ne znam za sve to niti idem analizirati nešto što je već ionako završeno, ali je veliki kompliment kad moju razbarušenu malu knjigu stave barem blizu police s takvim imenima.
U knjizi pišete i o onim običnim, tako svakodnevnim stvarima, onima koje više i nedoživljavamo važnima jer se već podrazumijevaju. Recimo, o "ciferšlusu". Kako vam je to palo na pamet i koliko taj "ciferšlus" u planini zaista znači?
Neke su priče nastale doslovno iz misli koje su mi prošle kroz glavu dok sam hodao po planini, neke su nastale kasnije potaknute sjećanjima ili fotografijama koje sam pregledavao, a neke su krenule u onim krasnim trenucima svjesnosti i budnosti. Takav je bio trenutak kada sam na Bikčevićevoj stazi, već pregrijan hodanjem, shvatio da na sebi predugo držim kabanicu, a da kiše više nema i da piri ugodan vjetar. I da će mi, kada povučem patent, biti dobro i svježe jer već neko vrijeme trpim nešto što nisam trebao trpjeti.
To je bio neki mali osjećaj oslobađanja, ono kad se nakon tri sekunde pitate: "Eeeee, pa što se ovoga patenta prije nisam sjetio i raskopčao se?" Tad sam shvatio da u životu često zaboravimo na lako rješenje, poput tog patenta, a nakon što ga se sjetimo brzo ga zaboravimo. Naravno, kada sam se spustio s planine u meni je proradio novinar pa sam išao istraživati tko su ljudi koji rade patente, tko proizvodi najviše patenata, koja zemlja, koja firma, koja je njihova etika, zašto oni to rade, osim naravno novca... A danas mi je zabavno vidjeti kako mnogi ljudi vole upravo takve male stvari u knjizi, kako se cijela ta priča s patentima vrti dalje i kako sam ja dio te njihove velike priče i kako su oni mali dio jedne moje priče.
Pišete li već možda i drugu knjigu jer, eto, planine nude mnoštvo ideja, dojmova, priča?
Vrtim se oko vruće kaše pisanja druge knjige. I da, inspiraciju za nju također sam našao u planini. Ali, ne žurim, sve u svoje vrijeme.
A slaže li se u mislima već i onaj drugi festival, postoje li obrisi onoga što bi moglo biti dogodine?
Imamo ideje i za knjige i za planine i za ljude koje bismo zvali, ali ćemo sa svim tim pričekati, barem do idućeg tjedna. Sad ćemo ova četiri dana posvetiti prvom izdanju festivala, svim gostima koji nam dolaze i publici. I svima pokušati dati do znanja da radimo nešto što bismo voljeli da raste, da postane trajno, da bude zeleno i razgranato, kao i sve one divote koje svi volimo u našim šumama i planinama. Nadam se da će se mnogi odazvati tim našim druženjima i da ćemo u ova četiri dana razmijeniti puno lijepih i zanimljivih informacija i iskustava te da ćemo zajedno lijepo prošetati i kroz neke knjige i kroz Samoborsko i Žumberačko gorje. A onda ćemo se malo odmoriti i vidjeti kuda ćemo dalje.
VIDEO 40. Večernjakova biciklijada: Prisjetili smo se nekih starih vremena, a oživljavamo rutu iz 1979. Osigurajte svoj startni broj i osvojimo Samobor!
