Ivana Šojat radi punom parom. Tek što je publici u ruke "lansirala" svoj roman "Sama", objavljen lani, upravo je dovršila novi naslov – "Rogus".
"Ispričavam se svima kojima se posljednjih dana nisam javljala na telefon, odgovarala na poruke, mailove, pokraj kojih sam na ulici možda prošla bez pozdrava... Bila sam u priči, posve zaokupljena dovršavanjem davno obećanog romana 'Rogus' o mladoj ženi Anici Pavković koju su koncem studenog 1748. prvo zvjerski mučili iznuđujući od nje priznanje da je vještica i trovačica, a zatim i ubili 2. prosinca, na lomači, u Gornjoj varoši, Gornjem gradu...", napisala je Ivana Šojat nedavno na svom profilu na Facebooku. Roman je gotov, barem prva ruka, kaže ona. A što će nam donijeti novo djelo te nagrađivane osječke književnice i prevoditeljice, otkrit će nam sama autorica.
Inače, tek je nešto više od pola godine kako je na svoje police stavila nagradu Mato Lovrak za najbolji dječji roman u 2021. godini, za "Oblak čvoraka" koji je pobjedničku titulu izborio u snažnoj konkurenciji od dvadeset djela. U međuvremenu, objavila je roman "Sama", u kojem kritički propituje status žene u društvu pa time i teme kao što su razvod i majčinstvo, te završila "Rogus", u kojemu nastavlja problematizirati položaj žene.
"Rogus" je priča o mladoj ženi koju su proglasili vješticom i pogubili. Kakva je zapravo njezina sudbina?
- Riječ je o Anici Pavković, mladoj ženi koja je imala 27 godina kad su je priveli prvi put. Tad ju je za vještičarenje optužio susjed, izvjesni Živan Vučković iz Čepina. On je tvrdio da je Anica izravno odgovorna za to što je njegova supruga rodila četvero mrtvorođene djece, kao i za smrt njegove supruge čije ime ni u jednom trenutku ne navodi. Anicu su nakon toga pustili. Godinu dana kasnije su je ponovno priveli i tad su uz Živana bile još četiri svjedokinje, od kojih je jedna rekla da joj nije nikoga ubila, nego izliječila djecu. Nakon drugog privođenja slijedilo je stravično mučenje, iživljavanje tijekom kojeg je Anica priznala sve što joj je sudac Čačković pripisao kao zločin protiv Boga i ljudi. Ono što su joj tijekom mučenja radili svakoga bi prisililo da prizna sve što nikada nije učinio.
Je li ju je tko branio?
- Uza sve nasilje prisutno tijekom sudskog postupka, ono što me šokira jest činjenica da Aničin muž ni u jednom trenutku ne pokušava spasiti svoju suprugu, da se sve ženske osobe u ono doba identificiraju prema čovjeku s kojim su u braku, da u suprotnom nemaju nikakav identitet, a šokira i podatak da Anici nisu dodijelili čak ni odvjetnika po dužnosti. Nju ne brani nitko. Apsolutno nitko. A vrijeme je psihoze i straha – prošlo je samo devet godina od kuge koja je desetkovala stanovništvo – i na površinu izbija prastari, još uvijek vrijedeći princip prebacivanja krivnje na nekog, na točno određenu osobu. Ovdje je ta osoba Anica, na njoj se iskaljuju sve frustracije, tuge, ali i zavisti. Iz sudskih spisa, naime, doznajemo da Anica posjeduje voćnjak, konje, krave, to znači da nije obična seljanka. Još ako je bila lijepa (što ne znamo), ako je bila britka uma i izvan kalupa gomile, onda je gnjev suseljana predvidivo bio veći. Svjetina funkcionira prema istim principima i danas. Da su omogućena zakonima, takva bi se spaljivanja odvijala i danas. U to nema sumnje.
Zanimljiv je i detalj, ističete, da je pogubljena 2. prosinca 1748., a na isti dan, 38 godina kasnije, tri dijela Osijeka postali su jedinstvena cjelina. Kako vi to povezujete?
- Vjerojatno je posrijedi čudna koincidencija, ali možda i nije. Provučemo li spaljivanje "vještica" kroz različite sociološke, kulturološke i religijske optike, možemo doći do vrlo zastrašujućih zaključaka, gotovo crnomagijskih. Krajnje paradoksalno. Ljudska žrtva paljenica… Kojem božanstvu? Doista, kojem? Kakvu to žrtvu i kome može prinositi društvo izgrađeno na postavkama vjere koja promiče oprost, bratstvo među ljudima, ljubav, vjere koja se institucionalizirala kao stijena na tijelima tisuća mučenika? Valjalo bi promisliti o tome, dobro promisliti.
Ima li i među nama žena poput Anice Pavković, koje završavaju na kojekakvim "lomačama", možda samo zato što ne šute ili ne žive po društveno usko zadanim uzusima?
- O, ima ih, itekako! Žena i dalje u nas mora biti dobra i pokorna, ne pretjerano lijepa. Lijepa treba biti ako je za "jednokratnu uporabu". Živimo u vrijeme strašne hipokrizije. Misleća žena koja se usuđuje progovoriti uvijek je iskompleksirana, ružna baba koja - da to ljepše kažem - nije seksualno dobro zadovoljena. U nas vrijedi stav: seksualno zadovoljena žena se smiješi i šuti. Rađa djecu, pere, pegla, kuha i šuti. Počesto trpi i izvanbračne izlete svog čestitog supruga i šuti, čeka da se gospodin opameti ili da ga zaposjedne erektilna disfunkcija. U nas svi misle da imaju pravo odlučivati o svim aspektima ženskog tijela i života. Od maternice do odijevanja. Pa makar za provedbu tog strašnog modnog suda morali satima klečati na hladnom betonu.
Osjećate li se i sami nekada poput vaše glavne junakinje?
- Često, prečesto. Prije sam zbog toga znala doista očajavati, patiti. Sad dobro shvaćam jadnu i čemernu prirodu bezmudih kompleksaša i ne pada mi na pamet hvatati se s njima u kavgu ili raspravu, davati im na značaju i važnosti. Nevažni su. Osoba koja nije u stanju punim imenom, slikom i prilikom okomiti se na mene, nego se krije iza lažnog profila i fotografije kaktusa, pomeranca ili Brucea-Leeja zapravo nije osoba, nego nekakav nepostojeći entitet.
I u prethodnom romanu "Sama" zaokupljeni ste statusom žene u društvu, od razvoda i majčinstva do samoće i straha. Koliko je teško biti žena?
- Izuzetno je teško biti žena. Osobito naspram žena. Pravdoljubiva žena se, nažalost, uvijek bori na dvije fronte, brani se protiv kreatura koje od sebe žele otkloniti napast seksualno privlačne žene, protiv onih muškaraca koji misle da ono što ima sisu ne može imati mozak, ali i onih pokornih "ženica" koje su uvjerene da im je krasno i da im te "proklete feministice" samo otežavaju život i zasipaju ih novim "obvezama".
Kao što ste svojedobno rekli za roman "Sama", jeste li i pisanje "Rogusa" doživjeli kao katarzu?
- Jesam. Meni je zapravo svaki moj roman katarza, otkrivenje, prodor u nepoznato, spoznaja dotad nepoznatog. Važno je širiti koncentrične krugove spoznaje. Spoznaja je svjetlo protiv straha i mržnje.