Još donedavno hrvatski su čitatelji uživali u na hrvatski prevedenoj "Lovačkoj družini", krimiću prvijencu mlade britanske autorice Lucy Foley. U pitanju je školski primjer "who-done-it" krimi-priče smještene na zabačeno, ali luksuzno imanje, negdje u divljini Škotske, koje devet starih prijatelja iznajmljuje ne bi li tamo dočekalo Novu godinu. Londonci su, školovani na Oxfordu, uglavnom iz imućnih obitelji, iako ne jednakih polazišnih točaka kad je riječ o karakteristikama kao što su izgled, intelekt, zloća, ljubomora, ekshibicionizam, a u ekipi ima čak i psihopata.
Zbog mnoštva likova među kojima su sumnjivi apsolutno svi, paralela bi se mogla povući s "Deset malih crnaca" Agathe Christie, koja je svojih deset likova u krimiću iz 1939. godine na sličan način zatočila na otok. Ne čudi stoga što kritika Lucy Foley tepa da je nova Agatha, na hrvatski su do sada prevedena njezina tri krimića, uz "Popis uzvanika" sada i "Mala smrt", koja je ovih dana izašla u izdanju Mozaika knjiga. Atmosferični triler smješten na zlokobne ulice Pariza prati zapetljanu priču junakinje Jess, koja dolazi u posjet polubratu. Krimićima Lucy Foley nije odoljela ni filmska industrija. Za sva tri romana otkupljena su prava i čekaju se premijere filmova, a s autoricom smo razgovarali o njezinu najnovijem romanu.
Odakle ideja za pisanje ovog romana, čiju ste radnju smjestili unutar četiri zida jednog pariškog stana?
Ideja o ovom romanu javila mi se dok sam boravila u Parizu. Stan u kojem sam boravila bio je star i cijela je zgrada nosila ožiljke prošlosti. Unatoč tome, stan je bio jako simpatičan. Ono što je probudilo moju spisateljsku kreativnost je atmosfera u toj zgradi i zvukovi koji su se mogli čuti. Znate kako podovi, prozori i vrata u starim zgradama stvaraju poseban i drukčiji zvuk? Cijelo sam vrijeme imala osjećaj da zidovi skrivaju priču koja mora biti ispričana. Atmosfera stubišta bila je misteriozna, a hodnici ispunjeni ustajalim tajnovitim mirisom. Vrata stanova bila su toliko blizu jedna drugima, kao da su pozivala susjede da osluškuju što se zbiva preko puta.
Preokreti i rasplet otkrivaju stavove svakog od likova. U čemu najviše uživate dok stvarate likove?
Volim pisati u prvom licu jer tako dobijemo pravog iskrenog pripovjedača. Uz takav stil pisanja atmosfera je intimnija i čitatelj dobije priliku ući u glavu svakog od likova, shvatiti njihove motive i jednostavno vidjeti svijet njihovim očima. Praktična strana ovakvog stila pisanja je što mogu skakati iz lika u lik, ovisno o svojem raspoloženju.
Kako je nastajao lik Jess?
Ne mogu reći kako je nastala, ali znam da sam odmah na samom početku razvoja ideje nju vidjela jasno sa svim manama i vrlinama. Mislim da bi se svaki pisac složio sa mnom kada kažem da je dobro osmišljen lik dar s neba. Sada na nju gledam kao na neku vrstu alter ega. Postoji dio mene koji bi volio biti hrabar, iskren i sklon riziku poput nje. Ona je lik kakav do sada nisam stvorila, jedinstvena je. Osim toga, u ovaj sam roman unijela mnogo suprotnosti. Tako sam umjesto često nestalih djevojaka htjela da ovoga puta čitatelji tragaju za situiranim i neovisnim tridesetogodišnjakom. Hoće li nestanak muškarca drukčije utjecati na istragu i na njezin ishod? To je samo jedno od pitanja koje mi je bilo zanimljivo tijekom pisanja romana.
Što mislite da bi se vašim čitateljima najviše moglo svidjeti?
Kada sam u koži čitatelja, nema mi boljeg osjećaja nego kada me komad papira odvede na daleko putovanje s kojeg se ne želim vratiti u svoj naslonjač. Upravo to želim svojim čitateljima. Nadam se da će uživati u rješavanju ove zagonetke, gotičkoj atmosferi i druženju s likovima koje će voljeti, a možda i mrziti.
Postoje li neki rituali kojih se držite dok pišete?
Dovoljna količina kave. Volim pisati okružena bukom i žamorom. Često, ako sam ispunila dnevnu normu napisanih riječi, znam otići u kino i satima gledati filmove. Oni su mi veliki izvor inspiracije. Za boravka u Parizu, kada sam istraživala sve potrebno za ovaj roman, redovito sam odlazila u kino i gledala filmove Alfreda Hitchcocka.
Vaše romane uspoređuju s klasicima Agathe Christie. Koji je vama njezin omiljeni roman?
Knjiga "Deset malih crnaca" utjecala je ne samo na moju karijeru nego mi je promijenila cijeli život. Zbog nje sam napisala prvi klasičan kriminalistički roman. Teško mi je izdvojiti još neki naslov iz njezina opusa jer su sve knjige vrijedne epiteta klasik.
U svakom krimiću volite radnju smjestiti na jedno mjesto ili čak u jednu prostoriju. Zašto ste svoje likove odlučili držati na malim prostorima?
Likove volim stavljati u neobične i nove situacije koje u njima često bude negativne emocije. Svi se likovi u svakom od romana nalaze na takvim mjestima i mislim da je to zajednička stvar. Ono što sam u roman "Mala smrt" unijela je dašak mističnosti i gotičke atmosfere koji pruža ta stambena zgrada u kojoj se odvija radnja romana. Na neki način ona je lik za sebe.
Rijetki su oni koji ne mogu zamisliti pariške ulice i možda je zato veliki izazov dočarati ga. Zašto baš Pariz kao grad?
Na neki način "Mala smrt" je ljubavno pismo posvećeno Parizu. S jedne strane htjela sam predstaviti sav njegov glamur, ljepotu i romantiku, ali istovremeno sam morala dočarati i njegovu mračnu stranu. Pariz je grad oksimoron i zaista može poslužiti kao pozornica. Njegova sreća krije se iza toga da, za razliku od ostalih gradova, nije bio bombardiran, zbog čega je savršeno sačuvan. Kao autoricu krimi-romana takva me suprotnost intrigira.
Recite nam nešto o istraživačkim putovanjima tijekom pisanja knjiga. Jesu li ona istina ili mit?
Za mene je ključan odlazak na mjesto radnje o kojem pišem. To je jedini način da upijem i prenesem atmosferu nekog mjesta, bila ona pozitivna ili negativna. Google može dati mnoge odgovore, ali ne može aktivirati sva ljudska osjetila. U Parizu sam boravila nekoliko puta dok sam pisala knjigu.
Nakon tri krimića, postoji li nešto što biste voljeli da ste znali kada ste se počeli baviti pisanjem?
Ne opterećivati se radim li stvari na ispravan način. Naučila sam da proces pisanja i istraživanja radim kako meni odgovara i da sam se prije nepotrebno opterećivala stvarima koje su mi drugi nametali. Druga važna stvar s kojom sam se naučila nositi su loše kritike. Prihvatila sam da se moja knjiga ne može svidjeti svima.
