Prošla su desetljeća otkako nije zaigran na daskama koje život znače, a itekako je obilježio kazališnu povijest u našoj zemlji. Kultni tekst velikana hrvatskog glumišta, Fabijana Šovagovića, vraća se u kazalište. Premijerno će biti izveden 8. studenog u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku, gdje ga postavljaju – možda i simbolično – autorova djeca. Filip Šovagović u ulozi je redatelja, dok je njegova sestra Anja Šovagović Despot u ulozi dramaturginje.
Tekst koji radnjom započinje u Ladimirevcima, u trećoj godini pošasti zvane Drugi svjetski rat odavno je postao kulturološko opće mjesto. Kako kroz kazališnu izvedbu koja je u život puštena u Gavelli, 12. ožujka davne 1982. godine, s autorom teksta u glavnoj ulozi tako i kroz filmski prvijenac Branka Schmidta, koji je na filmskim platnima osvanuo šest godina poslije. Šovagovićeva dramska kronika, kulturološki i svjetonazorski sukus Slavonije, u osječkom je teatru premijerno zaigrala 19. svibnja 1983., u režiji Joška Juvančića, a posljednji je put izvedena u siječnju 1987. Kako se naglašava, "Sokol ga nije volio" vraća se na najbolji zamisliv način: koprodukcijom HNK u Osijeku i gradskog dramskog kazališta Gavella, u združenosti rečenog krajobraza ravnice i "poprišta" praizvedbe. Ivan Ćaćić, Sandra Lončarić, Dominik Karaula, Mateja Tustanovski, Ana Šantar, Aljoša Čepl, Vladimir Tintor, Duško Modrinić, Miroslav Čabraja – samo je to dio postave koju će publika imati priliku gledati na pozornici.
A na sve njih budnim okom posljednjih tjedana pazi redatelj Filip Šovagović, koji će i sam zaigrati u predstavi, u ulozi njemačkog oficira. Otkriva nam što sprema osječko-zagrebačka ekipa, ali i prisjeća se prve Gavelline predstave, u kojoj je kao dječak igrao, rame uz rame uz svoga oca.
"Sokol" je u kazalištu premijerno prikazan 1982. godine u Gavelli, s Fabijanom Šovagovićem u glavnoj ulozi. Prošle su četrdeset i dvije godine, režirate osječku izvedbu kultnog teksta. Kolike su spone između te dvije predstave, pogotovo gledano u kontekstu vremenskog odmaka?
Pa, u tih četrdesetak godina stvari su se promijenile. Mi smo možda očekivali i neke veće promjene, jer u suštini te promjene zapravo nisu toliko velike. Što se dogodilo? Dogodila se demokratizacija. Nema više verbalnog delikta. Poznavao sam čovjeka koji je negdje 1988. ispričao valjda taj neki posljednji vic koji se nije smio pričati i završio je dvije godine u zatvoru. U kontekstu vremena gledano, demokratizacija je omogućila da se taj stavak zakona briše, ali cenzura traje i danas, iako ne u istom obliku – ona se transformirala i postala nešto drugo. Lokalni i međunarodni mehanizmi su ojačali. Mišljenje i glas malog čovjeka, kao standardne forme za prezentaciju umjetničkog rada, nekako vrijedi manje nego prije. Po meni, u tih četrdeset i dvije godine ništa se bitno, što se tiče kazališta, nije dogodilo. Jer, ako radite antičku tragediju, onda radite antičku tragediju. Pitanje je pak koncepta i režije kako ćete je čitati, hoćete li se pojaviti u suvremenoj inscenaciji, suvremenim kostimima i opremi, ili ćete je igrati u originalu, no to je postupak koji je u kazalištu legitiman. Mi smo odbrali igrati tekst "Sokol ga nije volio" onakav kakav je on bio izvorno, i čini mi se to kao pravi put. Vjerujem da slijedimo ideju pisca i jednostavno pokušavamo ispričati priču iz njegove vizure tih godina kada je drama nastala. Iako je jako zanimljivo to što je moj otac pisao dramu također s odmakom.
I to gotovo 40 godina, dakle slično vremensko razdoblje.
Da, možda i s gotovo istim odmakom. Proživio je to kao klinac od jedanaest ili dvanaest godina, nosio je ideju u sebi četrdeset godina. Moja sestra tvrdi kako je on dramu napisao u mjesec dana, u što ja vjerujem, zapravo sam poprilično u to siguran, jer je on vjerojatno negdje između neka dva snimanja i dvije predstave konačno skupio vremena da se time pozabavi. Našli smo toliko dokumenata! I to pisanih rukom, pisanih na pisaćem stroju, pa čak i na poleđini raznih drugih tekstova koje je pisao u to doba – na njihovoj bi drugoj stranici bilježio neka svoja promišljanja. U jako kratkom vremenskom periodu uspio je to sve sažeti. Drama je doživjela nekoliko izdanja, znam da su je objavili Prolog 1982. godine i Privlačica 1986. godine. Imamo tekst koji su donijeli na prvu probu, ali i inspicijentsku knjigu prema kojoj je vođena predstava u Gavelli, a među njima se već vide velike razlike. Anja je našla i rukom pisane scene koje na koncu nisu ni ušle u komad. Mene pogotovo veseli jedan mali pronalazak, intervju iz Starta, ne znam točno iz koje godine, gdje Fabijan, moj otac, priča kako je doživio dolazak aviona koji je – on to tada nije znao – zapravo mitraljirao to njihovo dvorište u kojem se drama događa. U razgovoru s novinarima otkriva zašto to sjećanje nije unio u tekst – smatrao je kako je to drama o čovjeku koji je njih prihvatio, a ne o dječaku Jozi u dokumentarnom smislu. Taj mali Joza zapravo je moj otac koji je za vrijeme Drugog svjetskog rata i Križnog puta imao desetak godina. Tako da sad na osnovi svih tih dokumenata koje smo iskopali slažemo vlastiti mozaik. Vjerujem da ne radimo nešto čime moj otac možda ne bi bio zadovoljan. Iako, ne može reagirati.
Koliki je pritisak baš te prve predstave koja je čak 224 puta odigrana u Gavelli i bila je na njezinu repertoaru do 1989. godine. Dok radite u Osijeku, imate li negdje u mislima njezine prizore?
Kako da ne, imam je stalno u glavi. I igrao sam u toj predstavi, kao zamjena u, mislim, čak dvije različite uloge, negdje 1987. ili 1988. godine. Iako se puno detalja ne sjećam, pamtim puno kazalište. Gledalište je na svakoj izvedbi bilo puno i to je zaista ostavilo snažan dojam na mene.
Kao kazalište Gavella, još uvijek teško izlazimo iz situacija koje su nas zadesile posljednjih godina, a govorim o koronavirusu i potresu, kada se dogodio sustavni izostanak publike u kazalištu. I još uvijek se nekako borimo s interesom i s publikom koju željno iščekujemo na svojim predstavama. Prošli smo i kroz adaptaciju kazališta koja je trajala tri godine. Gavella je bila prvotno zamišljena kao kino pa je doživjela brojne transformacije, prvotno iz kina u kazalište, a onda i kasnije u smislu poboljšanja te zgrade koja nikada nije bila predviđena kao kazalište.
Što se pritiska prve predstave tiče, ne znam što bih odgovorio, on možda i nije velik, ali je prisutan pritisak hoćemo li sve stići odraditi i pripremiti na vrijeme. No, dobro, to su vam već klasične kazališne muke.
Vaša je prva filmska uloga bila u filmu "Sokol ga nije volio". Kao da vas prati čitav život...
Ne znam kako se to događa, ne znam što bih mislio o tome. Osvijestio sam, posebice u posljednje vrijeme, kako su film i kazalište potpuno dva odvojena medija. Kad ste kao glumac unutra, ni ne vidite te nekakve razlike, ali kao autor i redatelj, polako ih shvaćate. Iako su te razlike sitne, zapravo su užasno bitne.
I obiteljska je povezanost s ovom dramom nedvojbena. Osim oca, autora teksta, i vas kao redatelja, sestra je Anja u osječkoj izvedbi u ulozi dramaturginje. Koliko često vas dvoje surađujete, i koliko lako, ili možda teško?
Anja je skupila sve te podatke koje ja bez nje ne bih imao. Došao bih na prvu probu s golom, neprovjerenom idejom i upitno je bi li ona uopće imala perspektivu ikakvog uspjeha. Ali onda je Anja donijela svu tu dokumentaciju za koju uopće nisam znao da postoji, ona je odigrala krucijalan potez iz kojeg smo mi kasnije i krenuli u neko svoje viđenje te predstave. Sestra i ja smo radili na dosta predstava zajedno, ali ovo nam je prva suradnja u smislu dramaturginje i redatelja.
Posvađate li se ikada?
To vam je uvijek tako.
Kao tekst, "Sokol ga nije volio" potresna je i snažna priča o stanovnicima malog slavonskog sela gurnutog u ratni vrtlog. Film je, pak, sniman pred novi rat koji je ponovno poharao slavonska sela. Nekako se čini kao vječno aktualna tema... Svjedočimo sada i ratu u Ukrajini, koja nam je relativno bliska zbog naše povijesti.
Ne znam jesam li ja baš pravi lik da vučem te paralele. Možemo se zapitati zašto uopće obrađivati epohu u kojoj se događao rat, ili, zašto prikazivati Trojanski rat u kazalištu, a trenutačno u Hrvatskoj imate sigurno dva-tri kazališta koja obrađuju temu Trojanskog rata. Ja nikada nisam shvatio što je bitno u kazalištu i zašto je nešto velika i značajna tema, a nešto drugo mala i beznačajna tema. Tako da ja tu vibriram između tih krajnosti, bitnost i nebitnosti. Nemam taj neki katalizator koji bi mi omogućio da shvatim zašto bi nešto bilo bitno i zašto nas, recimo, tema rata sada zanima ili ne zanima. Mislim da ljudima ne treba nametati mišljenje autorskog tima, sami trebaju izabrati što ih zanima. Mene muči pitanje jesu li projekti u kojima vidite zastavu i pušku propaganda ili nisu. To mi je neodgovorivo pitanje. No, ako je riječ o dokumentarnoj vizuri čovjeka koji je to doživio, smatram da se onda ne može raditi o ideologizaciji kazališta za nekakvu političku svrhu.
Kako danas trebamo gledati na lik Šime?
Ha! Ne znam što bih vam rekao. Moj je bratić iz Ladimirevaca valjda posljednji poljoprivrednik i stočar i siguran sam da je ovo svojevrsna posveta tom slavonskom seljaku za kojega nisam siguran da ćemo ga vidjeti u budućnosti. Mislim da on nekako lagano izumire i tim više predstava može biti i uspomena na te dane, gdje si radio za sebe i svoju obitelj, sam se prehranjivao, prije nego su sve preuzele korporacije. I to zaista jest, rekao bih, spomenar nekog vremena kojeg nema.
Vaš je otac rođen u Ladimirevcima, nedaleko od Valpova, gdje je sniman i film "Sokol ga nije volio". Imate li rodbine u tom selu, koliko često posjećujete očevo rodno mjesto?
Da, da, tamo su mi bratići i sestrične. Išao sam nekoliko puta otkako radim u Osijeku, posjećujem ih i inače, vezani smo.
Kako je ondašnja vlast, 1980-ih godina, reagirala na predstavu Fabijana Šovagovića? Je li vaš otac imao političkih problema i neugodnosti? Sjećate li se toga?
Bio sam tada klinac i ne sjećam se baš toga, ali znam da su bili neki pritisci. Jer, realno, neki dijalozi u predstavi, kada bi ih se izgovorilo negdje javno, u nekom prostoru koji nije kazalište, vrlo bi se lako mogli okarakterizirati kao verbalni delikt. Ali s obzirom na to da se to događalo u kazalištu, mislim da su oni bili na neki način abolirani od tog stresa i od te mogućnosti. Otac je sigurno bio na razgovorima, ali velim, to se dogodilo u tom nekom svjetlu demokratizacije koja se počela događati 80-ih godina. Pokojni Stipe Šuvar, koji je u to doba bio republički sekretar za prosvjetu i kulturu te član Predsjedništva CK SKH, rekao je da predstava mora ići. To znam.
Vaš stric je prošao Križni put. Koliko se u obitelji kasnije uopće pričalo o tome?
Ja sam to znao vrlo rano. Mislim, nisam znao da se to ne smije znati i da se o tome ne smije pričati. Mi smo živjeli u periodu kada su se događale jako bitne stvari na kulturološkom planu, pogotovo u Zagrebu. Nas je zanimala glazba, a sve što se ticalo neke politike ili povijesti, nama je bilo distanca u koju nismo ni ulazili. Nas je zanimalo što će se događati u budućnosti, tko će sve doći u Zagreb i na čije ćemo koncerte ići. Sjećam se, ja sam pobjegao na koncert grupe Queen 1979. godine, imao sam tada dvanaest godina. Znao sam već godinu dana unaprijed da ću ići na taj koncert, samo mi je to bilo bitno, i doma nitko znao da sam ja bio na tom koncertu. Rekao sam u sedam sati navečer da idem spavati, a u osam sam bio u Domu sportova. Kako bih vam rekao, sva ta drama koja se događala oko nas, i u generaciji prije nas, mi smo to znali, ali gledali su neku svijetlu budućnost. Nismo bili opterećeni.
Većina glumaca s kojima sada radite predstavu u to je doba bila u ranom djetinjstvu ili nije bila ni rođena. Koliko je njima izazov uhvatiti se u koštac s takvim kultnim ulogama?
Nisu mi ništa govorili. Mislim kako smo mi samo pod pritiskom da nećemo stići napraviti predstavu na vrijeme, a sve ove ostale pritiske smo nekako stavili po strani, pravimo se kao da ih nema.
Očekujete li mlađu ili stariju publiku?
Zaista bih volio da nam dođe mlađa publika, a vidim da je u Osijeku ima. I vidio sam u Osijeku nekoliko predstava koje su sve genijalne. Ansambl je stvarno jako, jako, dobar, da sad ne nabrajam, ali moram navesti imena Ivana Ćaćića, Sandre Lončarić, Miroslava Čabraje, Aljoše Čepla... Tu su i mladi, Mateja Tustanovski, Ana Šantar, imamo veliku podršku klinaca koji su tek završili akademiju i oni su stvarno neka nova snaga i neka nova energija. Jako se veselim radu s njima.
Kada se spomene naslov "Sokol ga nije volio", većini je prva asocijacija film, a ne predstava. Osječko je kazalište prošle sezone uprizorilo dva filmska klasika – "Maratonci trče počasni krug" i "Let iznad kukavičjeg gnijezda". Publika je na njih odlično reagirala. Je li to recept za privlačenje publike u kazalište?
Ne znam što bih na to odgovorio. Zapravo, mislim da onaj tko slaže kazališni repertoar u Osijeku to radi jako dobro, i sam sam gledao nekoliko predstava i vidim da su one pune, a to je bitno. Kazalište, pogotovo nacionalno kazalište, ne bi smjelo funkcionirati na nekakvoj komercijalnoj razini, već na razini koja omogućava mladima, pogotovo, da gledaju predstave koje su bitne za njihovo formiranje i odrastanje. Komercijalne sadržaje sigurno mogu vidjeti negdje drugdje.
Jako puno radite, glumite, režirate, pišete dramske tektove. Kad već govorimo o odnosu kazališta i televizije, šira vas publika itekako pamti po ulozi iz TV serije "Naša mala klinika"...
Jako mi je drago da me publika pamti po toj ulozi jer mislim da smo ih u toj seriji razveselili do krajnjih granica. A zanimljivo je da je ta serija bila isplanirana da se radi kao dječja. Kada smo je počeli snimati, mi smo svi mislili da radimo seriju za djecu. Kada se počela prikazivati, shvatili smo da se ona emitira i u jutarnjem i u večernjem terminu, ali mi smo i dalje u koncepciji našeg rada zapravo ostali na toj ideji serije za klince. Ispala je, pak, serija za sve generacije jer te klince ipak mora netko dovesti pred televizor, i odvući ih od televizora.
Pišete i poeziju...
Pišem, pišem...
Umorite li se ikada?
Ma kaj bih se umorio!