Premijera "Novog ruha" redateljice Natalije Manojlović Varga oduševila je publiku koja se u subotu našla u Teatru &TD, a fantastičnu glumačku postavu koju čine Marijana Matoković, Tea Harčević, Damir Klemenić, Jurica Marčec i Andrija Nazlić imate priliku pogledati još u utorak, 22. listopada 2024. Povodom povratka u &TD razgovarali smo s redateljicom, psihologinjom i koreografkinjom Manojlović Varga, koja nam je, osim detalja o predstavi, otkrila ponešto o životu u Ljubljani te o alatkama koje joj pomažu u redateljskom poslu.
Sedam godina nakon predstave "Tri sestre" vratili ste se u Teatar &TD s "Novim ruhom". Kako to da je prošlo toliko vremena do povratka u &TD?
Za početak, preselila sam se u Ljubljanu, u kojoj trenutno imam status samostalnog umjetnika, a i majka sam. Još prije nekoliko godina s redateljem Vedranom Hlebom vodila sam razgovor o tome da se vratim u &TD jer je smatrao da kazalištu fali mog rukopisa, a meni su nedostajali duh, atmosfera i ljudi &TD-a. Još uvijek kazalište doživljavam kao prostor za istraživanje, upoznavanje svog rukopisa i novih postupaka u načinu rada, a u &TD-u se uvijek osjećam kao student. "Znam što želim raditi, ali ne znam kako i baš zato mislim da to pripada ovome prostoru", rekla sam Vedranu na njegov poziv. Od toga je prošlo nekoliko godina, pa sam si uzela vremena da sama sebi odgovorim na pitanje kako ću se s time uhvatiti ukoštac. Jedna od prvih odluka bila je da radim "Novo ruho" kao predstavu za odrasle, a Andersenova bajka trebala je biti samo alegorijska paralela za ruho kao takvo – politička alegorija, rekao je dramaturg Marin Lisjak. Pokušavam žanrovski ne imenovati svoje predstave, ali uvijek se naposljetku dogodi da izmislim novi žanr, a ponovno mi se to dogodilo i sada s "Novim ruhom", koje je poetička satira. Zapravo, nitko nije znao što pod time mislim kada sam to prvi put izgovorila, ali moram reći da takvo žanrovsko etiketiranje pomaže kao alatka predstave – kako glumcima tako i meni.
"Carevo ruho" postavlja pitanje tko još vjeruje u bajke. Kako u poznatim djelima pronalazite elemente koje želite istražiti ili staviti u fokus s kritičkoga gledišta?
Najveći problem i najveće pitanje kako to postaviti kreće iz rečenice "Car je gol" – to nije tajna – nama ne treba bajka da bismo znali da je car gol jer je to općepoznato, a cara zapravo u predstavi i nema. Autoritativna figura na čelu vlade, države ili neke institucije danas je nepostojeća, a ono što mi se čini još većim problemom jest to što ne postoji pozicija za nekog, uvjetno rečeno, cara jer ne vjerujemo nikome i ničemu – zdravstvu, školstvu, religiji – nema neke referentne autoritativne vrijednosti u društvu. U takvoj konstelaciji zapravo je vrlo teško uprijeti prstom u onoga koji je gol zato što nam tih prstiju tada treba jako puno. Čini mi se da su zbog toga nepovjerenje i kritičnost postali toliko uopćeni, pa katkad i neutemeljeno ne vjerujemo nikome i ničemu kako ne bismo upali u onu Andersenovu kategoriju – glup i nesposoban za svoj posao. Vjerujemo Googleovu algoritmu više nego učiteljicama svoje djece. Prostor bajke svemu tome daje efekt ružičastih naočala, za koje nisam sigurna je li ih zdravo ili nezdravo stavljati u takvom društvu. U ime bajke, morali smo ostati dosljedni "čaranju", a s druge strane, predstava nije smjela postati jeftina aktualizacija, što je bilo pomalo izazovno jer je spoj fikcije i tragova dokumentarnosti teško aplicirati na društveno stanje danas, no meni je to bilo nužno. Bajka je sama po sebi fikcija, laž, a na koncu konca i kazalište je šarena laž, no dokle god ono ne služi zamagljivanju naše percepcije o tome koliko nam prstiju treba za ukazivanje na golotinju, već nam pomaže da o tome malo razmišljamo, to je laž koja nečemu služi, koja ima svoju funkciju i koja nije isključivo zabava – nije tu da uspava dijete, narod ili svijest onoga koji je sluša, nego je tu da razbudi svijest na nježan i milujući način.
Andersenov suvremenik bio je i Edgar Allan Poe, po čijim ste kratkim pričama nedavno radili predstavu "Slučaj Mademoiselle Dupin". Što vas privlači u književnim djelima ranog 19. stoljeća?
Privlači me boja, emotivni doživljaji i poetičnost u rukopisu. Možda nisam ni osvijestila da Andersen i Poe dolaze iz istog razdoblja, ali uvijek sam voljela pomalo mistične prostore kakve njih dvojica u svojim djelima stvaraju. Smatram da Andersen, jednako kao i Poe, ima ideju da prokazuje istinu zamotanu u emotivni doživljaj – Poe, primjerice, ne barata strahom niti stvara grozu zbog dekoracije. Emotivni okidač nužan je u literaturi, glazbi, pa tako i u kazalištu jer upravo on budi osjetila i priprema nas za nove spoznaje, odnosno preoblikuje one već postojeće. Emotivni učinak, koji je zajednički segment Poea i Andersena, služi da te pikne pod rebra i da pogledaš stvari iz druge vizure. Vjerujem da jeza, groza, strah, žalost, pa na kraju krajeva i smijeh u kazalištu mogu biti ona razina bajkovitosti i fikcije koja ima svoju funkciju iznad zabave.
Spomenuli ste kako sada živite u Ljubljani, no rođeni ste u Osijeku, a s 14 ste se preselili u Zagreb. Kako vas je svaki od tih gradova obilježio?
Svaki je od tih gradova ostavio svoj trag, no smatram da me najviše obilježila činjenica da svako malo mijenjam svoj dom, okruženje te prostor sigurnosti i pripadanja. Sindrom stranca, dođoša ili dotepenca obogaćen nostalgijom za prostorom koji sam napustila trenutak je koji me najviše oblikovao. Moje čeznutljivo gledanje prema željezničkoj stanici, još od srednje škole, kada me nešto vuklo prema istoku, nije ništa žalosno – nije to čežnja za prošlim vremenima, već set emotivnih doživljaja, prilagodbenih procesa te puta za širenje nove i žive socijalne mreže. Taj mi set omogućava da uvijek gledam život pomalo sa strane – s distance ili nekog balkona, primjerice, ali ne u nekom žalosnom smislu, nego u zanimljivom jer smatram da je gledanje na vlastiti život s nekim odmakom odlično za kazališni posao.
Kako takav način života utječe na vaš privatni život – brak s glumcem Darijem Vargom te na odnos s kćerkom Reom?
Dok se Rea nije upisala u školu, bilo je relativno jednostavno, a sada kada je napunila devet godina, pomalo je izazovno. Prvu godinu njezina školovanja odlučila sam ne dolaziti u Hrvatsku kako bi se prilagodila, a sada imam sreću da Rea razumije kako stvari stoje iako je nepobitna činjenica da si nedostajemo. Dario se također bavi kazalištem, pa razumije moj način rada, a sve se bojim da će se i Rei svidjeti ovakav život, pa će i ona krenuti istim putem. Ona svira čelo, ali meni je prekrasno to što ona nema neku grozničavu ambiciju za sviranjem, već svira da bi uživala, a ne da bi postala čelistica. Moram reći da učim o životu gledajući nju jer sam s devet godina već grozničavo trčala u kazalište. Imala sam sreće jer sam u dječjem ansamblu u osječkom HNK nastupala u ozbiljnom kazališnom repertoaru kao što su "Tri sestre" ili "Aida", ali moja je ambicija već tada duboko pustila korijene i u meni je gorjela želja da se u životu bavim kazalištem.
Prije svega ste koreografkinja, a zatim diplomirana psihologinja i redateljica. Kada se pojavila želja za režiranjem?
Pred završetak Škole suvremenog plesa Ane Maletić osjetila sam da je moje mjesto izvan scene, točnije iza plesača. Čini mi se da kazalište, konkretno režija i autorski postupak u kazališnom paketu, obuhvaća sve segmente moga gledanja na svijet i promišljanja o umjetnosti s obzirom na to da sam doticaj s dramskim, ali i opernim kazalištem imala još kao dijete. Bilo mi je potpuno logično i nužno prije režije završiti neki drugi fakultet, pa zatim na zreli način, s idejom o životu i alatima u džepu, doći na studij režije. Prvotni je plan zapravo, umjesto psihologije, bila Akademija glazbene umjetnosti, za koju mi je falilo spretnosti na bilo kojem instrumentu jer, iako sam svirala klavir i flautu, najviše sam voljela solfeggio – slaganje harmonija bilo mi je kao križaljka ili sudoku. Glazbenik Đorđe Manojlović pripremao me za Akademiju koju sam htjela upisati kao plan B, dok je ples bio plan A, pa mi je jednom prilikom rekao: "Tebi će glazba biti plan B od plesa? Pa ne znaš u kojoj je profesiji teže, idi studirati nešto pošteno", pa sam upisala psihologiju misleći da kazališnoj režiji ne mogu ni primirisati, što se naposljetku, očigledno, pokazalo pogrešnim.
Koliko vam studij psihologije pomaže u razvijanju predstava i cjelokupnom redateljskom radu?
Koliko pomaže, toliko katkad i odmaže. Tijekom studiranja na Filozofskom fakultetu razvijala sam se kao koreografkinja, radila sam neke autorske projekte, a puno nam naučila i kao asistentica režije. To je, ponovno, povlaštena pozicija gledanja sa strane na kazališnu režiju te na probleme na koje čovjek nailazi kada je preblizu jer sam ne vidi što se događa. Psihologija je ostavila tragove i alatke koje možda ne imenujem u svakodnevnom radu, ali ih znam primijeniti nesvjesno. Postoje trenuci u odnosima s glumcima kada treba znati odrediti granicu – ne trebamo svi biti prijatelji ako smo suradnici, katkad posao jednostavno treba odraditi na najbrži mogući način, a ponekad put psihologa nije najbrži. Alatke sa psihologije ne koristim svjesno i namjerno, ali mislim da je psihologija u mom formativnom razdoblju razvoja odradila svoje – primjerice, znam prepoznati emotivnu fasadu koja stoji iza ispada ljutnje, točnije znam odvojiti sadržaj problema od emotivne posljedice.
U svojim predstavama objedinjujete glumu, ples i glazbu, što označava jedinstvo teatra. Kako svi ti segmenti doprinose jedan drugome?
Nakon studija režije, pokušavajući raditi dramsku predstavu s dramskim rješenjima, primijetila sam da i dalje puno polažem u pokret – čak ne ples, već sam pokret. Moje prožimanje razumijevanja kazališta očituje se i u tome kako biram ljude s kojima ću raditi jer oni tada, poznavajući moju pozadinu, nude rješenja koja nemaju etiketu glumačkog ili plesnog. Niti glumac može išta bez pokreta, niti plesač može išta bez sadržaja koji, naposljetku, može biti potencijal za kazališni izraz. Uvijek mi je bilo uzbudljivo dodavati tekst u plesne predstave, pa je vrlo rano bilo očito da ću upisati režiju jer tretiram plesače kao glumce, a glumce kao plesače. U predstavi "Vodoinstalater" iz 2009. svjesno i namjerno birala sam plesačicu i plesača te glumca i glumicu jer sam htjela da jedni od drugih uče te da podignemo ljestvicu prema sredini nekog zajedničkog izvođačkog habitusa, što se naposljetku i dogodilo. Na kraju cijelog procesa nisam imala dva glumca i dva plesača, već četiri glumca koji su ujedno i plesači jer su svi bili sve – dobila sam spoj koji je sve vrijeme dio mog rukopisa. Tu je i glazba, koja je meni velik okidač za emotivne sfere i doživljajne aspekte emotivnog. "Ja ne znam je l' se tu pleše ili se tu glumi", rečenica je koju sam čula jednom, ali je uvijek citiram jer smatram da odgovor na to nitko ne mora znati. Svaka predstava zaslužuje poseban put do finalnog materijala s obzirom na ljude koji su dio projekta te na pitanje što želimo predstavom poručiti publici, a uspješan projekt je onaj koji bismo rado ponovili u istom sastavu.
Kako danas vidite položaj teatra i kulture u Hrvatskoj podijeljenoj na Zagreb, Split i Rijeku?
U vrijeme kada informacija o tome što je obukla teen zvijezda korejskog benda može doći do svakoga u vrlo kratkom roku, smatram da je potpuno bizarno da se bavimo činjenicom da je Split udaljen četiri sata vožnje od Zagreba. Ako se mogu raditi koprodukcije s Njemačkom koje si svi tako jako želimo, nije mi jasno zašto ne vježbamo koprodukcijske sisteme unutar četiri zida Republike Hrvatske. Trenutno traju završne pripreme za predstavu "Sokol ga nije volio" Filipa Šovagovića koja se radi u koprodukciji Gavelle i osječkog HNK te je to jako dobar primjer suradnje. Ima jako puno ljudi koji se bave kazalištem i koji putuju na probe ili stanuju u dva grada. Ako jedna glumica, redateljica ili koreografkinja može dnevno putovati na probe iz Ljubljane u Zagreb, ne vidim razlog zašto jedna predstava ne bi mogla na taj način putovati, a upravo se to sada događa u koprodukciji Gavelle i HNK Osijek. Kazališna scena, jednako kao i bajka, postaje teži put zabave koja nešto poručuje. Svi smo skloni brzim rješenjima, pa je tako lakše, brže i jeftinije iz džepa izvaditi mobitel i pogledati film umjesto trčati na tramvaj dok pada kiša. U tom se smislu kazališna scena suočava s velikim izazovom jer treba prizvati publiku. Zvijezde sapunica nisu jedini način da se prizove publika jer provjetravanje i otvorenost prema drugim gradovima ili susjednim državama nisu samo produkcijski trik već i zdrava stvar. Kazalište se u današnje vrijeme suočava s konkurencijom u obliku televizije ili Netflixa, dok zapravo to nije konkurencija jer se ne nalazimo u istom svemiru. Smatram da treba postojati prostor za televizijski program i film, ali ne smijemo im dozvoliti da istisnu kazalište.
Djelujete na hrvatskoj i slovenskoj kulturnoj sceni. Kako gledate na koprodukcije, koje se između dviju država ne događaju često?
Kad sam tek otišla u Ljubljanu, nudila sam koprodukcije s Hrvatskom jer sam ovdje imala razgranatu mrežu znanaca i kontakata. Dugo sam kao gost radila u slovenskom kazalištu, što je naposljetku i bio razlog za selidbu jer sam se ondje osjećala odlično, međutim kao netko tko je došao iz Zagreba, na neki sam se način osjećala egzotično – kao dodana vrijednost autorskom timu, što je neka vrsta autoksenofobije. Nisam baš imala sreće u pokušajima koprodukcija jer nemam produkcijske sposobnosti – znam što treba napraviti, ali u trenutku kada se počnem baviti svojom kazališnom predstavom, ne mogu se baviti produkcijom. Također, često mi zna faliti koreograf kada radim predstave jer, iako vidim koreografske i režijske zadatke i probleme, ja nisam dva čovjeka. Moji pokušaji sklapanja brakova između slovenske i hrvatske kuće nisu uspijevali do sada, ali možda dolazi vrijeme za to. Zanimljive su mi koprodukcije unutar zemlje, a mislim da bi dobra forma bila i koprodukcija unutar grada zbog toga što to omogućava kućama da se malo provjetre. Smatram da je to vrlo higijenski postupak – dovesti neke nove ljude, kako ansamble tako i tehniku, koji, za razliku od nas slobodnjaka, nemaju privilegij mijenjanja radnih uvjeta i kolektiva u kojemu rade. Koliko god oni imaju zagarantirani posao, tu su opet na nekom skliskom terenu jer smatram da je vrlo važno i zdravo mijenjati okoline kada se baviš nekom vrstom kreativnog posla. Generalno, suradnje kao koprodukcije higijenske su za kazališta kao takva, a zagrebačko-ljubljanska produkcija, iz moga osobnoga sebičnoga gledišta, bila bi nešto što bih obožavala.
Planirate li uskoro raditi neke projekte kao koreografkinja?
U ovome se trenutku veselim vratiti roditeljskoj ulozi i kuhanju, prezimiti uz knjigu i u miru napuniti baterije. Pred kraj sezone čeka me dječja predstava prema jednom mojem tekstu, koji ću opet rezati uime pokreta i dopisivati kako noge kažu. I dalje se rado odazovem pozivu za suradnika za scenski pokret, osobito kada dolazi od nekoga tko dobro poznaje moj rad i čiji rad poznajem ja. U protekloj sezoni mogu s ponosom reći da sam bila dio kreativnog tima Tomislava Šobana u HNK-ovoj "Zbilji" te dodala kreativni doprinos autorskom timu predstave "Pozdravi Pozdravima" i Sari Stanić u Kerempuhovu "Ubojstvu u Orient Expressu". Isto tako, Sara je dio moga kreativnog tima u "Novom ruhu", a bila je i u "Gamadi"– koprodukciji HNK "Ivan pl. Zajc" i Plesnog teatra Ljubljana – još jednoj predstavi u kojoj glumci sjajno glume da su plesači.
Dakle, možemo očekivati još suradnji?
Mogu reći da sam u stvaranju "Novog ruha" otkrila neke nove suradnike te se nadam da ću s ovom postavom imati prilike za neka nova otkrića u kazalištu. Volim ponavljati suradnje jer tada, na neki način, nastavljamo već započete priče – rastemo zajedno i nadovezujemo se na zajednička iskustva. Također, nema ugroze ego sustava ako pitamo kolegu da dođe na probu te nam ponudi neko rješenje ili savjet. Skupina autora u sustvaranju kazališne scene razvija opću svijest da ona postoji i to nam učvršćuje uvjete za dobre projekte. Uspjeh mojih predstava ne proizlazi iz neuspjeha mojih kolega, redateljica i redatelja, već upravo suprotno. Uvijek mi je čast kada me netko od njih pozove u svoj tim ili samo na kakvu probu podijeliti što vidim. U ime činjenice da je car gol te da nema autoritativne figure, u kazališnom procesu više nema više hijerarhije koja nalaže da je redatelj Bog i batina – redatelj je vizionar koji nosi svoju ideju te suradnike vodi sa sobom na tom putu. "Kazalište je timski rad" nije floskula jer bi trebala postojati lijepa struja i kazališna scena koja se treba njegovati, a njeguje se lakše ako ne rastemo iz rivalstva, nego učimo uz svoje kolege sa scene i od njih.
