Naše vjerojatno najveće slikarske zvijezde u inozemstvu, Lovre Artukovića, izložbeno u domovini nije bilo šest godina, od izložbe u Laubi 2014. Rodnom gradu vraća se “Usporavanjem”, izložbom čiji su organizatori zagrebački Umjetnički paviljon i Umjetnička galerija Dubrovnik, planiranom u Paviljonu od sredine srpnja do sredine rujna.
No planove je potpuno promijenio zagrebački potres koji je Paviljonu nanio velika oštećenja zbog čega on ostaje zatvoren do daljnjega, a izložba se 5. studenog otvara u Modernoj galeriji. Artuković godinama živi u Berlinu, primarni medij mu je figurativno slikarstvo, a koristi tradicionalnu tehniku ulja na platnima velikog formata. I ova izložba donosi velike formate, 43 rada nastala od 2015. do 2020. podijeljena u četiri sekcije: Zlatne folije i odrazi, Melankolija noćnih svjetla, Posjet ateljeu i Izlet. On rijetko izlaže, njegov kreativni proces traje dugo i ne može mu se pripisati hiperproduktivnost, naprotiv, kaže:
– Velika produkcija je nešto što mi je potpuno nepoznato. Posljednjih godina živim u neprestanoj unutarnjoj borbi. Moje slike, ili ono što njima pokušavam dosegnuti, zahtijevaju sve više vremena. Mislim da razlog ne treba tražiti u tome što starim i postajem općenito sporiji već što se u slikama množe detalji, a način na koji slikam – to bezbrojno premazivanje jednog te istog mjesta lazurom da bih dobio željenu prisutnost i gustoću – uzima sate koji nekako neprimjetno prolaze. Sjedeći danima pred istom slikom, zarobljen jednim jedinim detaljem, često pomišljam kako bih trebao ubrzati svoj slikarski postupak, biti produktivniji, raditi primjerenije dobu u kojemu se sve odvija sumanutom brzinom i u kojemu, avaj, i onako nitko neće imati ni strpljenja ni koncentracije da se upusti u promatranje moje slike sa staromodnim, sporim užitkom.
O svojoj pak dugoj odsutnosti iz Zagreba kaže da su mu se naprosto tako posložile karte sudbine, što iz privatnih, što iz nekih razloga na koje nije mogao utjecati.
– Zapravo, počeo sam misliti da sam zaboravljeni ostatak nekih prošlih vremena i da me više nitko ne treba. Sad mogu reći, pozitivno gledano, da me nije bilo zato što vjerojatno nisam imao ništa novo ponuditi i trebalo mi je to “usporavanje” da sam sebe i svoj rad malo presložim, da osjetim ponovno onaj “good feeling” u svom radu. Zato i naslov “Usporavanje” ovdje nije znak umora, nego koncentracije – kaže Artuković. Što se tiče noviteta u stilu slikanja ciklusa koji će izložiti u Zagrebu, površno gledano, može se reći da su te slike tematski drukčije. Dublje u to objašnjavanje ni sam autor ne želi ulaziti, jer to što se promijenilo u njegovu načinu slikanja, vidi i osjeća samo on, ali nije siguran da zna to objasniti riječima.
– Kao što smo natuknuli, kod mene nema nikakve stihije. Ideja o slici rađa se ili kroz neko dugo vrijeme ili dođe slučajno, u razgovoru ili pogledu na neku scenu, situaciju koja odgovara onome u čemu se u tom trenutku mentalno nalazim. Onda se to razrađuje, organizira se rad s modelima, što je zabavni dio, i potom dolazi onaj dio koji nije toliko zabavan, ali zna biti kad si potpuno unutra – slikanje – veli pa dodaje da ga tematski trenutačno inspiriraju šezdesete godine prošlog stoljeća kao potpuni kontrast kulturne atmosfere u kojoj danas živimo.
– Bilo bi super kad bi se nakon korone kod mladih ljudi desila ponovo takva eksplozija kreativne energije i želje za slobodom kakvu je imala ta poslijeratna generacija koju oni danas posprdno nazivaju “babyboomerima” – kaže pa kad već spominjemo koronu nastavlja u tonu pandemije govoreći kako se berlinska scena snašla i snalazi u ovoj izvanrednoj situaciji:
– Vjerojatno teško i mukotrpno, ali ja nemam pregled. Ako se mene smatra dijelom te scene, onda se nije nešto strašno promijenilo, slikam kao i prije, jedino je manje posjeta. Što se pak tiče toga kako je Njemačka država riješila pitanje slobodnih umjetnika i nezavisne scene u ovoj situaciji, ja sam dobio takozvanu “Soforthilfe”, trenutnu pomoć kao i velika većina umjetnika ali i ostalih koji samostalno obavljaju svoj rad. To je djelovalo smirujuće u vrijeme lockdowna, ali kako će stvari ići dalje, ne znam. Kad bih počinjao nešto raditi nisam nikada planirao da neka država utječe na to što će iz toga nastati, tako da svoju buduću egzistenciju pokušavam sam sebi tako organizarti da se ne nađem na cesti. Ako se pozivam na svoju nezavisnost i slobodu kao umjetnik nekako mi je onda paradoksalno očekivati da mi država taj luksuz plaća, kaj ne?
U Berlin Artuković nije otišao iz političkih ili egzistencijalnih razloga. Dakle, nikako trbuhom za kruhom. A o tome je li tamo našao pogaču, odnosno ono za čime je težio, kaže, nemir koji te tjera da odeš nije obećanje da ćeš negdje drugdje naći smirenje. Atelier mu je u čuvenoj četvrti Kreuzberg, nekad boemskom a danas ‘hoh’ umjetničkom mjestu na kojem je živio i David Bowie, no kako ona funkcionira u aktualnom trenutku teško mu je reći jer momentalno imaju Sperrstunde (policijski sat, op. a.) i sve se zatvara u 23 sata.
Posebno zapažena, i kod nas i vani, bila je Artukovićeva slika “Potpisivanje deklaracije o pridruživanju Zapadne Hercegovine i Popova polja Republici Hrvatskoj” ili “Tko je naručio pivo?”. Slika s mnoštvom likova od kojih su mnogi njegovi berlinski prijatelji, provokativna naslova zbog kojeg je dobila veliku medijsku pozornost, a Igor Mirković o njoj je snimio film “L. A. nedovršeno”. Danas se nalazi u Laubi, a sada, s vremenskim odmakom, o tom djelu Artuković razmišlja ovako:
– Meni je to bio brejk s onim što su nas učili u vrijeme studija, dakle s tradicijom. Postojala je floskula koja se često ponavljala u ono vrijeme, da slikar cijeli život u stvari slika jednu sliku. To mi je išlo beskrajno na živce jer sam mislio da se onda odmah mogu ubiti da si zašparam to mučenje. Htio sam napraviti sliku koja će biti jedina, posebna, izdvojena, samostojeća i o kojoj će se govoriti zbog nje same, a ne niti zbog mene niti zbog slikarstva. I mislim da je eksperiment više-manje uspio. Plus, htio bih ponovno jednom imati takav šub energije koju sam imao u to vrijeme dok sam radio na njoj. Ali to je sad već pomalo staračka nostalgija.
Artuković je rođen 1959. u Zagrebu, diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti, radio je i kao nastavnik u Školi za primijenjenu umjetnost i dizajn te kao docent na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. U Berlin se odselio 2003., a hoće li se jednom vratiti u Hrvatsku? Tko zna, možda će tome razlog biti nešto čega u Berlinu nema, a ima u Hrvatskoj i to mu silno nedostaje – “zvjezdano nebo u noći na nekom od otoka!”
Dolazak pak na otvorenje zagrebačke izložbe u vrijeme pandemije izazovan je i neizvjestan, ovisi o situaciji koja se mijenja iz dana u dan, zahtijeva testiranje, hvatanje rijetkih letova, no on je optimističan i zaključuje: – S nadom da ću unatoč svemu ipak uspjeti doći, pjevušim već danima “Vraćam se, Zagrebe, tebi”.