Razmišljajući o životu čovjeka poput slikara Dimitrija Popovića, neminovno je spomenuti lijepu misao francuskog pisca Gaetana Picona “Život posvećen umjetnosti jedno je od najvećih čovjekovih posvećenja koje umjetnost nije iznevjerila”. Svakom svojom porom on već 50 godina živi umjetnost, a taj jubilej obilježava izložbom u Mimari, čije je otvorenje večeras, a uoči koje će biti predstavljena i do sada najraskošnija monografija Popovićeva stvaralaštva podijeljenog u tematske cikluse u vidu dvadeset odabranih tema autorova rada.
Po kojem ste ključu izabrali radove za izložbu u Mimari?
Koncipiranje prigodne izložbe koja je postavljena u povodu objavljivanja monografije o mom stvaralaštvu diktirale su prostorne mogućnosti izložbenog prostora atrija u Mimari. Odlučio sam pokazati djela iz onih ciklusa koji nose sve karakteristike moga likovnog izražavanja. Dakle izložene su slike iz ciklusa “Corpus Mysticum”, “Magdalena”, “Saloma”, “Kafka”, “Ole Dali”, “Misterium Luče mikrokozma” i “Alegorije o Arkadiji”. Izložene su i bibliofilske knjige iz Zbirke Biškupić s originalnim crtežima i grafikama od koji je najstarija ona iz davne 1979.
Zvuči li vam zastrašujuće ta brojka 50 godina na likovnoj sceni?
Iskreno kazano, da. Još strašnije zvuči pola stoljeća kontinuiranog profesionalnog rada. Kada prelistavam ovu veliku monografiju od 620 stranica s pregledom kroz sve moje dosadašnje cikluse uz radosni osjećaj da se moj dugogodišnji rad okrunio ovako luksuznom monografijom, ipak se kroz taj osjećaj provlači neka melankolična nit. Ne zbog nagomilanih godina, jer život i onako prolazi svakodnevno, nego zbog toga što je ljudski život prekratak za sve ono što pruža bavljenje umjetnošću, tim kreativnim postupcima stvaralaštva u kojima vam se iznova otvaraju nove mogućnosti, novi rakursi spoznavanja ili transponiranja u umjetnički izraz onog što se odnosi na stvarnost života, na povijest i mit, na stvarno i imaginarno, profano i sakralno. Kad prelistam u knjizi sve to vrijeme i radove nastale u njemu, uistinu je, kako kažete, vrijeme proletjelo.
U kojem ste se ciklusu osjećali najzadovoljnijim?
Zadovoljstvo radom prisutno je u svakom ciklusu. Ali onaj kojem sam posvećen dugi niz godina jest ciklus “Corpus Mysticus” u kojem se bavim temom Kristova stradanja i smrti na Golgoti. Motiv Kristova raspeća veoma je složen i može se sagledavati u kontekstu religioznog, mističnog, filozofskog i likovno-estetskog načina tretiranja ovog vječno aktualnog temata. Za umjetnika je poseban izazov kako tradicionalnom motivu dati novo viđenje a da ostane u okviru tematike kojom se bavi. Taj mi je motiv omogućio da se na moderan način artikuliraju njegovi ikonografski elementi što je uključivalo korištenje raznih medija osim klasičnih – crteža, slike ili skulpture.
A koji je dao u javnosti najznačajniji pečat vašoj karijeri?
Možda baš taj. Iskazano je veliko priznanje tom ciklusu kada je bio uvršten u vatikanski program obilježavanja dvije tisuće godina kršćanstva i kada sam te 2000. u Rimu imao tri izložbe. Slika Kristova raspeća prikazanog s leđa koju sam napravio 1986. bila je uvrštena u serijal francuske televizije “Pasija u umjetnosti”. U četvrtom nastavku “Picasso i XX. stoljeće” prikazana je kao primjer posebnog pristupa i novine u tretiranju teme. Veliko je priznanje naći se u društvu s Picassom i Villonom.
Izložbu u Mimari prati i performans “Alegorija o umjetnosti”. O čemu je riječ?
Još sam od najranijih radova koristio i tradicionalne i suvremene medije, i to samo onda kada mi se neki od medija učinio najprikladnijim da izrazim ono što sam zamislio. Tako će i ovom prilikom uz slike i crteže biti upriličen i performans s manekenkom Ivanom Majstorović. On predstavlja vječni ciklus rađanja i umiranja u kojem umjetnost kao oblik ljudskog izražavanja koja se inspirira podjednako životom i smrti, upravo svojim bogatim bićem nadilazi prolaznost i smrt. Manekenka drži monografiju s mojim likom iz mladih dana na koricama. Na toj fotografiji označen sam s riječi ART, sa slovom T kao križem jer umjetnost jest svojevrsni način nošenja vlastitog križa.
Radovi su vam inspirirani osobama od Freuda i Severine do sv. Franje Asiškog i Dalíja...? Tko je u fokusu budućeg ciklusa?
Sve osobe koje ste naveli, od Salome koju je utjelovila Severina pa do Freuda. U sudbinama tih likova, njihovim shvaćanjima života i svijeta, nalazio sam zanimljive probleme koje sam transponirao u likovne kompozicije. Kod Salome je zanimljiv odnos Erosa i smrti, kod Freuda zamršeni fenomen nesvjesnog u čovjekovoj prirodi, kod Kafke otuđenje, strah i preobrazbe... Upravo radim na ciklusu radnog naslova “Mit mode”. Moda me zanima kao fenomen suvremenog doba s estetske, sociološke i filozofske strane. Namjeravam do kraja ove godine privesti ga kraju.
Biste li, da imate priliku, možda nešto odigrali drugačije?
Ne bih ništa odigrao drugačije. Bio bih samo pažljiviji prema radovima iz mladosti koji su mi danas zanimljivi. Prema njima sam se odnosio nemarno i mnoge uništio iz glupe komocije da se lišim suvišnih stvari prilikom seljenja u studentskim danima. Ono sačuvano najviše zahvaljujem supruzi Jagodi. Dok sam joj se udvarao na Akademiji, poklanjao sam joj kolaže i asamblaže u raznim prigodama.