Period od 25 godina u ljudskom poimanju vremena predstavlja zaokružen i dovršen djelić povijesti. Dvadeset i peto izdanje Mediteran Film Festivala (MFF), međunarodnog festivala dokumentarnog filma koji se održava u Širokom Brijegu, na kojem se prikazuju filmovi iz zemalja mediteranskog bazena, prigoda je da se osvrnemo na netom prohujali djelić povijesti, u kojemu se naša civilizacija promijenila do neprepoznatljivosti u odnosu na nultu godinu, a i mi skupa s njom. Promijenio se i film, najviše zbog napretka tehnologije, što je dovelo do masovne produkcije i apsolutne prevlasti komercijalnog Hollywooda. U to vrijeme, dvije tisućitih i ranije, bilo je gotovo uobičajeno da veliki europski redatelji odlaze po pozivu u Sjedinjene Američke Države. Među njima je bio čak i pionir sovjetske kinematografije Sergej Ejzenštejn, autor “Oklopnjače Potemkin”, jednog od najvažnijih filmova u povijesti kinematografije. Tu su i redatelji poput Miloša Formana, koji je u Americi postao jedan od najvažnijih redatelja druge polovine 20. stoljeća.
Bilo bi zanimljivo vidjeti nekog fikcionalnog putnika kroz vrijeme, što je česta filmska i književna tema, koji bi nam stigao iz 2000. Oscara za najbolji film te godine osvojio je povijesni spektakl “Gladijator” britanskog redatelja Ridleya Scotta. Zlatnu palmu na festivalu u Cannesu osvojio je danski redatelj Lars von Trier za film “Ples u tami”, Zlatnog medvjeda u Berlinu “Magnolia” Paula Thomasa Andersona, a venecijanskog Zlatnog lava iranski redatelj Jafar Panahi za svoj “Krug”. Sva četiri ova filma u proteklih 25 godina postala su neupitni filmski klasici, što na svoj način govori o statusu filma u to vrijeme, ali i o objektivnosti stručnog žirija. Govorimo, dakle, o svojevrsnom zlatnom dobu filma u usporedbi s današnjim vremenom, obilježenim novim multimedijskim platformama i televizijskim servisima, koji su potpuno promijenili svijet filma. A tu je i epidemija koronavirusa, koja je gotovo potpuno paralizirala filmsku industriju na godinu-dvije, što je dodatno ojačalo neke druge segmente zabavne industrije, poput videoigara, koje su u jednom trenutku, dok je trajala pandemija, prerasle u najveću zabavljačku industriju, s udjelom većim od filmske i glazbene industrije zajedno, čime je film pao u drugi plan.
Upravo je te 2000., filmu sklone godine, održano prvo, revijalno izdanje MFF-a, pod nazivom “Hrvatski film i video”. Na festivalu je prikazano deset dugometražnih filmova hrvatskih redatelja. Ovaj naziv festival je zadržao do svog četvrtog izdanja, kada je preimenovan u “Dane filma”. Uvodni tekst u katalogu, nazvan “Hrvatski dokumentarni film”, kojim je tada prvi put popraćena festivalska smotra, napisao je hrvatski filmolog i enciklopedist Ante Peterlić. U službenoj konkurenciji prikazano je devet dokumentarnih filmova redatelja iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. “Povijesti svih svjetskih kinematografija počinju s dokumentarnim filmom. Da bi se snimio igrani film, potrebno je više sredstava i filmskoga iskustva, dok se dokumentaristički pokušaj može izvesti i bez ikakvih priprema – snimanjem onoga što je u neposrednoj blizini, a ta blizina je i onaj čovjekov najautentičniji svijet – svijet njegova boravišta, krajolika, zavičaja. Jasno, takva snimka ne predstavlja više od nekakve zabilježbe, od tzv. činjeničnog filma, no tako se najspontanije počinje. A onda to zadubljivanje u okoliš može prerasti u reportažu, pa u složeni dokument, u osvjedočenje o životu i povijesti, može nadrasti skup pukih podataka te biti umjetnički nadahnuto djelo”, napisao je Ante Peterlić u svom uvodniku.
Osmo izdanje festivala, održano 2007. godine, predstavlja prekretnicu. Tada je festival dobio današnji naziv te prepoznatljiv vizualni identitet i festivalski karakter, orijentiravši se na područje Mediterana koje se naslanja na tri kontinenta. Na festivalu je prikazano 37 filmova koje je odabrao Damir Čučić, hrvatski redatelj, scenarist, producent i montažer. Čučić je bio selektor i sljedećih deset izdanja festivala, da bi ga na toj funkciji zamijenio Zdravko Mustać, istaknuti hrvatski redatelj dokumentarnih filmova, koji je prvi put bio selektor na 19. festivalu, održanom u kolovozu 2018. godine. Posebna pozornost na festivalu posvećuje se izboru žirija, koji se iz godine u godinu mijenja, što znatno pridonosi njegovoj objektivnosti. U žiriju dugometražnog dokumentarnog filma, kao glavne natjecateljske kategorije, dosad su bila brojna poznata imena iz svijeta filma, uglavnom iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, poput Vinka Brešana, Antonija Nuića, Tomislava Radića, Dalibora Matanića, Ognjena Sviličića, Jurice Pavičića, Asafa Đanića, Milenka Prstojevića, Ahmeda Imamovića...
Posebna vrijednost MFF-a je radionica koja se održavala u sklopu festivala, MFF School. Radionica je pokrenuta prije 12-13 godina i organizirana je u suradnji s američkom filmskom organizacijom “Outside The Lens” i MFF-a. U radionicama su sudjelovali srednjoškolci iz Širokog Brijega, Kalifornije (San Diega), Dubrovnika... Sam festival trajao je četiri, a radionica desetak dana, uključujući i radni izlet u Dubrovnik. Radionica se održavala na engleskom jeziku, a svi predavači bili su američki filmaši. Po tvrdnji direktora festivala Tomislava Topića, više od polovine budžeta MFF-a otpadalo je na MFF School. Svake godine polaznici radionice snimili bi po jedan kratki film koji zatvara festival. Pritom sudjeluju u svim segmentima filma: od pisanja scenarija, režije, glume, zvuka, montaže, postprodukcije... MFF School treba posebno izdvojiti, jer je ovdje riječ o nečemu što bismo mogli okarakterizirati zaboravljenim pojmom “javno dobro”, ili, da budem malo patetičan, jedinim ispravnim ulaganjem u budućnost, jer tu nije riječ samo o filmu.
Kada je riječ o Bosni i Hercegovini, MFF je na neki način, postavši najvažnija filmska smotra u zemlji nakon Sarajevo Film Festivala (SFF), odigrao pionirsku ulogu u afirmaciji filma na prostoru cijele Federacije, jer su po uzoru na njega osnovani brojni filmski festivali, poput onog u Tuzli, Bihaću, Orašju, što je vrlo važno zato što se prikazivačka filmska industrija nakon rata raspala, jer su kina u međuvremenu izgubila monopol na prikazivanje filmova. Promijenila se i televizija, tako da su danas filmski festivali jedine preostale istinske oaze filma. Za razliku od SFF-a, koji je, na žalost, posljednjih petnaestak godina do besmisla estradiziran, pretvoren u platformu gdje su u prvom planu lokalni političari, koji ruku pod ruku prošetavaju s regionalnim starletama i starletanima famoznim crvenom tepihom, na MFF-u su u prvom planu filmovi, ne čak ni filmski autori, već isključivo filmovi. Sarajevski crveni tepih brojnim je bosanskohercegovačkim filmofilima stvorio svojevrsni odium prema ovom festivalu, bez obzira na to što selektori festivala vrhunski obavljaju svoj posao, dovodeći u Sarajevo važne i pomno selektirane filmove. Možda usporedba između SFF-a, koji ima i program dokumentarnog filma, i MFF-a nije baš najprimjerenija zato što je MFF isključivo festival dokumentarnog filma koji se temelji na autorima koji dolaze iz mediteranskog bazena, i koji stoga pokriva mnogo uže područje.
Koliko je MFF važan, vidi se, možda, po činjenici da je dokumentarni film u proteklih 25 godina srušio brojne barijere, probivši se i u kina. Prekretnica je bio film “Ludi za oružjem” (“Bowling for Columbine”) iz 2002. godine američkog redatelja Michaela Moorea. Film govori o kulturi nasilja u Sjedinjenim Američkim Državama, u kojima svake godine od vatrenog oružja strada oko 11 tisuća ljudi. Budžet filma bio je četiri milijuna dolara, a zarada je iznosila čak 58 milijuna dolara. Film je iste godine dobio Oscara za najbolji dokumentarni film. Moore je kao dokumentarist srušio i barijere između igranog i dokumentarnog filma. Njegov idući projekt, dokumentarni film “Fahrenheit 9/11” iz 2004. godine premijerno je prikazan u Cannesu, gdje je osvojio Zlatnu palmu. Teme filma su predsjedništvo Georgea W. Busha, rat u Iraku i medijsko izvještavanje o ratu protiv terorizma koji je počeo nakon terorističkih napada na SAD u rujnu 2001. Film propituje istragu koja je vođena nakon napada tvrdeći kako je zanemarena uloga Saudijske Arabije u napadu. Tu dolazimo do još jednog, vrlo važnog segmenta dokumentarnog filma. Internet i društvene mreže u nezamislivoj dinamici postupno su gasili tiskano istraživačko novinarstvo, koje se polako seli u medij dokumentarnog filma. S vremenom se, zbog neusporedivo niže cijene produkcije u odnosu na analogno doba, stvorila široka autorska baza.
Cijeli se niz filmova prikazanih na MFF-u proteklih 25 godina uklapa u ovaj obrazac. Vidjeli smo brojne filmove koji prikazuju turobnu svakodnevicu, a zbog brzine produkcije dokumentarni film gotovo u realnom vremenu prati aktualna zbivanja u svijetu, koja nam pokušava prikazati kroz optiku običnih ljudi preko čijih se leđa prelama “višak povijesti”.
Prvi put posjetio sam festival 2017. godine, kada je održano 18. izdanje festivala, na kojem je u četiri dana prikazano ukupno 45 filmova. Glavnu nagradu za najbolji dugometražni dokumentarac dobio je libanonski redatelj Ziad Kalthoum za film “Okus cementa”. Film govori o sirijskim izbjeglicama koji u Bejrutu rade kao građevinski radnici. Dane provode zatočeni na gradilištu s kojeg im je zabranjeno izići zbog izbjegličkog statusa. Ranijih godina, dok je punim intenzitetom trajao rat u Siriji, na festivalu su se mogli vidjeti brojni filmovi koji su se bavili tom temom, što je također jedna od prednosti dokumentarnog filma u odnosu na mnogo kompleksniju igranu produkciju, ta gotovo trenutačna reakcija na aktualna zbivanja u svijetu.
U drugoj polovini 90-ih pojavio se svojevrsni manifest danskih filmaša predvođenih Larsom von Trierom, poznati koncept “Dogma 95”, čije se najvažnije “ograničenje” sastoji u tome da se filmovi moraju snimati isključivo na autentičnim lokacijama i bez scenografskih intervencija. “Dogma” je bila i svojevrsna pobuna protiv trivijalizacije i komercijalizacije filmske umjetnosti, pokazujući da budžet ne mora biti nužan preduvjet umjetničkog dosega filma. Neke današnje dokumentarne filmove, čiji je budžet neusporediv s budžetom prosječnog igranog filma, bez ikakvih bismo ograničenja mogli smjestiti u nišu igranofilmske “Dogme 95”. Pa i Mooreov “Fahrenheit 9/11”, koji je pobijedio na najuglednijoj igranofilmskoj smotri, čiji je budžet iznosio šest milijuna, a zarada vrtoglavih 222 milijuna dolara. Filmski trendovi iz Sjedinjenih Američkih Država, po principu spojenih posuda, prenose se u sve dijelove svijeta, pa tako i u Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Na filmskom festivalu u Puli u posljednjih pet-šest godina čak su dva dokumentarca osvojila Zlatnu arenu za najbolji film: “Dnevnik Diane Budisavljević” Dane Budisavljević 2019. i “Veće od traume” Vedrane Pribičić 2023. godine. Ovo treba zabilježiti isključivo kao fenomen koji nas navodi na pomisao da se zapitamo koliko su danas, ne samo u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, subjektivnost i uskogrudni ideološki stavovi metastazirali u sve pore umjetničkog stvaralaštva.
Fokus dokumentarnih filmova uglavnom je na onim mjestima koja su prizorište ljudskih tragedija, socijalne bijede i besperspektivnosti te je dokumentarni film u velikoj mjeri na taj način preuzeo na sebe ulogu novinarstva iz nekih drugih vremena, kao vjerodostojan i autentičan izvještaj iz pakla. Autorska inventivnost još je jedan neočekivani dobitak, koji je došao s pandemijom, kao kompenzacija za sve manje novca koji se vrti u filmskoj industriji, nešto što daje presudnu boju i šarm “novim” filmskim ostvarenjima, čineći nam ih bliskima i razumljivima.
Kao potvrda one teze da je u umjetnosti manje uvijek više. Ako je suditi po ovome, budućnost dokumentarnog filma je neupitna, a samim time i budućnost Mediteran Film Festivala. Spomenuo sam istraživačko novinarstvo, koje je u današnjem svijetu postalo relikt neke “bolje prošlosti”, jedan fenomen čiji značaj opada sa sumrakom tiskanog novinarstva. Nastalu prazninu, koja je u dobroj mjeri uzrok pada svih vrijednosti u današnjem društvu, i to na globalnoj razini, donekle popunjava upravo dokumentarni film, čime se pretvara u jedan oblik društvenog angažmana. Treba se prisjetiti filma “Gazda” Darija Juričana iz 2016. godine, koji govori o raspadu trgovačkog imperija Ivice Todorića, filma koji je izazvao tektonske promjene u hrvatskom društvu i čije su posljedice vidljive i danas. To je nova snaga dokumentarnog filma, što Mediteran Film Festivalu jamči gotovo pa izvjesnu budućnost. Vidimo se, dakle, za 25 godina, na pedesetoj obljetnici festivala.