Sarajevska filmska kritičarka i ugledna novinarka Kristina Ljevak članica je ovogodišnjeg žirija za dugometražni dokumentarni film 25. Mediteran Film Festivala, koji je dugo godina posjećivala.
– Ne sjećam se točno ni koja je bila godina kada sam prvi put došla, a bilo je jako davno, na preporuku moje prijateljice i tadašnje urednice na Federalnoj televiziji, Maje Begtašagić. Pričala mi je o ljubavi i pažnji zahvaljujući kojoj festival nastaje i sve što sam čula, prvi festivalski susret je potvrdio. Mediteran Film Festival nam pokazuje koliko jasna struktura i vizija, neovisno o geografskoj poziciji, može iznjedriti ozbiljnost. U pet festivalskih dana se prije svega događa vrhunski selektiran program koji je ključni preduvjet za festivalsku ozbiljnost, a onda i druženja, kako s domaćim tako i međunarodnim gostima i gošćama. Meni je MFF donio i velika cjeloživotna prijateljstva i jedno je od najvažnijih mjesta na mojoj širokoj festivalskoj mapi.
Koliko su, po vama, ljudi koji bi trebali biti, svjesni važnosti jedne ovakve smotre? I općenito, koliko kod nas ljudi koji zaista mijenjaju svoje okruženje u pozitivnom smislu i pridonose na polju kulture, nažalost, prolaze ispod radara?
Ako govorimo o Federaciji BiH, naša kultura je uglavnom svedena na Sarajevo. Kantonalni proračun za kulturu u Sarajevu je veći od kompletnog izdvajanja za kulturu u Republici Srpskoj, na primjer. Djelićem se sarajevskoj produkciji uspiju primaći neki drugi, veći gradovi, poput Mostara ili Tuzle. A obično tamo ispod radara nastaju rezultati vrijedni svake pažnje i podrške. O tome koliko se filmska produkcija u Širokom Brijegu naslonila na festival i koliko je na tom planu festival iznjedrio, mogao bi se snimiti zaseban film. Ali se plašim da sve ono što radi produkcija Kadar, Zdenko Jurilj, Tomo Topić, Robert Bubalo i brojni drugi ljudi, nikada neće biti pod reflektorima na način kako je to u sarajevskom slučaju, kada za svaku promjenu raspoloženja ljudi iz filmskog svijeta, sazna cjelokupna javnost.
Ovu godinu ste i jedna od članica velikog žirija MFF-a. Imali ste već priliku pogledati već neke od filmova u konkurenciji, kako vam se čini i što biste rekli da je u fokusu današnjih dokumentarista?
Kvaliteta filmova je u duhu očekivanja od MFF-a zahvaljujući selektoru. Raduje me što imamo domaći i filmove iz regije, jer uvijek mi bude žao kada ljudi nisu svjesni koliko važnih tema je oko nas, propuštaju da ih dokumentiraju, čekajući priliku za igranu formu. Uvijek je dobar spoj prikazati filmove koji će imati svjetsku premijeru upravo pred odnjegovanom širokobriješkom publikom i one koji su već nagrađeni važnijim festivalskim priznanjima, kao što je i sad slučaj. Filmovi reflektiraju ukupnu neugodnu stvarnosti ispunjenu destrukcijom, ali prate i osobne drame pojedinaca.
Što je i gdje je kultura danas u BiH?
Najčešće i najviše u rukama posvećenih pojedinaca i pojedinki, entuzijasta koji uspijevaju usprkos svemu a ne zahvaljujući nečemu. Na tome ne smije počivati kultura jedne zemlje niti se može ozbiljno razvijati bez strategije, a nama nje, u svim oblastima, najviše nedostaje.
Poznati ste i kao aktivistica, među ostalim, i za prava žena i LGBT osoba? Koliko smisla ima i pitati, s obzirom na sve ovo što nam se događa u društvu, jesu li se, i jedni i drugi, imalo pomakli s margina našeg društva?
Pomaci koji su se dogodili u segmentu LGBT prava u odnosu na vrijeme kada je 2008. godine pokušaj organiziranja prvog Queer Sarajevo Festivala zaustavljen nasiljem, govore nam o rezultatima nastojanja ljudi koji su ovom problemu bili posvećeni, a u BiH je to u provom redu Sarajevski otvoreni centar. Mnogo je problema koji se tek trebaju riješiti, ali samo činjenica da se već godinama organizira bh. povorka ponosa, ogroman je iskorak. Što se tiče žena, od kojih su neke i pripadnice LGBT populacije, pa samim tim dvostruko diskriminirane, umjesto da se s godinama stanje mijenja, sve je gore. O tome nam najviše govori broj femicida, odsutnost prevencije i procjene rizika, stimulirajuće okolnosti za zlostavljače i izostanak adekvatne institucionalne podrške.
Rođena ste Sarajka i većinu života proveli ste u tom gradu. Je li ikad postojala opcija odlaska, da ne kažem odustajanja od ‘’nas’’?
Nedavno sam s redateljem i književnikom Namikom Kabilom razgovarala na tu temu jer je pitanje ‘’gdje nam je kuća’’ jedno od njegovih opsesivnih. Iz nekih neobjašnjivih razloga nikada nisam planirala otići iz Bosne i Hercegovine, ni onda kada su za to postojali ozbiljni preduvjeti i profesionalni angažman ‘’u struci’’ u nekim perspektivnijim dijelovima svijeta. Svi snosimo odgovornosti osobnih odluka, nezgodno postaje kada ih donosimo u ime vlastite djece, pa se sada, kada imam dvije kćeri, pitam koliko je bilo ispravno roditi ih u ovoj zemlji.
Ima li više smisla i je li kod nas uopće iluzorno očekivati da politika išta promijeni?
Za one koji se bave, zbog privilegija koje su im zagarantirane, itekako ima. Na općem planu vidimo da se trideset godina u ovoj zemlji ništa suštinski nije promijenilo. Svjedočimo još jednoj predizbornoj kampanji u našoj zemlji gdje politički kandidati i kandidatkinje još uvijek nisu savladali nadležnosti koje planiraju obnašati pa oni koji će se baviti mjesnom zajednicom obećavaju europske integracije. Sve je bespredmetno i s puno podcjenjivanja birača i biračica.
Najveći dio svoje karijere proveli ste u novinarstvu, kako biste ocijenili medijsku scenu danas?
Danas je novinarstvo moj hobi i prilično je tužno kada okolnosti u profesiji dovedu do te odluke. Novinarstvom se nisam počela baviti zato što mi ništa drugo nije palo na pamet nego zbog toga što je to bila moja istinska želja. Malo je profesija koje su toliko degradirane i za koje ne treba, da bi se bilo njezinim dijelom, ni elementarna pismenost. Ipak, ono što od novinarstva ostaje, osim uspomena, je i novinarski način razmišljanja i logike pri obavljanju nekih drugih poslova.
