(Za Mašu)
Jedan se dječak stalno penjao na stablo. Satima bi sjedio i gledao u daljinu. Susjedi su se već bili navikli na njegove navike. Više ga nisu ni pitali zašto se pentra. Pitali su ga tek nepoznati prolaznici, a on hladno odgovarao.
– Da vidim dalje.
– A što vidiš?
– Ne mogu reći. Mnogi su mu donosili čokolade, bacali mu ih u vis, a on je hvatao.
– Reci nam sad. Zanima nas. I mi bismo rado vidjeli.
– Popnite se. Ne bojte se. Mnogi su nagađali što to on gleda, ali nisu bili ni blizu. Sve je nijekao.
– Nikad nećete pogoditi. On na stablu postao je predmetom njihovih razgovora, ali i naročit donosilac vijesti.
– Vidiš li poštara? – znali su ga pitati da ga provjere.
– To je lako – odgovarao bi i upro prstom u daljinu.
– Gdje je? Ne vidimo ga.
– Ne možete ga vi vidjeti. Vidjet ćete ga kad dođe.
A dječak je gledao u daljinu, u kuću s vrtom, a u vrtu raznoliko cvijeće. Djevojčica je izlazila svakog dana u isto vrijeme. Zalijevala je cvijeće. Kretala se polako između raznolikih cvjetova, zalijevala ih i plijevila korov. Dječaku se činilo da razgovara s cvjetovima. Vidio je kako ih njež- no dotiče i prima držeći ih dugo među prstima. Pomišljao je često kako bi bilo lijepo da je vidi izbliza, barem preko ograde, ali ga je bilo sram. Pamtio je njezine pokrete, naročito kad bi se zavrtjela u travi.
Činilo mu se da će pasti i svaki bi put poželio priteći joj u pomoć. Gledao je kako je mama češlja, pravi joj strpljivo uvojke i stavlja ukosnice. Pamtio je kako maše prolaznicima i pomišljao da prođe pokraj njenog vrta kako bi i njemu mahnula. Učvrstio se u vrh stabla i počeo razmišljati. Osjetio je da mora tako postupiti. Više nije osjećao sram. Spustio se sa stabla i odmah krenuo bojeći se da se ne predomisli. Trčao je što je brže mogao i osjećao kako njegov strah blijedi i miješa se s raznolikim mirisima što izbijaju iz prostranih livada i zaustavljaju se na stablima, na vodama i na prolaznicima. Upijao je te mirise dišući dublje, a misleći kako će ih sačuvati sve do cilja, a onda ih otpuhnuti u njezino dvorište.
Da djevojčica pomisli kako joj ih je donio u pregršti ili poslao sa stabla otpuhujući ih. Dok je tako hodao čas trčeći, čas poskakuju- ći, ispunjen mirisima i srećom, iza grma ukazaše se dvojica. Nije se prestrašio. Zastao je tek da ih pogleda zadržavši dah kako bi zadržao osjećaje kojima je bio ispunjen.
– Stani! – reče jedan strogo.
– Stao sam – odgovori dječak mirno.
– Ti si onaj što se penješ po stablima.
– Da. – Moraš s nama.
– Zašto?
– Zato što kažemo. Dječak je osjetio kako mu strah raste i potiskuje hrabrost i mirise što ih je putem prikupio. Uzeli su ga za ruke.
– Mogu sam – rekao je dječak.
– Pobjeći ćeš. Brži si od nas. Po- čet ćemo odmah. Priča se da vidiš daleko. Što vidiš?
– Ne smijem reći.
– Onda ćemo ti odvesti oca. On će nam reći.
– Ne zna ni on.
– Zna li učiteljica?
– Ne.
– Tko zna? Kome si pričao?
– Nikome.
– Odvest ćemo ga liječniku – reče jedan. Ugurali su ga u automobil skriven u grmlju. Dječak je šutio, a oni ga nisu ni pitali je li ga strah, niti su mu rekli da se ne treba bojati. Kroz prozor je gledao kako mu iza leđa ostaju poznata stabla što ih je svakodnevno gledao. U mislima je smanjivao sliku predjela kako bi jasnije vidio vrt prema kojemu se bio zaputio.
– Doktore, zanima nas što dječak gleda. Važno je sa stajališta sigurnosti.
– Bez svjedoka, molim. Neka dje- čak uđe. Kad je dječak ušao, a oni izašli na hodnik, doktor je ustao, nasmijao se i pružio ruku.
– Otkud ti ovdje? Tko gleda sa stabla?
– Znate da gledam sa stabla? – upita dječak.
– Znam i koga gledaš. I ja bih gledao da imam koga. Davno sam odrastao, pa se ne mogu penjati, a baš bih volio gledati nekog tko bi mi zalijevao cvijeće. To je najbolje za odmaranje očiju i duše. Zato vidiš daleko. Oni ćete vratiti kući. Reci im neka uđu. Doktor srdačno pruži ruku dje- čaku.
– Samo pazi da ne padneš kad se jako zagledaš.
– Zanima nas što je dječak rekao – rekoše uglas nekako uzbuđeni.
– Liječnička tajna. Znate i sami.
– I kod nas je tajna. Još veća.
– Kad bih rekao, povrijedio bih dječaka. A u osjetljivoj je dobi.
– Recite barem vidi li on tako daleko kako se priča.
– Nisam za oči, za dušu sam – odgovori doktor, skine naočale i zagleda se u obojicu, a zatim im se unese u lice prodorno ih promatrajući.
– Što vi vidite, što osjećate? Mene?
– Vidimo da nam nešto skrivate.
– Tako je. Nećete nikada ništa saznati o mojim pacijentima. A dje- čak je od danas moj pacijent. Vi ste ga učinili pacijentom. Bez razloga.
– Kako bez razloga? Svi pričaju da vidi i preko planine. A ondje postoji nešto što ne smije vidjeti.
– Ja mogu pričati da vidim u dubinu vaših duša. I svijet će vjerovati. A duše su dublje od svih dolina. Uostalom, zavirivanje u ljudske duše mi je struka.
– Onda nam recite.
– Samo u četiri oka.
– To o dječaku.
– Kakvom dječaku? O vama. Jedan mora izaći. Njih dvojica se pogledaše, stadoše se meškoljiti u stolcima, a doktor nastavi hladno prebirući po stolu.
– Ako ste neodlučni, postupite prema činovima. Predlažem vašu hijerarhiju. To i meni olakšava promatranje. Jedan ustane i krene prema vratima. Doktor potegne papire, uzme olovku i nešto zapiše.
– Što ste upisali? – upita onaj što je ostao.
– Dosje. I ja pravim dosjee.
– Nismo ništa razgovarali.
– Otvaram dosje. Moram otvoriti da bismo počeli razgovor. Kad ste posumnjali u dječaka?
– Kad smo prikupili dovoljno obavijesti. Onda smo zaključili kako je najbolje da ga dovedemo k vama. Mislili smo da će vam reći istinu.
– Važnije mi je što ćete mi vi reći. O sebi, naravno. Ako ne želite razgovarati, upisat ću ono što sam vidio. – Recite mi onda što ste vidjeli.
– Ne smijem. Profesionalna tajna. Kao i kod vas. Eto, vaš kolega ne mora ni ulaziti. Sve sam vidio. I nemojte progoniti dječaka. Vratite ga kući. I nemojte slučajno posjeći stablo. Suzit ćete dječaku vidike, a meni dati građe za dosje. •
O autoru: Stjepan Čuić (1945.) jedan je od najznačajnijih kratkopričaša svrstavan često među fantastičare, premda njegove priče govore o aktualnim sukobima pojedinca i dogmatske, represivne vlasti. Punu afirmaciju stekao je zbirkom “Staljinova slika i druge priče” (1971.) kojom na ironijski način govori o totalitarnom sustavu. Pisac često fiksiran oko jednog događaja, krajnje funkcionalno, minimalistički postavlja jednadžbu životne sudbine pojedinca u svijetu anomalija, izopačenosti i neprestanog straha. Romanom “Orden” (1981.) i pričama “Čuvari srpa i čekića” (2014.) Čuić na poseban način organizira priču, od samog neočekivanog početka pa do samog još neočekivanijeg kraja, kao što je to slučaj s pričom “Dječak sa stabla”, koju danas objavljujemo. To je neobično fina mješavina bajke i horora – priča o dječaku koji je izabrao neobičan način slobode, svoj poseban kut gledanja (point of view), ali kojega nadzire svemoćna tajna hobotnica. (T. Sabljak)