Životni moto Davida Litchfielda, nagrađivanog ilustratora i autora slikovnica, vrlo je jednostavan: “Samo budi dobar prema drugima”. Kada s njim razgovarate, jasno vam je da u to sasvim iskreno vjeruje. Lako je, kaže, biti dobar prema drugima kada radite u dječjoj književnosti, jer svakodnevno si okružen predivnim slikama i pričama. Njegovo veselje i toplina zaista su zarazni, a uspijeva ih prenijeti u sve svoje knjige, one koje ilustrira i one koje piše. Nije ga strah ni obračunati se s teškim temama i snažnim osjećajima poput tuge i usamljenosti. U redu je osjećati se i tužno i kao da ne pripadaš, govore nam likovi koji oživljavaju na stranici, ali nakon kiše uvijek dolazi sunce, samo slijedi svoje snove, a prijateljstvo i ljubav najmoćnije su sile u svemiru. U njegovim slikovnicama na hrvatskom možemo uživati u izdanju Mozaik knjige, koja nam je upravo donijela i posljednji nastavak iz nagrađivane trilogije o simpatičnom muzikalnom medvjedu “Medo, klavir i koncert malene medvjedice“.
Kada smo posljednji put razgovarali, bilo je to baš u osvitu pandemije koronavirusa i budućnost se doimala poprilično neizvjesnom. Kako ste se posljednjih mjeseci nosili s izazovima karantene i svih ovih mjera? Je li vam ova situacija probudila kreativnost, kao što neki tvrde ili ste ipak na rubu živaca?
Moram priznati da naginjem na obje strane. Kada pogledam unazad, 2020. je za mene bila vrlo kreativna i produktivna godina. Hvala bogu na umjetnosti. Rad na svim tim projektima za mene je bio način da na trenutak isključim vanjski svijet i jako sam zahvalan što sam mogao uroniti u svoj rad i crtanje. Pretpostavljam da mi je to dalo neki novi fokus. S druge strane, izvori stresa kao što su škola i rad od kuće kao i općeniti strahovi i tuga koji su obilježili prošlu godinu predstavljali su mi distrakciju i zadavali velike brige. Lako je izgubiti motivaciju kada se fokusiraš na sve to. Tako da moram reći da pokušavam balansirati jedno i drugo. No, sve zajedno, jako sam zahvalan što imam svoju umjetnost i razne projekte kojima se mogu okupirati.
Zaista, čini se da ste prošle godine bili vrlo zaposleni. Što nas čeka ove godine?
Ove godine već je izašla slikovnica “A Shelter For Sadness” koju sam ilustrirao, a za nekoliko mjeseci izlazi i “Pip & Egg”. To je strašno slatka priča Alexa Latimera o maloj sjemenki koja se sprijatelji s jajetom. Njihove životne priče započinju na vrlo sličan način, ali priroda ih odvede u različitim smjerovima. Ponosan sam što sam ilustrirao tako prekrasnu priču. Trenutno ilustriram novu knjigu uglednog autora Gregoryja Maguirea koja bi trebala biti objavljena iduće godine. Ne smijem vam puno odati, ali reći ću da sam za nju morao nacrtati gomilu zečeva. A radim i na svojoj novoj autorskoj božićnoj slikovnici!
Vaša knjiga “Medo, klavir i koncert malene medvjedice” je upravo prevedena na hrvatski. Ako se ne varam, to je posljednja u trilogiji. U koju se avanturu sada upustio naš najdraži medo?
Obožavam te knjige - prva će mi uvijek biti najdraža, jer je to ipak moja prva autorska knjiga. Taj mi je medo otvorio toliko mogućnosti! Ipak, najviše se mogu poistovjetiti s medvjedom iz ove posljednje knjige. Sada je malo stariji i ima neke nove, odrasle odgovornosti i morao je posložiti prioritete i preispitati što mu je zaista važno u životu, budući da sada ima malu kćer. Mislim da je to nešto kroz što mnogo nas prolazi dok odrastamo.
Ilustrirali ste i slikovnicu “Rain before Rainbows” autorice Smriti Prasdam-Halls. Nju ste pak objavili besplatno u digitalnom obliku u sklopu humanitarne kampanje “Save With Stories”?
Kada smo 2019. godine započeli raditi na toj knjizi nismo mogli predvidjeti što će se dogoditi u svijetu samo nekoliko mjeseci kasnije. Nakon što se pandemija zahuktala, a mi započeli s nizom lockdowna, ta se priča pokazala zaista prikladnom za ova vremena. U njoj, djevojčica i njena lisica moraju proputovati kroz neka strašna i mračna mjesta kako bi došli do prekrasnog i šarenog svijeta na drugoj strani. Ta je knjiga zapravo Smritna pjesma koja budi nadu i pokazuje da ponekad moraš proći kroz mrak da bi izašao na svjetlost. Željeli smo napraviti knjigu koja će djeci, ali i odraslima, pokazati da u kakvoj god situaciji se trenutno nalazili, stvari se mogu promijeniti na bolje. Također, baš u to vrijeme u Velikoj Britaniji djeca su započela akciju crtanja duga koje su stavljali na svoje prozore kako bi ih druga djeca mogla vidjeti u šetnji i razveseliti se. Tako da smo kontaktirali smo zatim organizaciju Save The Children koja je vodila kampanju “Save With Stories” za pomoć i podršku obiteljima pogođenima pandemijom i ponudili smo smo im svoju knjigu u besplatnom digitalnom izdanju. To je dovelo do toga i da se jedan od mojih najdražih glumaca, Stanley Tucci, snimio kako je čita! Bilo je to divno iskustvo.
Vaše knjige često se bave i teškim temama, no uvijek na djeci razumljiv i jednostavan način. Vaša najnovija “A Shelter for Sadness”, koju ste spomenuli, tako govori o suočavanju s tugom, a ilustrirali ste i nekoliko slikovnica koje problematiziraju ekologiju i probleme u našem svijetu pogođenom klimatskim promjenama. Zašto smatrate da je važno kroz dječju književnost progovarati i o neugodnim i negativnim osjećajima te fenomenima koji nas okružuju?
Naša se knjiga “A Shelter for Sadness” izravno obračunava s osjećajem tuge. Trudili smo se kroz nju pokazati kako se nitko ne bi trebao bojati ili sramiti tog osjećaja. Naravno, djetinjstvo bi trebalo biti veselo i bezbrižno doba, ali znamo da može biti i ispunjeno tugom i strahom. I Anne Booth, koja je knjigu napisala, i ja, voljeli bismo kada bi ona bar jednom djetetu pomogla da se otvori i razgovara s nekim o svojim osjećajima umjesto da ih sve drži u sebi. Upravo s autoricom Stacy McAnulty radim i na novoj knjizi ekološke tematike - istina je da će djeca koja ju pročitaju postati svjesna ekoloških problema s kojima se suočavamo, ali volim misliti da su naše knjige dosta optimistične. Trudimo se pokazati kako su ti problemi rješivi te poučiti djecu da se i sama mogu angažirati po tom pitanju.
Ranije ste mi priznali i da su vam sinovi najoštriji kritičari! Koje im se vaše slikovnice najviše sviđaju?
Mom starijem sinu jako se sviđa “Svjetlo na pamučnoj stijeni”, prvenstveno jer su neki njegovi radovi u toj knjizi! Ali iskreno, sada kada je stariji, postao je previše “cool” da se oduševljava nad mojim knjigama. Više uživa u knjigama o nogometu i superherojima. Srećom, imam i četverogodišnjaka koji još uvijek misli da su moje knjige najbolje. Najdraža mu je “Medo i klavir”, pogotovo glazbena verzija slikovnice.
U intervjuima uvijek naglašavate kako vam je ilustracija velika ljubav i da vas stvaranje dječje književnosti doista uveseljava. Kako ste završili u tim vodama? Jeste li oduvijek znali što želite biti?
Zaljubio sam se u crtanje i ilustraciju još dok sam bio jako mlad. Stripovi o Asterixu, The Beano i The Dandy obilježili su moje djetinjstvo, i sve sam likove iznova i iznova crtao i precrtavao. Oduvijek sam obožavao i slikovnice, sjećam se kada je moja učiteljica u razred donijela “Where The Wild Things Are” Mauricea Sendaka. Potpuno sam se izgubio u tim crtežima i nisam mogao vjerovati da je cijeli taj svijet izmaštao jedan čovjek. Ali karijera ilustratora nije bila nešto o čemu sam razmišljao i što sam vidio kao realnu mogućnost. Tek samo godinama kasnije shvatio da je to nešto čime bih se mogao profesionalno baviti. Sada zaista volim stvarati slikovnice - taj rad mi daje toliko kreativne slobode da pustim mašti na volju. Nadam se da ću moći time baviti i kad budem vrlo star i sasvim sijed.
Posljednjih godina nanizali ste brojne nagrade. Koliko vam znače ta priznanja za vaš rad?
Dan kada sam osvojio nagradu Waterstones za “Meda i klavir” bio mi je jedan od najsretnijih dana u životu. Do tada nikada nisam ništa osvojio! Mislim da sam tada napokon shvatio da sam donio pravu odluku kada sam odlučio postati ilustrator i autor. Naravno, ovaj posao ne radim zbog nagrada i ugleda, ali svaki put kada je neka od mojih knjiga nominirana, osjećam se istovremeno nevjerojatno sretno i nevjerojatno dirnuto.