Alex Raymond (1909. - 1956.) smatra se, uz Miltona Caniffa i Hala Fostera, jednim od tri velikana novinskog avanturističkog stripa. Nakon početnih, pripravničkih godina kada je početkom tridesetih radio kao asistent u studiju braće Young, agencija King Features povjerava mu prvi strip koji će moći potpisati vlastitim imenom: akcijsko-špijunski „Tajni agent X-9“ koji je pisao poznati pisac Dashiell Hammett. Raymondov bogat i elegantan crtež bio je toliko impresivan da su u King Featuresu pomislili kako bi možda upravo Raymond mogao biti adut koji će skinuti s trona tada iznimno popularni strip Buck Rodgers. Raymond je kao odgovor na taj izazov u suradnji s Donom Mooreom osmislio Flasha Gordona, velebnu žilvernovsku znanstveno-fantastičnu sagu, te Jungle Jima, pustolovni strip smješten u džungle jugoistočne Azije, koji se očigledno naslanjao na Tarzana.
I tako su početkom 1934. u novinama širom Amerike osvanula tri nova stripa koja je crtao dotad nepoznati mladić. Tajni agent X-9 objavljivan je po jedan kaiš dnevno, dok su Jungle Jim i Flash Gordon objavljivani samo nedjeljom, u tablama velikog formata i u boji. Naravno, ubrzo se pokazalo da je to previše posla za jednog čovjeka pa je Raymond krajem 1935. prepustio Tajnog agenta Charlesu Flandersu kako bi se mogao posvetiti minucioznim nedjeljnim tablama Flasha Gordona koji je u međuvremenu doživio nevjerojatan uspjeh i lansirao Raymonda među zvijezde. Rad na Flashu nastavio se sve do 1944. kada Raymond odlazi u Drugi svjetski rat, služeći u marincima na Pacifiku. Nakon povratka iz rata dvije godine kasnije dočekao ga je hladan tuš – King Features mu nisu dopustili povratak na Flasha, budući da su potpisali ugovor do 1948. s Austinom Briggsom, koji je preuzeo rad nakon što je Alex „svojevoljno napustio strip“. Raymondu je to poprilično loše sjelo. Nakon što je neuspješno pokušao od King Featuresa otkupiti prava na Flasha Gordona, Raymond im je zaprijetio da će se zaposliti kod konkurencije. Agencija mu je ponudila mogućnost da za njih osmisli novu seriju, uz poboljšane uvjete ugovora i omjer zarade 60:40 u korist crtača, što je tada bilo vrlo neuobičajeno. Tadašnji urednik Ward Green predložio mu je strip o modernom detektivu i tako je 1946. rođen J. Remington “Rip” Kirby. Zvijezda serijala prvobitno se zvala Rip O’Rourke, bio je veteran marinac, baš poput Raymonda. A i sportski tip i znanstvenik s doktoratom, odličan pijanist, amaterski kriminolog i urbano profinjen muškarac. Nosio je naočale, pušio lulu, igrao golf i vozio sportske automobile.
Rip Kirby najavio je veliki tematski i crtački pomak od Flasha Gordona. S Ripom Kirbyjem Raymond je ujedinio svoj jedinstveni crtež kistom, dinamični pristup pripovijedanju i filmsko kadriranje koje je nedostajalo statičnom Flashu. Promovirao je novi stil crtanja – kinematografski fotorealizam – koji je ostavio snažan dojam na crtače poput Stana Drakea, Leonarda Starra, Ala Williamsona i Neala Adamsa. Za razliku od Flasha Gordona koji je izlazio u nedjeljnim tablama u boji, Rip Kirby bio je crno-bijela dnevna pasica, pa se Raymond mogao maksimalno posvetiti isključivo crtežu tušom, te svojoj slavnoj tehnici sjenčanja kojom je postizao impresivnu igru svjetla i sjene. Raymondov spektakularan i elegantan crtež bio je zasigurno najveći mamac za brojnu publiku, ali crtež sam po sebi ne može biti garancija uspjeha, tako da ni scenarij nije zaostajao kvalitetom. Novinske su pasice o Ripu Kirbyju unijele svježu krv u žanr kriminalističkog stripa, potpuni zaokret od tadašnjeg hladnog i žestokog stila detektivske fikcije. Rip Kirby je pametan i profinjen, no ipak čovjek.
Često na tehnike rješavanja zločina primjenjuje sofisticirane znanstvene metode, ali se upušta i u akciju – Kirby je oličenje američkog sportaša i odlikovani ratni heroj. Uz klasične detektivske priče o pljačkama banaka, krađama dragulja, otmicama i ucjenama, strip često govori o suvremenim problemima, poput ilegalnog trgovanja djecom ili pokušaja da se ograniči gomilanje atomskog i biološkog oružja. Iz današnje perspektive, te je priče malo pojelo vrijeme, ali ostala je ta lijepa patina, šarm nekih drugih, nevinijih i naivnijih vremena. Čitajući ih danas, ako vam se ponekad učini da izgledaju kao kliše na kliše, treba imati na umu da su one u svoje vrijeme bile moderne i svježe te da su upravo one prototipovi današnjih klišeja!
Sporedne uloge igraju Desmond, bivši provalnik koji je napustio kriminal kako bi postalo Ripov batler i pomoćnik, te mnogo zadivljujućih ženskih likova, posebno prekrasna Ripova djevojka, Honey Dorian, te crnokosa i prikladno imenovana Pagan Lee. Modno osviješten, Raymond je u novinske pasice unio šik i šarm mode poraća i ranih pedesetih suradnjom s modnom agencijom koja mu je pronalazila modele koji su mu pozirali za scene u stripu, pa mu u ionako kvalitetom i ljepotom obilatom crtežu ženski likovi posebno dolaze do izražaja. Alexu Raymondu slave nije nedostajalo ni s Flashom, ali Rip je tu popularnost dodatno pojačao priskrbivši svom tvorcu zvjezdani status (prema objavljenim izvještajima, Kirby je najbrže prodavan strip u povijesti King Featuresa. Preračunato u današnji standard, Raymond bi godišnje zarađivao pola milijuna dolara) i sve ono što s time ide, uključujući i brze automobile koji su ga, nažalost, koštali života. Raymond je tragično preminuo 1956. u automobilskoj nesreći, a nakon njegove smrti izbor za njegova nasljednika pao je na Johna Prenticea, također vrsnog crtača i ilustratora.
Prentice je nastavio Raymondovim stopama izvrsno oponašajući stil svoga prethodnika tako da je tranzicija prošla relativno bezbolno, ali kasnije je, kako su godine činile svoje, Prentice dosta pojednostavio i pročistio svoj crtež, donekle i zbog činjenice da su novine sve više tjerale strip u kut, smanjujući veličinu pasica. Prentice se svojski trudio opravdati teret očekivanja i, iako je dobitnik strukovne nagrade „National Cartoonist Society“ za najboljeg crtača 1966. i 1967., nikad nije dosegao Raymondovu slavu. Ipak, ostao je vjeran Ripu do samog kraja, crtao ga je pune četrdeset tri godine, doslovno do posljednjeg daha. Njegovom smrću 1999. zadnju epizodu preuzima Frank Bolle koji je lijepo i dostojanstveno privodi kraju, uz prikladan hepiend kojim je dolično obilježen kraj jedne ere.
Rip Kirby je, bez ikakve sumnje, jedan od najslavnijih novinskih stripova svih vremena te je preveden na sve veće svjetske jezike, a uživao je veliku popularnost i u bivšoj Jugoslaviji gdje je bio čest gost u brojnim strip-revijama, obilježivši odrastanje brojnih generacija. Moja prva asocijacija na Ripa je, naravno, legendarna novosadska Stripoteka, nikad prežaljena revija koja se nije uspjela izboriti za opstanak na današnjim, stripu nesklonim, kioscima. Usprkos brojnim manama, sporadičnom zbrda-zdola objavljivanju, lošnjikavom tisku i uredničkim lutanjima, Stripoteka je pružala sjajnu zabavu i izvanredno štivo za sitne pare. I pritom je, nimalo nevažno, odgojila nove generacije strip-pregalaca koji su zatim preuzeli štafetu i nastavili njezinim stazama, uključujući i moju malenkost.
Osvitom digitalnog doba promijenile su se navike i zahtjevi publike, više nije dovoljno „daj što daš“, danas se traži strogo kronološko, kvalitetno otisnuto i opremljeno izdanje i ništa manje od toga nije dovoljno dobro. Rip Kirby je u ovom mileniju doživio brojna antologijska izdanja širom globusa, ali Fibrino izdanje „Sabrane pasice Ripa Kirbyja“ prva je i jedina cjelovita, arhivska, kronološka zbirka ovog poslijeratnog i postmodernog klasika u svijetu. Prekrasnog dizajna, kvalitetnog otiska, mukotrpno skupljenih i probranih materijala, „Sabrane pasice“ moj su naklon, a ujedno i vraćanje duga Stripoteci. Jedino za čime žalim je što nisam imao današnju pamet pa izabrao neki prikladniji papir. Mladost – ludost. Ali tko zna, možda se još stignem bar djelomično iskupiti?
E,da. Desmond batler.