Novi projekt unutar Frakture, nakladnička kuća Bodoni, zahuktava se s nizom zanimljivih izdanja. Jedno od njih je i nova autorska slikovnica Svjetlana Junakovića, koju je naš umjetnik, kipar, slikar i ilustrator i napisao i oslikao. "Tata u pidžami" priča tako, za format slikovnice, neobičnu i neobično važnu priču. Tu je jedna djevojčica i njezin tata koji puno radi, na računalu gledajući neke crte koje uvijek idu prema gore. No kada te njegove crte jednog dana padnu dolje, tata više ne ide na posao, već sjedi kod kuće - u pidžami. No možda će ta promjena, da umjesto na poslu bude kod kuće sa svojom djevojčicom, tati dobro doći. Ta mu je priča na pamet pala, kaže nam Junaković, još prije petnaestak godina, kada je počela "ona velika kriza", a i on sam jedan je period proveo u pidžami.
Svatko će imati neku svoju interpretaciju "Tate u pidžami", ali mene zanima što ste vi tom pričom željeli poručiti?
Meni je zanimljivo raditi knjige s temama koje su prepoznatljive, suvremene. Ima zaista krasnih knjiga koje se bave lijepim temama, slonićima i medvjedićima, ali meni je to dosadno. Volim se baviti temama odnosa, jer mislim da je odnos djeteta i roditelja vrlo bitan. No, čini mi se jako važnim i da slikovnicu roditelji, bake i djedovi ili tko već, čitaju zajedno s djecom i s njima o tome razgovaraju, analiziraju slike. Slikovnica se može pročitati za nekoliko minuta i bok, ali razgovor o njoj može biti razlog da se provodi vrijeme zajedno, da se bolje upozna dijete i da dijete bolje upozna roditelje. Gledajući slike može se obratiti i pažnja na to kako je nešto nacrtano, a to može biti povod da se dijete upozna i s raznim slikarima, da se zajedno ode u galeriju, muzej... Taj mi se pristup čini kao dobar put i baš me drži posljednjih godina u ovom poslu. Puno mi je ipak to važnije nego slati neke poruke.
Zašto je važno ne podcjenjivati djecu i s njima, na primjeren način, otvarati neke važne teme?
Zapravo ste mi sada i uzeli odgovor iz usta - djecu ne treba podcjenjivati. Naravno da su djeca drukčija nego što su bila kada sam ja bio dijete. Naravno da su drukčije i potrebe i teme i načini koje moramo iznaći da provedemo s njima vrijeme. Mislim da je knjiga tu dosta dobar put da se to napravi, da se zajedno pročita, komentira, da se otvore još neke teme koje su zgodne za razgovor. Naravno, što se knjiga za djecu tiče, trebaju njima i oni medvjedići i te stvari, ali svatko od nas bavi se onime što ga najviše zanima, kao i ja. Rad na slikovnici vežem za svoje crtanje koje nije za djecu i onda pokušavam pronaći te neke likovne momente koji su mi bitni, koji su drukčiji i novi.
Iz čega crpite ideje i inspiraciju za svoje priče? Iz druženja s djecom, unucima?
Nemam unuke, ali imam dvije kćeri. To mi sve dolazi iz života, iz onoga što doživljavam svaki dan. Ja vam stalno bilježim nešto u svoje blokove, imam puno crtaćih blokova i ono što ne nacrtam odmah, zapišem si da ne zaboravim. Iz toga zatim izvlačim neke priče. Primjerice, napravio sam jednu knjigu, zove se "Ljubav spašava živote", objavljena je kod nas u Algoritmu 2007. godine. Sastoji se od jedne male i velike knjige, s istom pričom, u istim koricama, ali u maloj je knjizi tu priču ispričalo dijete, a u velikoj roditelji. Ja sam to znao objašnjavati situacijom kada sam, dok mi je kći bila mala, skuhao ručak. Žena je došla doma, a ja sam rekao: "Skuhao sam ručak". A moja kći je to sasvim drukčije doživjela i na to rekla: "Tata je zmazao kuhinju". A govorimo o istoj stvari - samo s druge točke gledišta. Iz takvih događaja i situacija znam izvući neku ideju i od toga napraviti knjigu, ilustraciju ili crtež.
Zanimljivo mi je kako se tako lako i lijepo možete staviti u perspektivu djeteta.
Zapravo se uopće ne trudim to raditi. Ja na to gledam kao posao. Moja je ideja od samog početka bila nametnuti se na neka druga tržišta, naći izdavače koji rade na nekim većim jezicima, jer hrvatski je jezik mali i ovdje vrlo brzo i jednostavno možete zapuniti tržište. Zbog toga sam uvijek tražio nove i originalne teme, nudio izdavačima nešto drukčije od onoga što već imaju. To izdavači i traže i to je prilično bitno. Shvatio sam to još kao mlad. Nudio bih tu, nisu htjeli, pa bih otišao van i tamo bi htjeli. Nema tu nikakve gorčine, da se razumijemo, jednostavno se treba znati snaći. Tako je to u svakom poslu. Ne bih htio relativizirati, nije lako, treba neke stvari i naučiti. Primjerice, ja na Akademiji predajem ilustraciju, ali trudim se ne učiti studente nekim pravilima, ne možete nekome reći "to se radi tako i tako", jer svijet se mijenja toliko brzo da ne možete to ni pratiti. Učim ih da na neki način ostanu svoji, rade svoj proizvod, svoju ilustraciju i zatim je pokušaju plasirati. Svijet je otvoren, povezan, ne morate više ni putovati u zemlju gdje radite, sve se može preko kompjutora. Pokušavam studente više učiti sadržaju, kako da naprave dobru mapu koju nekome mogu ponuditi, a gdje će je nuditi, ovdje ili u Parizu, to je njihov odabir. U neku ruku mi je i žao da tu pripremamo studente da bi radili za neka druga tržišta. To i ne radim, ali ih pokušavam na neki način pripremiti na to da bi im raditi samo ovdje moglo biti vrlo teško.
Imate li, nakon toliko godina i uspjeha, ključ, formulu za dobru slikovnicu?
Volim da su duhovite! I crtežom i tekstom, ali i konceptom i idejom. Naravno, ponekad uspijem, ponekad ne. No, toga mi dosta fali, da je nešto duhovito, pa i kada je tema ozbiljna, da se na nju gleda s neke vedrije strane, malo i s ironijom. Ali ne razmišljam previše o tome. Radim kako inače radim i dajem u to sebe onakvog kakav jesam.