Koliko se stranica romana ili koliko pjesama može napisati za 21.000 ili 42.000 kune bruto, koliko će ove godine dobiti pedesetak pisaca od Ministarstva kulture? Pisci prošli na natječaju Ministarstva koje je ove godine ukupno podijelilo 1,491.000 kuna (105.000 kuna više nego lani) nerado govore o svojim financijama, ako to nije od javnog interesa, kako je to formulirala književnica Ivana Simić Bodrožić.
Povjerenstvo ni ove godine nije dodijelilo niti jednu godišnju, najunosniju potporu od 84.000 kuna pa je time zapravo prekršilo pravila natječaja, ali je dodijelilo više onih polugodišnjih i tromjesečnih.
Počeo još Biškupić
Dakle, s manje je novca nahranilo više usta. Izravnu novčanu potporu piscima pokrenuo je ministar Božo Biškupić i to 2006. godine jer su autorski honorari u Hrvatskoj na trajno niskim granama. Te je godine podijeljeno gotovo 1,1 milijun kuna, a već sljedeće je iznos pao na 900.000 kuna.
No, zadnjih godina iznos se ipak penje prema 1,5 milijuna kuna jer piscima nikada nije bilo teže nego danas. Od sedam posto honorara po prodanom primjerku knjige doista nije moguće živjeti, a pisanje po časopisima uglavnom nije plaćeno.
Na žalost, povjerenstva koja se stalno mijenjaju u pravilu ne dodjeljuju godišnje stipendije, koje su do danas izborili samo Josip Mlakić i Ratko Cvetnić.
Ove je godine polugodišnju potporu od 42.000 kuna bruto izborio pisac i prevoditelj Boris Perić i to za roman zvučnog naslova "Povratak Filipa Latinovića".
– Nije to parodija, nije parafraza, naprosto smatram da je to sjajan roman s kojim ovaj moj uvelike korespondira na, recimo, psihoanalitičkoj razini.
Zanimljivo je da su među dobitnicima potpora i supruzi Detoni. Skladatelj i pisac Dubravko Detoni dobio je 42.000 kuna za eseje "Zabilješke o vječnosti", a supruga, prevoditeljica s mađarskog na hrvatski Xenia, dobila je 21.000 kuna za prijevod knjige Petra Nadasa "Paralelne pripovijesti".
Dorta Jagić piše "Rječnik biblijskih žena" i za "ljepšu stranu Biblije" dobila je 42.000 kuna. Mnogo bi pozornosti mogao izazvati i roman splitskog novinara Damira Pilića "Kako sam tražio Srbe po gradu" za koji je izborio tromjesečnu stipendiju. U njemu će, kaže, opisati predratni Split, od kraja 1989. do 15. studenoga 1991. godine.
– U fokusu radnje bit će desetak starijih maloljetnika koji potječu iz istog splitskoga kvarta, druže se od djetinjstva, sve do trenutka kada će se njihovi roditelji razdvojiti na dvije nepomirljive strane: Hrvate i Srbe. To će razdvojiti i njih te obilježiti odrastanje i formiranje. Ovo nije ratni, nego predratni roman. U trenutku kada prva granata padne na Split, roman je gotov – objašnjava.
A hoće li mu 21.000 kuna bruto biti dovoljno za pisanje knjige, ne zna i kaže:
– Pamtim da sam prije nekoliko godina dobio 5000 kuna neto za knjigu koju sam pisao godinu dana. Isti mi se dan pokvario automobil pa sam popravak morao platiti 6000 kuna. Moj jednogodišnji književni rad nije mogao "pokriti" jednodnevni rad automehaničara.
Aktualni predsjednik Hrvatskog društva pisaca Nikola Petković dobio je 42.000 za zbirku poezije "Limeriki", dok je donedavni predsjednik Društva hrvatskih književnika Borben Vladović izborio 21.000 kuna za priče "Kamp-prikolica".
Tri generacije žena
Zanimljiv je i roman Maje Hrgović "Ostatak svijeta" za koji je dobila 42.000 kuna. Nastao je prema motivima novinarskog istraživanja iz 2009. godine o ženama koje putuju u zapadnu Europu i rade slabo plaćene poslove kako bi prehranile svoje obitelji.
– Riječ je o tri generacije žena, a uplela sam i motive iz obiteljske prošlosti. U fokusu je mlada žena koja je izgubila dijete i kao izlaz iz traume okrenula se skrbi za svoju nemoćnu baku. Zanimljivo je da sam prvo poglavlje predstavila u Trstu prije nekoliko mjeseci, a Talijani su se jako zainteresirali za priču o imigrantima, koji ondje mnogi rade jer nemaju dovoljno izvora iz kojih bi mogli crpiti informacije – kazala je Maja Hrgović.
još u sfrj, jedan susjed, sveučilišni profesor, žalio se da mu je skupo plaćat ženu za čišćenje stana... a drugi susjed mu kaže... pa čisti sam !! ... a b.t.w., još uvjek je slobodno da sam popraviš perilicu ili auto, a puno drugih stvari je monopolizirano i privilegirano... evo ja sam naobrazovan, sam sam uradio još prije 20 godina računalni program, ali ne mogu dobiti ni fillera za njega, iako je dobar, a ima u njemu više rada i odgovornosti nego napisati roman... da ali korisnik kupi kineski stroj s ugrađenim programom... to je konkurencija koju trpe samo intelektualci tehničke struke, a liječnici, farmaceuti, pravnici i puno njih drugih uživaju u monopolu...