Dok čitanje vijesti o ratu u Ukrajini sve više gubi smisao, spas je u knjigama poput ove

Žica. Žica je ono što se prvo vidi. Proviruje iz snijega, kao da se iznad njega uzdižu linije, nizovi, redovi žica. Neke neobične kombinacije, svežnjevi, klupka, cijele konstrukcije te žice koja spaja nebo i zemlju, zabijene u svaki komadićak smrznutog polja, u bijeli pejzaž, u ledeno obzorje. Naizgled ta bodljikava, krvožedna ograda razvučena uzduž granice izgleda besmislena i nadrealistička... a ipak ti ta žica želi nešto reći... Kaže ti: pazi, prelaziš granicu drugog svijeta... To je smrtno ozbiljan svijet, svijet zapovijedi i pokornosti... Najbolje ti je da radiš što ti se kaže. Najbolje ti je da šutiš. Najbolje ti je da ne postavljaš pitanja.

Prepisujem ove rečenice iz knjige "Imperij" Ryszarda Kapuścińskog, velikog poljskog novinara, pisca i pjesnika. "Imperij" je jedan od njegovih čudesnih putopisa nastalih majstorskim kontrapunktiranjem žanrova: reportaže, dnevnika, pripovijetke i eseja s obiljem poetskih, povijesnih i filozofskih refleksija.

Zapis o žici nastao je u Zabajkalsku, graničnom prijelazu preko kojeg je Kapuściński 1958. godine, transsibirskom željeznicom iz Kine prvi put ušao u Sovjetski Savez da se drugi put susretne s golemim imperijem koji je najvećim dijelom sovjetska Rusija naslijedila od carske. Prvi susret imao je kao sedmogodišnjak, krajem rujna 1939. godine, kada je imperij došao k njemu tako što je Crvena armija okupirala njegov rodni grad Pinsk, na rijeci Pini. U mjesto koje se danas nalazi u Bjelorusiji s vojskom su ušli i NKVD-ovci, komesari i učitelji novog jezika, nove povijesti i nove ideologije. Te strašno hladne zime mali je Ryszard prvi put čuo i naučio riječ Sibir iz šapata odraslih, dok je s drugom djecom potajice osluškivao jauke i jecaje iz zaleđenih vagona iz kojih su vojnici već i prije polaska svakog transporta vadili smrznute leševe.

Jedna od slika iz djetinjstva u Pinsku su i djeca koja cijelu noć, stišćući se jedna uz drugu, stoje u redu ispred trgovine za koju se pročulo da će sljedećeg jutra prodavati slatkiše. Međutim, umjesto komadića cijelu ledenu noć sanjanih gradova od čokolade i bombona, mogli su kupiti tek prazne limenke za voćne bombone.

"Ispočetka smo bili silno razočarani i potišteni... Ali kad smo malo detaljnije osmotrili naš plijen, polako nas je oplahnula radost. Na stijenkama tih limenki ostao je naime slatki talog, raznobojne sitne mrvice, gusto inje koje je mirisalo po voću. Mame su u tim limenkama mogle zakuhati vodu i to bi moglo postati slatko, aromatično piće!"

Slične slike neizmjernog jada, bijede i patnje nižu se na stranicama knjige, čiju glavninu čine zapisi s putovanja po Sovjetskom Savezu u godinama njegova raspadanja na kraju osamdesetih i samom početku devedesetih godina prošlog stoljeća. Putovao je Kapuściński sve do Magadana, sablasnih ostataka metropole najzloglasnijih i najsmrtonosnijih kolimskih logora na Dalekom istoku.

Na kraju se kroz Ukrajinu i Bjelorusiju, svjedočeći o uzavrelim zbivanjima Gorbačovljeve glasnosti i perestrojke, družeći se s povjesničarima, piscima, rudarima i seljacima, vratio i u svoj rodni Pinsk. Ali, nije bilo te strahote koja je mogla ubiti vrckavu iskru u bistrom i oštrom oku i pismu sjajnog putopisca.

"A zašto se ti smiješ?" pitao ga je strogo i sumnjičavo carinik zadužen za pretres putnika tamo u Zabajkalsku.

"Sledio sam se. Vlast je ozbiljna; pri susretu s vlašću osmijeh predstavlja netaktičnost, vodi do potpunog izostanka poštovanja", napisao je Kapuściński opisujući s ironičnim humorom premetanje prtljage do zadnjih gaća.

"Najgore je s knjigama... Možete nositi kovčeg pun kokaina, a na vrh staviti knjigu. Kokain neće pobuditi nikakvo zanimanje, svi će se carinici kao mahniti baciti na knjigu. A još – ne daj, Bože! – da nosite knjigu na engleskome. Tek tada započinje strka, provjera, listanje, čitanje."

Opisat ću vam samo još jednu sliku, jednu od mnogih koje će svaki čitatelj ove čudesne i važne knjige zauvijek pamtiti, s istog mjesta i iz istog poglavlja. To je slika carinika koji s jednakim podozrenjem koje ima prema knjigama na engleskom istresa i kroz svoje prste propušta svaki gram krupice, istresene na duge stolove iz vreća što ih sa sobom iz Kine kući nose "lokalni građani Sovjetskog Saveza, mršavi i sitni ljudi, u poderanim dugim kaputima i s probušenim valjenkama, oprljeni, kosooki Burjati i Kamčadali, Tunguzi i pripadnici naroda Ainu, Oročoni i Korjaki".

Pedesete su to godine, podsjeća Kapuściński, kada su mlinovi u Kini još bili jako stari i neispravni, pa bi prosijavanje krupice zastalo svaki put kad bi prsti carinika uhvatili neko krupnije, nedovoljno i nepravilno samljeveno pšenično zrno.

"Nisam mogao skrenuti pogled s tog prizora. Promatrao sam zadivljeno, zaboravio sam na žicu i uzvisine, zaboravio sam na pse. Pa to su prsti koji bi trebali raditi sa zlatom, brusiti dijamante! Njihovi mikroskopski pokreti, njihovo nježno podrhtavanje, njihova osjetljivost, njihova carinska virtuoznost!"

Ovo su tek uzorci prvoklasnog štofa od slova koje vam dobacujem zato da biste ogladnjeli za ovom knjigom objavljenom krajem prošle godine u prijevodu Adriana Cvitanovića s poljskog, u nakladi izdavačke kuće Ljevak. Čitanje vijesti o ratu u Ukrajini, vijesti u kojima se vojska poludjelog Putina čas raspada od zastarjelosti i nemoći, a čas otkida nove ukrajinske teritorije i gradove, ionako više nema smisla. Treba čitati knjige poput ove.

"Imperij" nije napisan iz mržnje ili zbog mržnje prema svemu ruskom, u prvom redu zato što je Kapuściński veliki pisac koji pisati s takvim pobudama jednostavno ne zna, ne može i neće. "Imperij" se tiče i nas, knjiga govori i o svim današnjim vlastima i svim današnjim bodljikavim žicama na granicama država, logora, o ljudskosti i pameti. Dobro je dopuniti "Imperij" i čitanjem knjige "Drugi", koju je prevela s poljskog Tea Božinović, a također ju je lani objavio zagrebački TIM press. To su predavanja što ih je Kapuściński svojedobno održao u Grazu, Beču i Krakovu, pa ih malo prije smrti 2007. godine objedinio u knjizi. To su knjige napisane da iz njih učimo, bolje vidimo i razumijemo uskomešani svijet oko nas.