Gimnazijski profesor hrvatskog jezika Boris Škifić, rođen na živopisnom otoku Zverincu nedaleko od Dugog otoka, do sada je objavio dvije zbirke priča i roman. Dugogodišnji stanovnik Splita i, kako mnogi ističu, omiljeni splitski profesor nedavno je objavio drugi roman pomalo zbunjujuće nazvan "Pisma iz Vinogradske". Objavio ga je Hena com, a uredila Jagna Pogačnik. Riječ je o romanu koji se bavi konstantno kurentnom literarnom i umjetničkom temom, a to je tema ljudskog zdravlja. Ili točnije rečeno, tema ljudske bolesti, koja vrlo često može završiti i fatalnim krajem, tj. smrću. A smrt je fenomen koji je još uvijek jači i od cijele ljudske znanosti i tehnoloških novotarija pa je stalna meta i objekt umjetničke inspiracije. Autora je u ovom rastresitom tekstu zanimalo što se događa u tijelu, a onda i u psihi teško oboljela čovjeka koji je osuđen na borbu za život u krajnje kontroliranim i skučenim uvjetima neizvjesnog bolničkog liječenja. Situaciju dakako komplicira činjenica da se liječenje odvija u prastaroj zagrebačkoj bolnici kakva je ona Sestara milosrdnica koju je odavno nagrizao zub vremena i besprizorne političke nebrige, a teško ju je oštetila i serija potresa koja je temeljito devastirala Zagreb.
Naravno, u ovom brutalno naturalističkom romanu nema potresa, pa čak ni tete korone. No teške urološke bolesti sasvim su dovoljne za izazivanje mučnine prilikom čitanja ovog romana koji čitateljima ne nudi ni utjehu ni nadu, pa čak ni ono elementarno, premda nekome možda i odveć naivno kršćansko vjerovanje u neki drugi, ljepši svijet i produljenje života na drugom mjestu koje, doduše, tek treba zaslužiti. Roman je to bez iluzija, ali ipak s određenom šarmantnom količinom humora i životne vedrine koja proklija i u najtežim uvjetima u kojima se pojedinac može naći, stiješnjen između bolesničkog kreveta i nasrtljivih smrtnih nagovještaja. Škifićev pripovjedač, student iz Dalmacije koji možda čak i nadobudno dolazi u Zagreb gdje se uz studij bavi i novinarskim poslom slušajući naredbe brkate urednice Studentskog lista, iznenada teško oboli i prinuđen je na dugotrajno i neizvjesno liječenje, i to baš u Vinogradskoj bolnici. Iako je roman prepun medicinskih termina, postupaka i komplikacija, to nikako nije roman ni o hrvatskom zdravstvenom sustavu i njegovim sve brojnijim i ponižavajućim anomalijama, ni o procesu liječenja uroloških bolesti koje su napose indikativne za mušku populaciju (ili onu koja se takvom osjeća). To je zapravo psihološka literarna studija o čovjeku koji se ni kriv ni dužan nađe pred iskušenjima koja su popudbina svakog težeg bolesnika. U tom rašomonu koji se odvija unutar sivih bolničkih zidova gdje vladaju posebna pravila (a glavno pravilo je preživjeti što dulje, bez obzira na cijenu) našeg studenta prate brojni više ili manje živopisni likovi, mahom iz zagrebačkog polusvijeta. Ima tu ovisnika, propalica, neshvaćenih umjetnika, prolupalih glumaca, nesretnih obrtnika, pravih kriminalaca, prostitutki na privremenom radu u bolničkom propusnom hrvatskom sustavu, manijaka, vjerskih fanatika, latentnih samoubojica, tužnih udovaca...
Posebno poglavlje svakako pripada medicinskom osoblju, u rasponu od vrhunskih i najboljih doktora pa do medicinskih tehničara i pomoćnog osoblja, koje je Škifić opisao iznimno upućeno i plastično, ne bez određene količine simpatija, ali i bez autocenzure što će svakako izazvati moguće polemike i eventualna prepoznavanja stvarnih osoba u ovim literariziranim, a opet prezentnim i čvrsto isklesanim autorovim likovima. Škifić je ovaj intrigantni roman napisao iz pozicije pacijenta i patnika. Iz krhke pozicije žrtve, što bi mu moglo priskrbiti brojne čitatelje jer će se ljudi lako identificirati sa studentom koji i u nesretnim bolesničkim okolnostima pokušava razmjenjivati i osjećaje i nagone sa srodnim (ili manje srodnim) ljudskim bićima, bježeći od obitelji i obiteljskih stega. Taj bi roman mogao postati i zastava kojom će mahati svi oni koji se ljute na hrvatski zdravstveni sustav, pa i na medicinu kao takvu. Uostalom, ovo i jest antisistemski, podrivački roman koji je autor pisao s više literarnih tehnika, što mu je omogućilo ne samo sadržajnu dinamiku nego i prodornu, gotovo skalpelsku efikasnost.
