Montažstroj – kazalište vaše i naše mladosti, kako si sami tepaju – proslavio je krajem 2014. godine 25. rođendan. U četvrtak 15. siječnja 2015. godine i Zagreb je vidio predstavu nastalu tim povodom “A gdje je revolucija, stoko?”, koja je već na Bitefu osvojila specijalnu nagradu međunarodnog žirija. Rasprave za i protiv počele su odmah nakon zagrebačke premijere u ZKM-u: je li ovo uopće originalna predstava, ili tek vješta autorska reciklaža, i je li autorski relevantno (da ne kažemo pristojno) kršiti tuđa autorska prava i prozivati one koji se bune?
Zbog glazbe u Remetinec
No, stvari ipak nisu tako jednostavne. Autor Borut Šeparović ovdje doista nudi pledoaje o “stoci” koja štiti svoja autorska prava te pritom jasno i glasno kaže da i on spada među tu i takvu stoku. Priča počinje na prošlom projektu Montažstroja “Mali čovjek želi preko crte” u kojoj je Zbor malih ljudi izvodio hitove novog vala. Kada je Dušan Kojić iz benda Šarlo Akrobata zabranio korištenje svojih pjesama, ponajprije one “Ona se budi”, predstavi je naprasno prekinut život. Ova nova pita se zašto.Tako je “Mali čovjek želi preko crte” postao MČŽPC, a “A gdje je revolucija, stoko?” svoju priču gradi na digitalnim ostacima te predstave. Dakle, na praznoj sceni ZKM-a tek je nekoliko mikrofona i veliko platno na kojem se vrti snimka MČŽPC-a. Nova predstava ime duguje davnom, i legendarnom, grafitu sa zagrebačkih ulica, koji ovdje postaje simbol pitanja: što je javno dobro i tko ima pravo na njega?
Naravno, nitko pametan ne poriče da su autori vlasnici pjesme koju su napisali, ali Šeparović ovdje postavlja pitanje vlasništva nad nečim što je utisnuto u mozak generacija. Time budi gorku nostalgiju, apsolutno nerazumljivu onima koji nisu bili živi i mladi tih 80-ih godina 20. stoljeća. Za sve nas novi val bio je više od muzike. Bio je, ma koliko to patetično zvučalo, nada u bolji svijet. Stoga se danas (na sceni i u mraku gledališta) smije postaviti i to pitanje: ima li novi val vlasnika? Tko za njega ubire tantijeme? Autor i izvođači predstave jasno kažu: mogli smo ustrajati u svom mišljenju da je autorsko pravo nad glazbom tog doba legalno, ali nije legitimno, mogli smo otići u ilegalu, na sud, čak i u Remetinec... Ali, nismo. I mi smo ti koji štite vlastito autorstvo, ali i komociju vlastitog života. Ovo je, dakle, i priča o autocenzuri koja poručuje: svi smo mi (prozvani su redatelji, dramaturzi, glazbenici, novinari, kritičari...) ista konformistička govna, a to izvođači doslovno viču u lice publici. Sasvim je drugo pitanje tko ih želi čuti.
Stvorio kazališnu tišinu
Uz Boruta Šeparovića, autora koncepta i redatelja predstave, važan autorski doprinos dao je i Konrad Mulvaj, koji uz Šeparovića potpisuje glazbenu produkciju i oblikovanje zvuka. On je ovdje, između ostalog, stvorio i “kazališnu tišinu”, brišući iz snimke, ali i iz usta izvođača sve što je zabranjeno, sporno... Unatoč “rupama” i tišini, “A gdje je revolucija, stoko?” drži visoku izvedbenu razinu svih projekata Montažstroja. Mnogo je tu istinske energije i umijeća, onog koje proizlazi ne samo iz umjetnosti, nego i iz čistog ljudskog uvjerenja. Na sceni su: Buga Klara Blanuša, Andreja Dodig, Nataša Mihoci, koja je ovdje koreografkinja i asistentica režije, Konrad Mulvaj i Ante Perković.
A dok čekićem u komadiće razbija davnu Jugotonovu ploču “Paket aranžman”, upravo je Perković slomio ne samo svoje nego i mnoga srca u publici.
imate možda peglu za valove