Zalazim u bijeli oblak, onaj isti što me okruži kad me Kruno primakne sebi, a njegova toplina mi zatreperi na obrazu.
Prvi ulazak u naš dom, kamenu kuću iz osamnaestog stoljeća, simbolično smo obilježili dugim poljupcem. Ovdje smo sigurni, ovdje nas nitko ne poznaje. Godinu dana potrajalo je zbližavanje, toliko je trebalo da ga mještani prepoznaju, bivšeg pravobranitelja za ravnopravnost spolova koji je napustio obitelj zbog trideset godina mlađe ljubavnice. S prvim ogovaranjima iz njegovih je duplji provirila nepoznata životinja. Svaki put kad bih predosjetila bijes, rastvorila bih prozore; morski zrak, zasićen kisikom i solju, tjera napetost van. U nadi da će ga podsjetnik na majku i rodno mjesto urazumiti, pokraj ulaznih vrata posadila sam lovor. Sve češće sam prevrtala po mislima spoznaje o njemu ne bih li mu ugodila; naš je dom mirisao na cimet i jabuke, u dvorištu procvali ružmarin i lavandu. Iz suosjećanja što je zbog mene napustio dotadašnji život, prijatelje i radno mjesto, bodrila sam ustrajnost i uvjeravala slutnju kako ništa na ovome svijetu ne može nadjačati ljubav žene; njome sam noću škropila naša tijela ne bi li popustila srdžba u njemu.
Krunu sam upoznala na petoj godini diplomskog studija novinarstva. Tijekom razgledavanja nacionalne televizije prokrvario mi je nos; u panici sam utrčala u prvi toalet. Niotkud se pojavio stranac s pamučnim rupčićem; hladnim oblozima zaustavio je krvarenje. Tko još ima pamučni rupčić?! Na odlasku mi je pružio posjetnicu s privatnim brojem na poleđini. Predvečer sam porukom zahvalila na pomoći. Uzvratio je fotografijom iz sveučilišne predavaonice.
Nježnosti je sve teže protiv novootkrivene naravi nepoznate životinje, a slutnja je glasnija. Prije pola godine posegnula sam za jedinom nadom što mi je preostala: djetetom. Krepke večere i vrhunsko vino postupno su približili Krunu meni; često vodimo ljubav premda ga povremeno nadjača srdžba.
Rastvaram prozore; morski zrak, zasićen mirisom kiše, donosi nadu. Moje namjere jutros su dobile fizički oblik, dvije crtice na testu za trudnoću ne lažu: trudna sam. Krunu, po dolasku iz ureda, dočekujem s posluženom večerom. Svoja dopisna predavanja obavlja iz nekadašnje i preuređene alatnice, gdje provodi većinu dana.
"Kojim si povodom izvadila porculan i kristal? Nama nema tko doći", s čuđenjem promatra trpezu i sjeda za stol. Prste provlači kroz kosu, skida naočale. Prepoznajem taj pokret; u toaletu, pruživši mi posjetnicu sa svojim brojem, učinio je isto. Do savršenstva je usklađen, i ne znam kako mu to uspijeva svaki put; kad prstima zagladi kosu unatrag, bijeli pramen iskoči na čelo, a drugom rukom skine naočale i usmjeri pogled u mene; instinktivno razdvojim usnice i trenutačno zaboravim o čemu smo razgovarali.
"To je iznenađenje", rumena kažem.
"Ovaj brudet ti je zaista sjajan. Imaš li još vina?" upita te iskapi ono malo u čaši. Zaključujem da je opušten i dobre volje. Otvaram novu bocu, primičem se pa sjednem na njega. Vani grmljavinsko nevrijeme bukti nad podivljalim krošnjama borova i maslina. Otkopčavam mu košulju, primam lice, s čela otklanjam bijeli pramen, zamrznuto nebo u njegovim očima popušta pod dodirima; spušta mi naramenice svilene haljine, na rame utiskuje bodljikave poljupce.
"Trudna sam", šapćem mu u uho.
Nastupi tišina, a iz duplji iskoči vuk. Podigne me i baci na stol. Šiljke razbijenog posuđa osjećam sve do kostiju.
"Što si?!" Grabi me za haljinu i primiče k sebi.
"Žao mi je…", izgovaram kajanje kroz rasječene usne, padam na kameni pod. Sklupčana, rukama prekrivam trbuh.
"Molim te…", izgovaram u lokvu krvi.
Od uzastopnih udaraca utrnulo mi tijelo. U mraku, ono se klati kad se noga zarije u leđa i rebra.
Jutarnji morski zrak para unutrašnjost mirisima oluje i jasnoćom; nježnost ne može nadjačati zvijer u pohodu, jedino pravovremeni odlazak.
Zalazim u bijeli oblak. Zalazimo u bijeli oblak moja djevojčica i ja. Marta, tako bih je nazvala.
