Koliko nam život obilježi mjesto koje zovemo dom? Na mnogo je načina upravo to središnje pitanje sjajnog romana “Nizozemska kuća” Anne Patchet (Profil, urednica Adriana Piteša, prijevod Saša Stančin, 129 kuna). Roman je to koji osvaja odlično napisanom pričom o jednoj obitelji, ali i jednoj kući (zamalo palači) koja će u tu obitelj donijeti razdor.
Autorica (koja se usput budi rečeno nalazi na listi 100 najutjecajnijih ljudi svijeta magazina Time) doista piše ovaj roman kao da je i kuća jedan od likova, zamalo član obitelji. Naravno, riječ je tek o raskošnoj nekretnini koju jedan zaneseni suprug i novopečeni bogataš odmah nakon Drugog svjetskog rata kupuje svojoj supruzi. No ta će gesta samo pokazati koliko on tu ženu malo poznaje, te se stoga kroz cijeli roman upravo kroz ‘lik’ kuće prelamaju ljudska očekivanja, ljubavi, nerazumijevanja, bijegovi, koristoljublje...
I kada majka obitelji bježi iz palače, ostavljajući duboko zbunjenog i razočaranog supruga s dvoje male djece, kuća postaje znamen obiteljske nesreće i to obilježje zadržava gotovo do samog kraja priče. No tada se kuća, unatoč zloj maćehi koja gramzivo izigra djecu, jedine prave nasljednike, vraća u okrilje svoje prave obitelji. Taj puni krug vlasništva glavno je obilježje priče o bratu i sestri koji na mnoge načine plaćaju dug kući, gotovo kao krug života u kojem se treba suočiti sa svima koji nas žele, ali i onima koji nas ne žele, s onima koji nas vole i onima kojima smo tek smetnja u ostvarenju njihovih ambicija.
I tako “Nizozemska kuća” postaje priča o domu, o mjestu koje bi trebalo biti sveto mjesto apsolutne sigurnosti, mjesto iz kojeg izranja naša snaga za život, za avanture, za osobni rast. Tako nas autorica uči da dom nisu puki zidovi i krov nad njima, već su to ljudi koji ga čine i njihova posvećenost onima s kojima taj dom dijele.
Grijeh je, pokazuje ona svojom pričom, ostaviti djecu. Ali što ako je još veći grijeh ostaviti samoga sebe na otlaru tuđih očekivanja i loših procjena?