Domaća kazališta skuplja su od onih na Broadwayu

Na pitanje je li i kako svojim domaćinima i suputnicima objasnio priču Split – Kerum – Ministarstvo kulture – HNK – Mucalo, Marko Torjanac, glumac, redatelj, osnivač i ravnatelj kazališta Planet Art, smije se i kaže da je to nemoguće:

 – Prvo su mislili da sam se s ozbiljne prezentacije stanja na hrvatskoj kulturnoj sceni prebacio na stand up komediju, a kada su shvatili da je to priča iz naše stvarnosti, morao sam je do u detalj ponoviti nekoliko puta kako bi pohvatali konce. Smijeh nije prestajao, a zaključak je bio da je to tužna i apsurdna priča o kobnom utjecaju politike na kulturu.

 Njegovi su suputnici bili kulturnjaci iz cijelog svijeta, predstavnici 19 zemalja, od Ukrajine i Turske, preko Sudana i Afganistana – od glumaca i redatelja, preko karikaturista i kustosa, sve do novinara i slikara – svi odreda pokretači kulturnih projekata u svojim zemljama. Zajedno su proveli tri tjedna kolovoza na stipendiji International Visitor Leadership Program s temom “Društvene promjene kroz umjetnost”.

 Bliži zemljama trećeg svijeta

 – Jako smo se dobro intelektualno i svjetonazorno našli jer svi se, ma koliko različiti bili, zalažemo za iste stvari, tj. demokratizaciju kulturnog prostora. Naravno, ne muče nas isti problemi. Ima zemalja u kojoj je bavljenje umjetnošću još uvijek doslovno pitanje života i smrti. Tako, primjerice, karikaturist iz Angole danas živi u Južnoafričkoj Republici jer je iz svoje zemlje morao pobjeći zbog umjetničkog djelovanja – kazuje Marko Torjanac i dodaje: – Na žalost, naša je pozicija u takvom okruženju poražavajuća, posebno iz perspektive zemlje koja za manje od godinu dana treba pristupiti EU. Praksa nam je bliža onoj u zemljama Trećeg svijeta, a u usporedbi sa Slovačkom, još smo u kamenom dobu. A ono što je za nas još gore, jest da se ne vide nikakve promjene ni konkretna politička volja da se situacija počne mijenjati.

 Marko Torjanac je u sklopu svog studijskog putovanja održao predavanje, napravio ozbiljnu prezentaciju problema s kojima se kod nas suočava nezavisna scena: – Kada su, primjerice, naši domaćini Amerikanci, i ostali sudionici, čuli kako funkcionira naš sustav u kulturi postavljali su mi vrlo zanimljiva i detaljna pitanja, a najčešći komentar je bio: “Perverzno!” Tako nas oni vide. Najšokantniji im je bio podatak o tome s koliko se novca financiraju naša institucionalna kazališta. Primjerice, kazališta na Broadwayu – ovdje govorim o dramskim kazalištima, dakle o Off-Broadwayu, a ne velikim produkcijama mjuzikla, koji funkcioniraju kao ozbiljne profitne ustanove i ulaznice im stoje 250 dolara – imaju budžet od 1,5 do 4 milijuna dolara godišnje. Tek nekoliko najuspješnijih kazališta, ona koja imaju po tri ili četiri scene, imaju do sedam milijuna dolara. Usporedbe radi, naša javna kazališta imaju budžet od tri do 20 milijuna dolara. Kada su Amerikanci čuli da naša kazališta, za oko 200 izvedbi godišnje, imaju četiri ili pet puta više novca od njihovih, a oni za svoj novac imaju između 500 i 700 izvedbi godišnje, pitali su me: “Jeste li vi najbogatija zemlja na svijetu?”. I to je taj naš apsurd – objašnjava Marko Torjanac.

 Upravo na apsurd vezan uz financije nadovezala nam se i sljedeća tema. Naime, Planet Art ovih dana na sve strane šalje molbe za sponzorstvo koje bi pomoglo da legendarna predstava “Stilske vježbe”, uz koju su odrastale generacije kazališne publike, proslavi svoju 45. godišnjicu. Molbe na koje se nitko nije odazvao.

 – Na činjenicu da imamo predstavu koja traje 45 godina, koja je ušla u Guinnessovu knjigu rekorda, svi u Americi padaju u nesvijest. Klanjaju nam se. To je ta vrijednost koja ti daje legitimitet jer je to predstava koja se igra, za koju se traži ulaznica više. Kada to kažeš strancu, on dobije sliku Hrvatske kao zemlje u kojoj postoji kulturna tradicija. Dakle, kroz tu predstavu stvaraš ugled svoje zemlje. Da je to američka predstava, bilo bi pitanje prestiža tko će uložiti u nju – objašnjava Marko Torjanac i dodaje:

 Bogati vraćaju dug društvu

 – Kada sam u Americi na predavanju objasnio što sve Planet Art postiže sa 15 tisuća dolara godišnje dotacije, nekoliko puta su me pitali je li moguće da je razlika između nezavisnog kazališta i državnog 15 do 20 tisuća naspram četiri milijuna dolara, i to za program koji je količinski – tu negdje. To je jednostavno naš sustav što šokira sve u svijetu. No, da se odmah razumijemo, kada govorim o nezavisnoj sceni, ja se ne zalažem za to da se naše javne ustanove zatvore, a ljudi ostanu bez posla. Stalno se moje riječi krivo tumače. No i ova stipendija u Americi dodatno me je uvjerila da naš sistem financiranja kazališta zahtijeva hitnu i temeljitu reorganizaciju. Pri tome će se i broj radnih mjesta morati smanjiti, ali tu su najmanji problem glumci iako i tu ima tih apsurdnih situacija da neki godinama primaju plaću, a ništa ne rade. No, dugoročno mi jednostavno ne možemo imati kazališta koja su skuplja od onih koja djeluju u ekonomski najjačoj kazališnoj sceni na svijetu. Dakle, ja se zalažem za ozbiljnu reorganizaciju financiranja i rada u teatru u kojoj ćemo i uštedjeti novac i usmjeriti ga u kreativnu stranu ovog posla. U postojećim se uvjetima, usprkos velikim budžetima, čak i najuspješniji ravnatelji javnih kazališta susreću s nevjerojatnim ograničenjima i problemima.

Torjanac objašnjava i kako funkcionira američka kazališna scena. Oni nemaju državna i gradska kazališta ni donacije. Cjelokupan je državni budžet za cijelu kulturu i cijele Sjedinjene Američke Države pola milijuna dolara, što nije ni spomena vrijedno. Scena živi od fundacija, stipendija, natječaja velikih tvrtki... od privatnih donacija, mecena u umjetnosti.

 – Tamo postoji, i po tome je SAD specifičan, visoko razvijena svijest da svatko tko se obogati mora to i vratiti svojoj zemlji. Nepisano je pravilo, i to se od tih ljudi očekuje, da ulažu u neprofitni sektor – dakle u obrazovanje i kulturu. Tu mi jako kaskamo i naši privrednici i ne razmišljaju o ulaganju u kulturu. Naši će eventualno uložiti u sport, i to zato jer vole košarku ili nogomet ili zato što su to igrali dok su bili mali – kaže Marko Torjanac.

Na brojnim radionicama u SAD-u morao je Marko Torjanac odgovarati i na pitanje zašto se ništa kod nas ne može pokrenuti s mrtve točke:

 – Morao sam reći: zato što nema političke volje ni snage da se bilo što riješi. I upozorio sam da će ova situaciju dugoročno dovesti do nestanka nezavisne scene, nakon čega će se dogoditi i strašna stagnacija institucionalnog teatra.

Honorari manji u SAD-u

Marko Torjanac kaže da se posebno dobro slagao s s Claudeom Elliottom, ravnateljem i voditeljem grupe Step Afrika!. Oni su trenutačno najuspješnija plesna skupina u Americi, a u travnju 2013. dolaze u Hrvatsku. On mu je, primjerice, pričao kako se njegov projekt nalazi u posebno nezgodnoj situaciji jer stvaraju 80 posto vlastitog prihoda.

 – Rade strašno puno, imaju na stalnom angažmanu 11 plesača, petero ljudi u administraciji kazališta i to je sada već neodrživa situacija. Tom sam čovjeku morao reći da Planet Art ostvaruje 87 posto vlastitog prihoda. Nije mogao vjerovati i pitao me kako preživljavam. Nikako, rekao sam, jer svu produkciju i administraciju radim uz pomoć jedne osobe. A cijela naša neovisna scena ima vrlo visok vlasti prihod i taj nerazmjer između nezavisnog i javnog sve šokira. Njima nije jasno zašto ne postoji dobra volja da se postigne ravnoteža, uspostave odnosi i financiranje prema kvaliteti. I tu nam je rasprava ušla u pitanja politike, klijentelističkih grupa... Dakle, jasno je da smo na radionicama išli vrlo široko jer ne može se kultura razdvojiti od okruženja u kojem djeluje – kaže Marko Torjanac.

Na pitanje je li, uz šokove koje je priredio sugovornicima, i njega nešto šokiralo u Americi, odgovara: – Autorski honorari! U američkim su kazalištima manji nego u Hrvatskoj. Znam da su kod nas, za naše pojmove, honorari vrlo veliki, ali kada se zna da je život u New Yorku jako skup, šokiralo me što tamo glumci, redatelji, kostimografi, scenografi... zarađuju puno manje nego kod nas. Ali to samo govori koliko mi nepotrebno trošimo novac. Poznati su mi slučajevi da su se kod nas za autorske honorare plaćale svote neukusno visoke za jednu tako siromašnu zemlju, a sada sam vidio da bi te svote bile neukusne i u jednoj Americi.