Goran Gerovac će u utorak u Vinyl baru u Zagrebu predstaviti novi roman “Sjever je mjesto tame”. Riječ je o romanu koji je prije dvije godine ušao u uži izbor VBZ-ove nagrade za najbolji neobjavljeni roman. Gerovac je do sada objavio zbirku priča i dva romana od kojih je roman “Razbijeni” ušao u uži izbor tportalove nagrade za roman godine.
Vašem junaku iz romana “Sjever je mjesto tame” opisali ste majku, upoznali smo njegov seksualni život, političke i religiozne stavove. Zašto mu niste dali ime?
– Nije bilo potrebe kad mu se više nema tko obratiti, a i one koje susretne niti ga poznaju, niti želi, iz čistog straha, stupiti s njima u kontakt. U svijetu u kojem se sve bitno dogodilo imena su izgubila značaj kao što je i svaki individualizam sveden na golo preživljavanje. Ambijent je to u kojem se ne razaznaju detalji, nego se na njih nalijeće, slučajno i svaki takav događaj, s preživljenim iskustvima, gola je opasnost. Mislim da imena čitatelju ništa ne bi značila, ništa pomogla da se užive ili identificiraju s njime kroz neke dodirne točke. Ovako umjesto toga mogu biti doslovno ON, lutalice u svijetu koji možda tek slijedi i koji ne mora završiti u kataklizmi da bismo se u njemu izgubili.
U romanu spominjete dva rata, jedan mali koji zovete igrom graničara dvaju plemena i drugi, pravi globalni. Dakle, roman ste ipak locirali?
– Mene je uvijek čudilo koliko se ljudi čude kad rat izbije. A rat je naše trajno stanje, mir je incident. Uzmite od završetka zadnjeg velikog rata koliko je plemena međusobno ratovalo u različitim “geostrateškim pripizdinama” i svaki ispaljeni metak bio je skroman doprinos na putu prema potencijalno općoj konflagraciji. Uvijek su postojala i uvijek će postojati neka dva plemena, dobrovoljni davatelji idiotizma, koji će se igrati graničara, ići u ratove zbog zemlje, a u zemlju zbog ratova. Jesmo li ovdje odudarali od tog modela? Ne. Zato je moguće da moj lik luta i Hrvatskom, ali i bilo kojim drugim kontinentom. Granica ionako više nema i dosegnut je apsolut globalizacije – slobodan protok preostalih naoružanih ljudi i njihovih mračnih ideja.
Uvijek me čudi koliko se ljudi čude kad izbije rat. A rat je naše trajno stanje, mir je incident
Vaš junak nakon nuklearne kataklizme luta ruševinama s mačem u ruci. Je li on zapravo idealist?
– Naravno da je, pa on naivno vjeruje u sretan kraj, da može preživjeti, ali istovremeno obrušava se na religiju kao neadekvatan medij koji mu nije pružio ni zrno argumentirane utjehe zbog neminovnosti kraja. Trudeći se razumjeti sadržaj smrti, pokušava odgonetnuti smisao života. Je li ga plan ili inercija dovela do točke u kojoj smo ga zatekli? Mač nije servantesovski instrument, on je simbolika, kao što je i inače svaki predmet koji spomene, dotakne ili pronađe dio šire simbolične slike koju treba razumjeti sastavljajući je od detalja. Takav je i život – nikad jedinstven prizor, nego mozaik sitnica koje odsutnošću smisla na detalj i neodgovorne poruke čovjek nezainteresirano razbacuje.
Treba li i literatura biti politički korektna?
– Niti najmanje. Politička korektnost opravdanje je za laž. U romanu postoji rečenica da je prva riječ koju je čovjek ikad izgovorio i time počeo koristiti instrument govora, da je to bio i početak politike. Politička korektnost je oksimoron, jer politika jest laž, neizgovaranje istine, izbjegavanje činjenica, ekshibicionizam navodnih mudrosti. Ako od literature očekujemo takvo što onda dobivamo pisanje koje želi biti popularno, koje se hoće svidjeti suvremenicima, koje nema intelektualnog rizika i koje se prodaje i prije no što je knjiga došla u knjižare. Pisac tek kad izgubi sve “prijatelje” može biti zadovoljan jer to znači da piše beskompromisnu istinu.
Ako vas nakon čitanja vašeg romana na neki verbalni dvoboj pozove neki teolog, hoćete li se odazvati?
– A što ako me pozove ne samo na verbalni dvoboj? Ma naravno da se ne bih usudio odazvati. Pa na njegovoj strani bio bi Bog, a na mojoj samo moj nadrkani pesimizam.•
Treći roman Gorana Gerovca „Sjever je mjesto tame“ najavljen je kao postapokaliptični roman, ali neimenovani, tajanstveni glavni junak ove mračne proze više se bavi uzrocima apokalipse, nego njezinim posljedicama. Naoružan samo mačem i bijednim ruksakom, ali i vlastitim sjećanjima i traumama iz bivšeg života, muškarac u najboljim godinama života osuđen je na cinizam, političku nekorektnost i frustracije. U svijetu koji je rasut i kontaminiran, naš antijunak bježi od programiranih progonitelja koji niti ne znaju da postoji i kojima sasvim sigurno nije nikakva prijetnja. Naravno, najveća je prijetnja samome sebi i to nema nikakve veze s nuklearnom ili nekom drugom globalnom kataklizmom. Njega je na propast osudila njegova narav, ali i njegova prodorna inteligencija i britka kritičnost.
Takve razorne idealiste ne trpi niti najuža obitelj, a kamoli slučajni suparnici u patološkoj utrci za bolje položaje, ljepšu ljubavnicu ili bolji automobil. Gerovac je ispisao roman s puno izleta u esejističku, virtuozno ispisanu prozu u kojoj se bez ostatka preispituju dometi suvremene zapadne civilizacije i to uz pomoć nordijske mitologije, Freuda ili pak biblijskih motiva. Roman „Sjever je mjesto tame“ precizna je dijagnoza današnjice koja podsjeća na amblematski Munchov „Krik“ i štivo prepuno slabo kontroliranih demona kojima ništa profano nije sveto, a sve sveto je itekako profano.
Kada je, sada već daleke 1994. godine Matko Raguž režirao legendarnu “Dekadenciju”, postavio je tom predstavom temelje svog Teatra Exit, ali i čvrsto zakucao njegovu umjetničku orijentaciju i autorski kredo. Bio je to jak glumački teatar, onaj koji nastaje na zanimljivom tekstu dok su mu scenografija i kostimi svedeni na naznake (i tada i sada malo je novca u neovisnom kazalištu), a posao režisera je to da od glumaca na sceni izvuče najbolje.
Bomba o djetetu
Takva je bila “Dekadencija”, “Izbacivači”, o “Kaubojima” da i ne govorimo... Takva su i “Pluća”, nastala u koprodukciji s Gradskim kazalištem Sisak, čiju smo zagrebačku premijeru u Exitu vidjeli u subotu, 26. studenoga. “Pluća” su drama za dva lica jednog od najznačajnijih britanskih pisaca današnjice, Duncana Macmillana, komad koji smo 2015. vidjeli i na Festivalu svjetskog kazališta u režiji Katie Mitchell i izvedbi kazališta Schaubühne aus Lehniner Platz.
Imena su izgubila značaj, kao što je i svaki individualizam sveden na golo preživljavanje
Priča je to o tome kako danas žive mladi ljudi, u Zagrebu ili Londonu, sasvim je svejedno. Oni su obrazovani, štoviše ona je pred obranom doktorata, oni čitaju knjige, gledaju dokumentarne filmove, putuju, brinu se o okolišu...
“Bomba” pada u njihov život kada on spomene dijete. U majstorski napisanim dijalozima tada se razotkriva sva histeričnost naše sadašnjosti, otkrivaju problemi koje radimo ni iz čega, iz mirnog života bujaju strahovi. Jesmo li postali toliko sebični da svoj uređeni život ne želimo “unerediti” djetetom?, pitanje je koje nimalo skriveno nameće autor.
Minijatura za pamćenje
“Pluća” je režirala Aida Bukvić, doslovno stavljajući sve na ramena svojih glumaca, uz sjajno rješenje kraja predstave, gdje u svega nekoliko scena (iako bi skica za scenu bilo možda i bolja definicija) u kojima roditelji gledaju svoje dijete pokazuje kako strelovito prolazi ljudski život.
Uloge tumače Jadranka Đokić i Amar Bukvić, glumci koji su odavno dokazali svoju prednost kada treba odgovoriti na najveće teatarske izazove. No, “Dekadencija” nije slučajno spomenuta na početku ovog teksta. Kao što danas, a prošla su desetljeća, oni koji su gledali tu predstavu pamte Natašu Lušetić u sceni dok jede nepostojeću večeru, tako je i Jadranka Đokić u “Plućima” odigrala ne samo odličnu ulogu već i briljantnu glumačku minijaturu spavanja, koja će se također dugo pamtiti.
>> Gerovac dočekao ukoričeno izdanje svog 'postapokaliptičnog' romana
Po ovome kako je knjiga prikazana, Gerovac je napisao biografiju bezidejnog pesimistički orijentiranog bezvjerca kojemu se život sveo na strah od svega i svačega. Mogu pretpostaviti, na temelju njegovih novinarskih uradaka, da je roman pun prostačenja i pljuvanja (opravdanih "slobodom izražavanja", "originalnopšću" - pa je zato ponosan što je "politički nekorektan") po onima koji ne misle kao on o određenim stvarima. Ne treba on ni dati svojem liku ime - znamo ga mi. Njegovo ime je Goran - ni manje ni više.