Odavno ste trebali izgubiti iluzije da u svijetu u kojem dvije milijardi ljudi gladuje, od toga 165 milijuna djece, da u takvom svijetu može biti mira. Toliko mnogo nesreće i nepravde, patnje i neizrecivo dramatičnih sudbina ispod fasade civilizacijske prihvatljivosti. Svi se odjednom brinu za te gladne i, što se više brinu, njih je sve više i sve im je teže.
Svijet nije solidaran, nego ciničan. Njegovo utjelovljenje je neki besprizorno debeli tip koji gladne uvjerava kako će se svi njihovi problemi hitro riješiti primjenama novih tehnologija. Istih onih koje su ih i dovele u poziciju apsolutne nemoći i ovisnosti o licemjerju tih koji im i ne namjeravaju pomoći.
Od svih tehnologija samo je jedna bitna i nju doista treba mijenjati – tehnologiju raspodjele bogatstva. Živimo na planetu koji ima dovoljno ravnomjernog potencijala i za puno veći broj stanovnika od ovog koji je sada tu, a za koji neprekidno slušamo kako je kritično prevelik. Uvjeravati nas da smo suvišni ne znači brinuti se za Zemlju, nego strepiti nad trajnošću društvene stratifikacije u kojoj je pohlepa temelj maskirnog moralnog poretka, temelj državi, crkvi, pravosudnoj okosnici, sve zajedno u jednom i isključivom cilju da gladni budu gladniji da bi ih se lakše ukapalo u masovne grobnice.
Glad nije statistika stupaca i tabela, ona nije igra brojki i dobrovoljno pristajanje na muku, ona je prava slika ljudske naravi, pojedinačni skeleti što svojom iscrpljenošću pred naše oči donose tjelesni izgled globalne solidarnosti. Imati ili biti više nije dilema kad je imperativ postala definicija da tek koliko imaš, toliko i jesi netko. Kapitalistička logika prema kojoj se u društvenom sustavu elemenata naša specifična težina određuje imovinskim karticama trud humanizma obilježava smijurijom, a umiranje gladnih neminovnošću nesposobnih.
Nije sramota imati previše i nepošteno, nego je sramota imati malo, a biti gladan, to znači da si glup. Ne koriste tehnologije koje smo im uskratili, ne barataju znanjima do kojih im nismo dali doći, ne liječe bolesti koje smo im ubacili i ne troše dovoljno da bi njihovi životi imali za nas smisla. Nevjerojatno je da u svijetu u kojem se hrana baca u milijunima tona gladnih ima u milijardama. Hrvatska ne zaostaje i, ako smo u nečemu dio modernog svijeta, onda je to upravo cinizam odnosa prema najslabijima.
Ovih su dana po medijima iscrtavane mape siromaštva u ovoj paradržavnoj tvorevini. Zamislite kako bi bilo da su nam uoči osamostaljenja obećali da ćemo 25 godina nakon tog povijesnog čina zemljopis učiti s obzirom na glad. Ne, prije 25 godina uvjeravalo nas se da treba samo malo da postanemo bogatiji od Švicarske jer resursi kojima raspolažemo ne samo da će hraniti pola Europe nego će postaviti takve standarde zbog kojih će bivši jugoslavenski model, kao posljednja kuća strave, doslovno i zauvijek izblijedjeti iz sjećanja. Međutim, poraz hrvatskog državnog koncepta leži baš u toj činjenici; da što vrijeme više prolazi, suvremenici obaju ovih režima sve manje uviđaju razlike između njih.
U mnogočemu, ponajviše u socijalnoj sigurnosti, ljudi panično odbijaju priznati taj nedomoljubni, izdajnički čin kako je u Jugoslaviji bilo bolje. Izreći to glasno isto je kao nekada ispričati vic o Titu, što znači da se unutrašnji alarmi autocenzure i samodiscipline mijenjaju isključivo u odnosu na objekt zadanog obožavanja. Nekad je to bila partija, sada su to nacija i bog. U silini domoljubnih infekcija stupanj odanosti domovini postao je proporcionalan spremnosti na pljačku. Jednostavno, toliko vole svoju zemlju da su sve njeno odlučni prisvojiti. Na mapi hrvatskog siromaštva bilo bi stoga lijepo povući paralelu i analizirati tko je na vlasti u najsiromašnijim gradovima i županijama, kao i grafikone kretanja materijalnog statusa u zadnjih četvrt stoljeća. Tada bi mapa siromaštva, ako bi se obrazac vlasti ponavljao, značio i oformljenu mapu hrvatske građanske gluposti.
Ipak, otkrivanje istina i padanje maski ne znači i prosvjetljenje, da su ljudi progledali i da spas od gladi potraže u svojoj odlučnoj akciji. I dalje će nam biti važnija nametnuta trivija oko toga tko će biti ministar kulture, dok će predstavnici liberalnog vampirizma u vlasti, u idilično osjenčanom kabinetskom miru proizvoditi sljedeću stepenicu društvene nejednakosti, olakšavati agresiju kapitalu nad čovjekom ismijavajući cinizmom ekonomskih fraza koje ne znače ništa poštenje i dobrohotnost budućih nenamjernih anoreksičara. Glad se širi, a poznato je da se ona hrani isključivo ratom.
P.S. Jasno vam je da cijeli tekst do sada nema nikakve veze s naslovom. Ne radi se o novinarsko-uredničkom lapsusu, nego je to kapitulacija pred činjenicom da u ovom društvu postoje horde nadriintelektualnih dželata koji na pogrešno iščitanim naslovima i nepročitanim tekstovima diskreditiraju ljude i institucije i pozivaju na njihov linč. Osjetio sam to nedavno i na svojim leđima. Društvene mreže za takve su poligoni na kojima fašizam održavaju u formi i samo im je potreban minimalni povod pa da ispod demokratskog i civiliziranog šlafroka proviri crna uniforma totalitarnog JA koji ne skriva namjeru da postane obavezno MI. Zbog takvih pisanje i ima i nema smisla; nema jer se čini suvišnim trošiti riječi na samoproglašene pismoznance koji ne čitaju, a ima baš zbog toga što su ipak relativno maleni trud i žrtva za razotkrivanje kolosalnih ništica. Na kraju krajeva o svemu tome treba ipak izreći – sud.
g. Gerovac - pa evo procitao sam clanak, ali nemam pojma sto ste htjeli reci - jednostavno hrvatski receno: what"s the point?