Dosta mi je ili nije?

Obožavam kad mi je dosta. Otiđem do zubara, a on mi ispriča priču dok mi je sisaljka izvlačila slinu iz usta. Osjećala sam se kao da u usnoj šupljini imam Plitvička jezera. Slapove pljuvačke koji nestaju.

– Znate, imao sam odličan Johnson motor na čamcu. Najskuplji. Bilo je to prije tridesetak godina. Ali me je zafrkavao kod paljenja. Jednostavno me zafrkavao. Nije se dao upaliti od prve. Ni od druge. Popravljao sam ga kao da je uboga sprava koju sam nabavio na Hreliću za deset kuna… Ili u kineskom dućanu, ha-ha… Johnson. Super marka. Svi ostarjeli mornari i debeljuškasti turisti uokolo upalili bi svoje Tomos motore prije mene. Gledao bih kako isplovljavaju na kupanje ili u ribolov. I tako ja jednog jutra ponovno stigoh na rivu, uskočih u čamac i pokušah upaliti motor. I ništa. A već je bilo trideset stupnjeva. U hladu. Pratite me?

Potvrdih.

Usta su mi razjapljena kao u soma.

Kimnuh.

– Naravno, motor se nije upalio. Oblijevao me znoj. Kosa mi je bila mokra od napora i ljutnje. Majica se zalijepila uz tijelo. Supruga se s plastičnim frižiderom i hrpom hrane u njemu upravo spuštala niz strmu ulicu na mali trg. Vidio sam je. Za njom su trčkarali sinovi. Uvijek gladni. Pokušao sam ponovno upaliti motor. Ništa. Onda sam sjeo. Ženi sam rekao da otiđe u slastičarnicu i popije kavu. Gledala me začuđeno. Slastičarnica je bila iza ugla. Uglavnom, kad su nestali iz vidokruga, jednostavno sam demontirao motor. Pratite me?

U ustima su mi nastajali i nestajali gejziri.

– Ispljunite – rekao je zubar.

Bilo je krvi u pljuvački. Jedva sam čekala da udahnem.

Zubar mi je ponovno stavio sisaljku u usta.

– Uglavnom, da skratim priču, skinuo sam motor i bacio ga u more. Onako, poput Samsona. Digao sam ga u zrak, a onda odbacio. Jedan ribar me je gledao. Stipe. Iskočio sam na obalu i otišao na kavu. Nikada nisam bio sretniji. Konačno sam se riješio motora. Stipe je vikao, zvao neke svoje prijatelje, vlasnika dućana, nemam pojma koga sve ne… Uglavnom, izronio je motor iz mora, nakon nekog vremena, sredio ga i montirao na svoju barku. Johnson mu je bio dobar, palio je od prve. A ja sam kupio Tomosa. Taj me nije zezao. I svi smo bili sretni… Još malo pa smo gotovi. Sad ću staviti lijek. Ispljunite.

Opet sam došla do daha. Zubar mi je utrpao tampone u čeljust.

– Supruga se naljutila, dečki su bili razočarani, a ja sam bio istinski sretan. Kao da sam maknuo težak teret s ramena. Razumijete li me?

Kimnula sam glavom.

– Jednom sam tako i nogom zgazio rajčicu koja je krivo rasla u vrtu. Nikako nije htjela rasti uvis kako sam želio. Onakvu zelenu sam je zgazio. Odmah sam osjetio olakšanje.

Pogledah ga s razumijevanjem. Toliko je napora potrebno da bi se održavao kakav-takav red. Stalno nešto moramo činiti, ispravljati, kopati, cijeliti, saditi, rušiti, obnavljati, njegovati. Kad se probudim, padne mi mrak na oči. Tuširanje, djeca, unuci, škola, mailovi, poslovi, smrtonosne boleštine, maske, cijepljenje, cipele žuljaju, osmosatno radno vrijeme, pisanje zadaća, inspiracija, rođendani, razgovori, nedjelje, izleti, mobiteli, kuhanje, dogovaranje, redovi, katastri, potvrde, frizeri, trčanje, izleti, politika, izbori, rastave, građevinske dozvole, krediti, natjecanje, održavanje, čišćenje kamenca, vožnja tramvajem, odštopavanje lavaboa, sprovodi, vjenčanja, poplave, potresi i ostalo.

Možda bi bilo jednostavnije izvaditi zub, umjesto liječiti ga, razmišljam i smijuljim se. Dobro da mu taj moj zub nije dosadio kao motor Johnson. Ili rajčica. Svako rješenje je privremeno, nijedno nije vječno.

To me ubija.

– Inače, kako ste? – pita me zubar. – Idete li uskoro na more?

– Ne znam. Ali ovo s motorom mi se svidjelo.

– Dat ću vam antibiotik.

– Samo dajte – nasmijem se. Odakle sam iskopala osmijeh, nemam pojma. Pojavi se baš uvijek kad pomislim da sam na kraju snaga. Izmigolji odnekuda. Smijeh. Glupa sam sama sebi, dobro raspoloženje mi se vraća.

– Znate, nisam tako zamišljala život…

– Ni ja. Ali danas, sutra možda bi bilo zgodno da stavimo nove krunice. Cirkonske. Imat ćete ljepši osmijeh. Sa starenjem mijenja se boja zuba. A vaši su i prilično pokrpani.

Kao i sve, pomislim.

– Razmislit ću.

Što mi vrijedi razmišljanje? Nakon izvjesnog vremena svakoj odluci nađem manu. One impulzivne bile su jednako dobre ili loše, baš kao i one nad kojima sam bdjela noćima i premišljala se danima.

– Vidimo se za desetak dana. Nazovite me.

– Dobro.

Izletim na ulicu.

Svijet se kreće. Ne zastaje ni na trenutak. Oznojila sam se ispod pazuha i smrdim. Tražim dezodorans, naravno da sam ga zaboravila. Sparno je.

Otvaram mobitel. Tri poziva i šest poruka. Razmišljam o tome da ga bacim u kantu za smeće. Bi li pomoglo? Ili u kanalizaciju? Nije ekološki, ali je oslobađajuće. Sad sam već i gladna.

Oblaci su se nagomilali iznad Britanca. Počinje oluja.

Nemam kišobran. Gledam kamo ću se skloniti od nevere. Trebam li se uopće spašavati, grčevito zubima držati za ovaj život? Piti vitamine? Odlaziti zubaru? Vježbati? Čitati članke o zdravom životu? Očekivati bol u kralježnici i uočavati kako prijatelji stare i umiru? Biti svjedok tuđeg jada sasvim je dovoljno. Ništa od toga isprobati, već samo svjedočiti raspadu.

A opet...

Kiša pljusne. Vjetar zapuše. Nisam se uspjela sakriti. Svejedno mi je. Imam niske i stabilne cipele, nepromočivu torbu i višak vremena. Trčeći, pozdravljaju me osobe koje ne prepoznajem. U posljednjih godinu i pol dana, što zbog potresa, što zbog korone koja je promijenila navike svijeta, poznanici su ostarjeli. Neki naglo. Sve je u glavi, rekao bi moj pametni prijatelj.

Naravno da je u glavi, majmune!

I onda opet taj glupi osmijeh koji se vraća usprkos svemu. Nakon što se razbjesnim, uvijek mi je lakše. Cipele su mokre. Muž je zdrav. I još ga imam. Djeca su zdrava. I još ih imam. Unuci su zdravi. I još ih imam. Zubi su pokrpani i još ih imam. Mobitel radi i još ga imam.

Vjerojatno je to dovoljno za sreću. Ajde, nemoj biti nezadovoljna. Sve je stvar perspektive – unutarnji glas koprca se između negativnih, pesimističnih i objektivno realističnih misli, poput krhkog cvijeta što izrasta u kamenjaru. Ulazim u pekarnicu i kupujem burek prije negoli se onesvijestim.

Život treba nahraniti.

Banalnost je zakon.

Odbaciti Johnson, a kupiti Tomos? Nikada se ne zna s kojim ćeš motorom stići na odredište. Previše pitanja i previše odgovora.

Žvačem burek.

Mobitel zvoni.

Implantati su skupi.

Osjećam se kao lik iz kompjutorske igrice kojom upravlja apsolutno neistraženi subjekt, nevidljiv i s crnim smislom za humor. Sadistički uživa u mijenjanju mojeg raspoloženja i šalje me od nemila do nedraga, pa onda opet ispočetka.

Svako malo odlučim: E sad je dosta!

Ili možda nije?

O autoru:

Sanja Pilić jedna je od naših najpoznatijih spisateljica. Objavila je više od 30 knjiga. Pobjednica je 52. nagradnog natječaja Večernjeg lista za kratku priču s pričom „Delete“. Figurativni jezik njezinih priča pisanih s nevjerojatnom lakoćom oslanja se na zvuk i ritam koji su vrlo bliski poetskom jeziku. Živi i radi u Zagrebu kao samostalna umjetnica.