Svi radimo greške. Ali meni i dalje nije jasno brišu li se grijesi nakon određenog broja godina ili to breme nosimo do kraja života?
Ako je breme i dalje tu, mogu li ga se ikako riješiti? Mogu li joj pomoći? Zar sam zaista ja dovela Ivančicu Brozović do ovoga?
Tog jutra probudio me zvuk balkonskih vrata koja su se naglo otvorila natjeravši me da iskočim iz kreveta. Pomislila sam na potres, no pribrala sam se čim sam shvatila da je u pitanju vjetar. Samo južni vjetar zbog kojeg sam prethodne noći utonula u san s glavoboljom.
Bila je nedjelja, a u planu sam imala samo posjet mami, jer uspjela me nagovoriti da dođem na ručak i pojedem nešto što ne donosi dostavljač upakirano u kartonsku kutiju. Nevoljko sam pristala.
Dugo sam tog jutra pokušavala odgoditi izlazak iz stana, no naposljetku sam morala praznu šalicu kave odložiti u sudoper, obući se i izaći.
Na cesti je još uvijek bilo živahno. Ljudi su obavljali kupnju, odlazili u posjete. Baš kao i ja. Pušila sam, iako sam time prekršila odluku da u novom autu to neću raditi, i slušala vijesti kada je odjednom netko snažno zatrubio. Na semaforu se upalilo zeleno, no sporo smo se kretali. Shvatila sam da automobili ispred mene nešto zaobilaze. Pomislila sam da je na cestu zalutao pas, no zatim sam je ugledala; stariju ženu s vrećom natovarenom bocama u jednoj ruci i ruksakom iz kojeg je stršalo još plastike na ramenima. Trčala je za nečim po cesti, rukom signalizirajući vozačima da se zaustave i pričekaju.
Izgledala je zaista kao da je izvan sebe. Trčala je po cesti za plastičnom bocom koju je nosio vjetar i nije odustajala. Tek kada ju je uhvatila, povukla se na nogostup i naslonila na prometni znak, kao da je napokon postala svjesna opasnosti u koju se dovela.
Ponovno se upalilo crveno i nisam uspjela proći, a to mi je ostavilo dovoljno vremena da bolje promotrim ženu zbog koje sam zaglavila na križanju. Bila je to sredovječna žena u sivom, krupnije građe. Ni po čemu se nije isticala i gotovo sam okrenula glavu natrag prema semaforu kada sam nakratko uhvatila njezin pogled i shvatila da je to Ivančica Brozović, žena koja je prije puno godina zbog mene dobila otkaz.
Na semaforu se upalilo zeleno i morala sam krenuti, tako da je Ivančica u trenu ostala daleko iza mene, ali nikada prisutnija u mojim mislima. Bila sam tada na početku karijere. Bila sam odlučna u svojoj namjeri da me šefica uzme pod svoje. Bila sam potpuno lišena grižnje savjesti kada sam Ivančicu ocrnila pred njom, izgovorila stvari za koje ni sama nisam bila sigurna da su istinite i poljuljala njezinu reputaciju u firmi. Vrlo brzo nakon toga, zadala sam konačan udarac i uvjerila šeficu da Ivančica više ne može ostati na važnoj poziciji na kojoj je do tada bila jer postaje neoprezna i aljkava. Ja sam dobila njezino radno mjesto. I nakon toga sam napredovala još dva puta.
Ivančica je dala otkaz nakon što su ju degradirali. Izgubio joj se svaki trag. Nisam marila.
S vremenom sam počela mariti. S vremenom sam shvatila da mi teško padaju duge večeri u uredu, nakon kojih sam se vraćala u prazan stan i da mi dizajnerski namještaj prekriven pepeljarama punim opušaka, prljavim vinskim čašama i kartonskim kutijama s ostacima hrane više ne znači puno. Čak je djelovao otužno.
Moji odlasci na godišnji odmor s prijateljicama s kojima sam se sve manje smijala bili su još jadniji, kao i onih nekoliko samostalnih putovanja u europske metropole na kojima sam više vremena utrošila na izradu selfija za društvene mreže nego na posjete muzejima.
Kako je vrijeme prolazilo, sve sam češće pomišljala na nju. Na to kako je i ona bila sama i kako sam joj se zbog toga nekoć davno divila. Bila je sama i ja o njoj ništa drugo nisam znala. Znala sam samo da želim njezinu plaću i, na neki način, njezin život. A s vremenom sam počela uviđati da je taj život bio prazan i ništa više od toga.
No jesam li ja tu ženu dovela do ovoga? Do toga da riskira vlastiti život na cesti zbog plastične boce koju će prodati za 50 lipa?
– Molim te, probaj se sjetiti… Ivančica Brozović, crna kosa, malo krupnija žena – nakon susreta na cesti, pokušavala sam u uredu doznati barem nešto o njoj.
– Pa sjećam se, ali stvarno se ne sjećam gdje je živjela. I nemam više njezine podatke, a i ne znam šta bi ti sad s tim podacima. Da ih i imam, ne bih ti smjela ništa reći…
– Ja je moram naći, razumiješ, moram pričati s tom ženom!
– Joj, daj se saberi! – Katica se uključila u razgovor, iako sam mislila da uopće ne sluša što se događa. Nije me voljela. Kao ni ostali kolege.
– Živjela je u onoj novoj zgradi na Bundeku za kojom su tad svi slinili. I toga se dobro sjećaš. Uostalom, nisi li ti sugerirala Kovačićki da je zamračila neke novce da bi kupila stan?
Provela sam popodne obilazeći tu zgradu, no njezinog prezimena nigdje nije bilo. A i zašto bi bilo? Vjerojatno žena nije uspjela zadržati svoj stan. Vjerojatno je završila na ulici. U njezinoj dobi teško da se igdje zaposlila nakon što je otišla iz firme.
– Ma imala je samo tu staru mater, negdje u Novom Zagrebu je živjela, mislim čak u Mamutici – Katicu sam gnjavila danima. Morala sam doći do Ivančice i saznati je li to sve zaista bilo zbog mene i jesam li imala snage ispričati joj se.
I zato sam danima tražila to isto prezime oko Mamutice. Vrebala sam slučajne prolaznike ne bi li negdje ugledala poznato lice, no jednostavno je nisam uspijevala pronaći.
A onda, kada sam se već gotovo pomirila s tim da ću breme nositi do kraja života, na križanju ne puno dalje od onoga na kojem je lovila bocu, ponovno sam ugledala njezin pogrbljeni lik. Toga je dana sipila kiša, no prepoznala sam je i ispod kapuljače.
Skrenula sam u kvart, nepropisno parkirala i izletjela iz automobila. Trčala sam za njom. Nosila je ponovno vreću punu plastičnih boca i nije se osvrtala. Kada sam joj prišla sasvim blizu, usporila sam korak. Odlučila sam je pratiti, budući da u tom trenutku, kada mi je bila nadohvat ruke, ni sama nisam shvaćala što želim učiniti. Što sam joj zapravo planirala reći? Da mi je žao? Ponuditi joj novac? Dati joj taj glupi novi auto koji nisam znala dobro parkirati?
Skrenula je iza ugla jedne zgrade i tada smo već bile duboko u kvartu. Očekivala sam da će ući u neki dućan i prodati boce, no ušla je u jedan haustor. Na portafonu su bila nepoznata prezimena i naziv neke udruge.
Odmaknula sam se i odlučila je pričekati, no već sam je u idućem trenutku ugledala. Bila je u stanu koji se nalazio u prizemlju, a bio je uređen kao velika učionica. Primaknula sam se prozoru i ugledala nju i nekolicinu ljudi koji su već sjedili za stolovima i ukrašavali plastične boce. Pogledom sam prešla po učionici. Bila je puna ukrasa načinjenih od plastičnih boca. Puna nasmijanih ljudi. Iznutra je odjekivao smijeh. Nije bila nimalo nalik mom stanu solidne veličine, na lijepoj i mirnoj poziciji, s dizajnerskim namještajem. Ivančica nije bila nimalo nalik ženi koju sam upoznala u toj svojoj elitnoj firmi. Ivančica je bila nasmijana žena, u normalnoj odjeći, zdravo rumenih obraza, okružena ljudima koji su provodili slobodno vrijeme u druženju i veselju. Ivančica nije bila moje breme. Ne ona.
Okrenula sam se i nastavila hodati po kiši, razmišljajući o tišini koja me čekala.
Današnjom pričom završava 55. tradicionalni nagradni natječaj Večernjeg lista “Ranko Marinković”. Natječaj je započeo 9. svibnja 2020. godine, a završava 22. svibnja 2021. Tijekom natječaja e-mailom i poštom pristiglo je 876 priča od kojih ih je 45 objavljeno u subotnjim brojevima Obzora. Sve objavljene priče konkuriraju za tri nagrade koje će dodijeliti Večernji list nakon prosudbe žirija koji će se uskoro oformiti i sastati.
