Razgovor s Predragom Mikijem Manojlovićem odvijao se u nekoliko etapa jer, unatoč specifičnim vremenima korone, ili možda baš zbog njih, njegov je angažman proteklih tjedana bio posebno intenzivan. Povod je bilo snimanje filma “Južni vetar”, premda je duhovito primijetio jedan kolega da za razgovor s Mikijem Manojlovićem i nije potreban formalan povod. “Povod ti je on sam”, zaključio je uvjereno, što se nakon razgovora tko zna koji put pokazalo točnim.
Ovih ste dana bili zauzeti snimanjem filma “Južni vetar”. Riječ je o svojevrsnoj franšizi jer bio je film, pa serija pa sada opet film, koliko mi se čini. I film i serija prate kriminalni milje. Koga igrate i kako vam se bilo prilagoditi atmosferi koju bi književni kritičari, vjerojatno, svrstali u famozni termin “stvarnosne proze”?
Nije teško biti dijelom današnje stvarnosne proze. Mene ona nije formirala, ali zato je godinama obrazovala nove generacije. Nekada davno, tajno, na visokom državnom nivou, danas prečesto, javno, drsko, s pokrićem dnevnih uzora iz života i mašte. Otimanje, brza lova, kriminal, politika, površnost željna prvog milijuna prije napunjenih 30 godina života, botoks, ugrađene visoke stražnjice u nepristojnim suknjicama, usne deblje od mog nožnog palca, gornja obvezno, donja po želji, tetovirane obrve, tetovirani nabildani muškarci bez stila, hipsteri u skupoj garderobi bez usvojenih znanja, ali zato oskudnog fonda riječi i djela jesu naša stvarnost. Kako? Od kada? Zašto? Neke od odgovora mogu imati, ali ovdje nemam prostora da detaljnije odgovorim. Riječju, lako mi je bilo “prilagoditi se”. Teško mi je zato što mi je bilo lako.
Kolika je, ne samo u Srbiji nego i na prostoru bivše Jugoslavije pa i Balkana, isprepletenost onoga što zovemo društvenim elitama i kriminala? Iza fraze kontroverzni poduzetnik svašta se može sakriti. Koliko su i politike u tom kontekstu kontroverzne?
Nemam pojma. Ne znam. Da znam, bio bih dio tih i takvih društvenih elita, tako masovnih da se od brojnosti i ne vide, da znam, bio bih predsjednički kandidat svoje općine sa sjajnim izgledima napredovanja prema osvajanju gradske skupštine, a nakon toga, tko zna, možda čak i ambasador, što sam po javnoj prosudbi ovdašnje elite već bio. Nekoliko puta. Bio sam i ministar kulture, više puta, kupio sam dva puta državno kazalište u glavnoj beogradskoj ulici, bio sam sve što je ta i takva elita pomislila i javno izrekla, osim što sam ništa drugo do biće koje živi svojim duhom i svojom glavom i nema razloga da se od nje skriva. Društvene elite više ne stanuju u ovim krajevima. Uništene. Umrle. Postoje rijetki, pametni pojedinci koji nisu izgubili razum, talent, nisu bijesni na sve, razumiju stvarnost, izranjavani su do ruba duhovne smrti, izmrcvareni svime što se dogodilo od pada Berlinskog zida do Bidena predsjednika. Evo, ponovno u sebi čujem pjesmu velikog Borisa Viana “Le Déserteur”. Tko je ne zna, neka je upozna. Odmah. Bolje sad nego sutra, kad će biti kasno. Za sve.
Glumci su osobe na pozornici 24 sata dnevno, možete li biti neuključeni u politiku i društvena događanja? Od vas kao da se očekuje izjašnjavanje, kao da bi to bio red. Opterećuje li vas to ili ne bježite od takvog angažmana?
U prirodi svatko ima stražnjicu, donja leđa, narodski rečeno dupe. Napredovali smo toliko da svatko ima definitivno mišljenje o svemu. Danas se na društvenim mrežama gužvaju milijuni mišljenja ljudi pod pseudonimima, rijetko pod imenom i prezimenom. Rad IT industrije na toj vrsti oslobađanja hrabrih anonimnih mislilaca koji stvaraju javno mišljenje nije bez uzroka, a ruši ostatke postojećih vrijednosti. Svijet se promijenio, ubrzano ide k predskazanju Dostojevskog da će sve postati podjednako važno, zapravo sasvim nevažno. To se zove kraj civilizacije. Hoće li se stvoriti nova? Javne ličnosti, kao i jedan dio glumaca, vole govoriti na razne načine. Nekad pogode trenutak, temu. Politika, posebno pred izbore, svoje programe obogati glumcima koji uglavnom imaju potrebu za pravdom. Tu se njihov doprinos političkom djelovanju završava. Dokle god glumci ovih krajeva ne budu osvijestili i formulirali minimum zajedničkog prava esnafa, što od 1945. godine do danas nije slučaj, ne trebaju gajiti uzaludne političke ambicije. Kako će voditi državu ako ne znaju voditi svoja udruženja, formulirati, ostvariti svoja prava? Bolja stvarnost možda se stvara malim praktičnim pomacima u najbližoj okolini, sitnim, a toliko važnim dokazima da nas još ima, da imamo snage i da kreativnost nismo sasvim izgubili. Politika jest naša sudbina, ali ipak je moguće ne biti njen zatočenik. Posljedice nezavisnosti su individualne i njihovu težinu ili benignost poznaju oni koji su je iskusili.
Kakav je inače odnos politike prema kulturi ne samo u Srbiji nego i u zemljama u kojima glumite? Mislim da imate relevantan uvid s obzirom na to da ste prisutni na vrlo širokom i različitom kulturološkom prostoru.
Kultura je ključ svijeta. Besmisleno je po tko zna koji put obrazlagati zbog čega. Različiti kulturološki prostori jesu posljedica povijesnih činjenica, ekonomske i duhovne razine stvarane su stoljećima. Imam uzbudljiv doživljaj mnogih oblika kulture, od Aboridžina do Sikstinske kapele, od lapota toljagom u istočnoj Srbiji do eutanazije injekcijom, od nepostojanja smrtne kazne za najteža kaznena djela i abolicije kriminalaca do usmrćivanja strujom, plinom, injekcijom, vješanjem, metkom, obožavatelja opere koji tuku svoju djecu, redovito, intendante kazališta koji žive za kazalište i ne mogu pronaći sadržaj svog života u jednostavnim stvarima, slikare, pisce, kipare, kompozitore kojima ništa što je ljudsko nije strano te tako imaju slobodu različitih ponašanja veću od slobode same. Imam radoznalost, razumijevanje, ali nemam volje pomagati neznanje i nekulturu. Ni na jedan od načina kojim me je priroda darovala. Galimatijas vrhunaca ljudskog duha u spoju s primitivizmom čovjeka naših prostora kao rezultat ima jedinstvenu pojavu koja se ovdje zove intelektualac. Fenomen, zar ne? Spoj primitivnog i kreativnog. To je kulturni domet zemalja u okruženju. Šire od tog okruženja u kulturama gdje sam i gdje postojim spada pod “svakome prema zasluzi”.
Položaj kulture svakako je dodatno zakuhala i pandemijska situacija. Kako ste je osobno podnosili, kako ste se nosili s njom ili borili protiv nje?
Možda je ovaj virus opomena ili presuda prirode Zemljanima, možda je nepažnjom umakao iz laboratorija ili je namjerno pušten. Ne znamo. Zamislite kad za koju godinu ne bude više leda na Južnom i Sjevernom polu, kad prosječna godišnja temperatura u ovim krajevima bude 25 Celzijevih stupnjeva, kad more nastavi svoje osvajanje kopna... kakvi će se virusi mezozoika osloboditi. Kad prirodni resursi presahnu od zagađenja i biosfera ispari “kaj bo znami?” Samo da prije toga uz pomoć nepoznatog virusa COVID-19 ponovno ne zaživi Krležin odgovor: “Vojna tajna“. Pandemija traje, ljudima vlada neizvjesnost, zebnja, strahovi svih vrsta, depresivni su, većina poštuje preporuke i odluke vlada svojih zemalja, manjina pronalazi niz opravdanja za odsustvo solidarnosti i razbolijeva sebe i druge. Ovih mjeseci, ovih dana čitam knjige, roman Sama Sheparda “Onaj iznutra“, njegovu posljednju knjigu objavljenu u godini njegova odlaska. Druga je „Piščevo putovanje“ Christophera Voglera, ponovno se vraćam knjigama Branka Šömena, slušam blues, Čajkovskog, rock&roll, igram predstave kad su svi testirani na broju, snimio sam dva filma, planiram daljnji život “Radionice Integracije”, usvajam vještine uzgoja povrća o kojima pojma nisam imao, pijem vitamin D, pronalazim poneku kvalitetu u rap-muzici, čitam filmske scenarije i nove domaće drame. Snimit ću dva filma u 2021. unatoč svemu.
Vaš stav da je kultura ključ svijeta strateška je stvar. Postaje li korona, uza sve objektivne probleme, odlično opravdanje za nastavak minoriziranja kulture?
Mislim da su vlade i lideri uplašeni, da imaju ozbiljne ekonomske probleme čije ćemo posljedice tek upoznati. Trenutačno, ovdje u Beogradu, kulturnjaci se ne predaju apatiji. Kazališta rade, u nekima su testiranja redovita prije svake predstave, u Narodnom pozorištu začudo ne, tako da je broj oboljelih u porastu. Predstave se održavaju, neke otkazuju i budu zamijenjene drugim naslovima, ali nema predaje. Postoji neki otpor i želja za dokazivanjem života u kazališnom miljeu. Pisci, slikari, kompozitori sami su sa sobom, što nije jednostavno, ali u ovom je trenutku korisno. Nadam se da rade. Minoriziranje kulture dug je proces koji je odavno počeo. Tijekom le règne du virus corona 19 minoriziranje kulture se zaustavilo. Ono će se, naravno, nastaviti onog časa kad se sjete kulture kao neophodnog, dosadnog, nepotrebnog nametljivca vremenu koje živimo. Dakle, neshvaćanje nepregledne važnosti kulture za društvo, strateškog blaga civilizacije, ovih dana nema veze s koronom.
Čini mi se i da ova pandemijska vremena ustoličuju, i to posve javno, dvostruke kriterije i da nas uvode polako u fazu tinjajućeg izvanrednog stanja. Što čovjek može u takvoj situaciji; s jedne strane pritisnut golom egzistencijom i stalnim prijetnjama gubitka radnog mjesta, a s druge strane prijetnjama životu od ne posve jasno definirane bolesti? Nije li to sjajan okvir za manipulaciju ljudima?
Što je politika do manipuliranje ljudima? Sjajan ili neki drugi okvir oduvijek je postojao i postojat će dok je ljudi na Zemlji. Beskrajne su mogućnosti manipulacije drugima. Uvijek budu nekakve okolnosti koje gode manipulaciji. Planet se zaustavio u ožujku, travnju, a sad se ekonomije, kao i ljudi, bore za kisik. Gotovo nevjerojatno bilo bi da danas netko manipulira virusom kombinirajući cjepivo i globalne geostrateške interese Kineza, Amerikanaca, Engleza i Rusa.
Koji je lik koji ste igrali, a priznajem da je to pomalo i pretenciozno pitanje zbog vašeg opusa, ali pokušajmo, dakle, koji je lik najbliži vremenu u kojem živimo kao njegovo utjelovljenje? Ili da pokušamo s filmom, serijom, predstavom?
Živimo u istom vremenu, ali na različite načine. Gotovo svi povodi za postojanje na sceni su tumačenje vremena u kojem postojim. A vrijeme prolazi dok čovjek ne napreduje. Gotovo svaki od naslova, likova i uloga s kojima sam živio i živim prošao je kroz introspekciju i upoznavanje sa samim sobom. Katkad sam tim eksperimentom nad samim sobom, koji zovemo gluma, ostao ugodno, a katkad vrlo neugodno zatečen, iznenađen otkrivanjem vlastitih ponora. U svjetlosti je lakše biti iskren sa sobom. Recimo Rubiroza, Trepljev, Ligurio, Kaligula, Hamlet, Tomislav, Meša, Vjeko Afrić, Macbeth, Ervin Šinko, Bolkonski, Ljuba Vrapče, Yudhisthira, Ball, Cyrano, Raskoljnikov, Richard III., Vladimir, L’omme des bois, Marko Dren, Bajo, Erostrate, Taip, Agostino Tassi, Molière, Bela Čikoš, Francis, dr. Ljubomir Božović, Nikola, Bai Dan, Miki, Dostojevski, Azem, Nerio Winch, Divko Buntić, Edorardo, Nurlan, Žaga, Darius, Tetak, Martin, Kralj Lear, Car, ma koliko različiti bili, izraz su introspekcije, razumijevanja dijela vremena i emocionalne inteligencije. Razumije se, ništa od tog putovanja ne bi bilo kako jest bez za mene ključnih ljudi koje sam na početku, u kazalištu i na filmu, imao sreću sresti, upoznati i zavoljeti. Miroslav Belović, Mira Trailović, Velimir Lukić, Aleksandar Đorđević, Paolo Magelli, Srđan Karanović, Rajko Grlić, Slobodan Šnajder, Goran Paskaljević, Slobodan Unkovski. Nakon njih u moj život došli su deseci drugih velikih umjetnika na čelu s Peterom Brookom kao logičan nastavak ovih ljudi koji su od mojih ranih dvadesetih godina prepoznali darovitost, otvorili prostor i meni i sebi, prostor u kojem smo se s razlogom radovali kazalištu, filmu, televiziji i životu.
Pitam vas prethodno pitanje zato što mi je ovih dana pao na pamet Miki Rubiroza, koji je u vrijeme kada je nastao i kada ste ga odigrali u seriji “Grlom u jagode” bio avanturist, folirant, jebivjetar, ali opet i netko tko je u nijansiranju imao kodeks časti. Rubiroza je za suvremenike i sebi slične likove zapravo amater, romantičan buntovnik, gotovo bezazlen. Kako bi danas odrastala ekipa serije i gdje bismo ih na kraju dočekali?
Rasla bi podjednako brzo kao i naša generacija, brzo, ali na svoj način. Dočekat ćemo manji dio. Onaj veći je svuda po svijetu.
Odrastali ste ne samo u glumačkoj nego i u “višejezičnoj” obitelji, što vam je sve u startu omogućilo da širite vidike, shvaćate ljepotu raznolikosti svijeta, i to u vrijeme kada nije bilo ovakvih komunikacijskih kanala. Vidite li ovaj svijet kao mjesto koje se osobama u odrastanju otvara u svim svojim pluralima ili se događa paradoks da nas globalizacija zatvara u slabopropusne ili čak nepropusne balone?
Globalizacija, kao u radu s malterom, uglavnom rezultira ravnjačom, drvenom spravom za ravnanje površina. Globalizacija jača tupost mase, snagu velikih korporacija, slabi pojedinca u svakom smislu. A opet globalizacije ne bi ni bilo da je nisu ostvarili izuzetni pojedinci. Globalizacija je vrsta ekonomskog i kulturološkog virusa koja mijenja svijet. Do koje mjere? Možda saznamo.
Strahujete li za budućnost Balkana? Ne samo da je brdovit nego “umiranja đaka” ovdje nisu uopće bila davno i kao da ne misle stati. Mislim da je Balkan nezasluženo postao sinonim za divlje i necivilizirano i da su ga takvim “proslavile” sile koje su ga koristile za svoj geostrateški poligon. Što je smisao Balkana?
Zašto Balkan nije više seksi, objasnio je Goran Stefanovski u svom sjajnom eseju. Ima tome već dosta godina. Nije seksi, ali nije ni zaboravljen. Ako ustreba, bit će ponovno strasna “potrošabl-regija”. Geostrateški, ekonomski, vojni, sociološki, biološki eksperiment Balkan (bez Bugarske i Rumunjske Sic!), a sa živahnom Turskom na svom donjem zubu, još traje, ne baš intenzivno seksi kao do 1999., ali uporno i bez jasnog plana svojih tvoraca dokad. Balkan i Europa nisu u strasnom zagrljaju budući da Berlin i Pariz (o Londonu da i ne govorimo) vjekovima vole seks kad im se prohtije s objektom koji je vezan i teško da u toliko podređenom položaju obdareni Balkan ima bilo kakvo zadovoljstvo. Smisao Balkana treba potražiti u njegovoj burnoj povijesti i našoj neizmjernoj gluposti.
Kakav je vaš stav o populizmu? Cijela generacija novih vođa izrasla je iz populističkog izvora, i kod vas u Srbiji to se dogodilo. Što je populizam i treba li ga se plašiti? Može li on rješavati vitalne probleme kao što su, recimo, Brexit i priznanje Kosova?
Posljednji kineski car nije bio populist. Ali bio je Kinez. Onda. Bio je dijete. Demokratski izabrani populistički vođe također su morali nekad biti bebe, a kad su sazreli, uvijek su pronalazili dobar trenutak kada demokracija postaje javnim terorom većine. Britanija je odlučila, no ipak degutantno dugo traži način da ne plati ništa zbog demokratski donesene odluke o svom izlasku iz EU. Naravno da neće dati ni penija za svoju demokratskim načinom donesenu odluku. Naravno da će prema Republici Irskoj stvoriti tvrdu granicu. Kosovo nikad neće biti priznato demokratskom odlukom Srbije. Referendum neće dati. Volja većine. Demokracija. Demokracija, taj let u mjestu koji nije morao takav biti, ubila je Olofa Palmea. Tada je ne znam koji put umrla. Onda ona uskrsne, pokaže svoje dobro ili drugo, u povijesnim ciklusima opasno lice. Ponekad tragikomično. Što sve nije ružno učinjeno u ime naroda? Raditi u svoje ime. Ostaviti narodu da u svoje ime progovori kao što je učinio 1789. u Francuskoj. Dotle smo stigli. Tu smo se zaustavili. Tu se krug zrele nezrelosti čovjeka ponovno otvara. Proklamiraju se sloboda, jednakost, bratstvo. Ljudska prava. U ime ljudskih prava, u prošlom i ovom stoljeću ubijene su stotine tisuća ljudi. Rezultat? Nikad više proklamiranih ljudskih prava, a manje slobode. Paradoks. Demokracija se ne može izvoziti u tuđe države, ne može se nametati silom u cilju bilo kakve koristi izvoznika, ne daje plodove zbog kojih je rođena, ona može biti luksuz povijesti i takva napreduje, napreduje sve do Olafa Palmea ili Johna Kennedyja. I što tad biva? Hitac! U čovjeka. U svijet. Dokle? Povijest nas uči, daje nam vrlo neugodan odgovor – do kraja.