Nagrađivani roman Damira Karakaša "Okretište" premijerno će, u režiji Dina Mustafića, izvesti Drama Hrvatskog narodnog kazališta Split 8. prosinca. Autofikcionalni Karakašev roman o traumatičnom događaju iz vlastitog života u dramsku je formu preveo Darko Lukić, a glavnu ulogu Damira tumači Mijo Jurišić. "Okretište" govori o tihoj naknadnoj borbi brutalno napadnutog protagonista, njegovim pokušajima da smogne snage za nastavak života. Za ovo djelo Damir Karakaš dobio je književnu nagradu "Meša Selimović" za najbolji roman objavljen 2021. na području Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i Crne Gore.
Dramaturginja predstave Marina Vujčić zapisala je: „Okretište iz naslova romana Damira Karakaša mjesto je radnje jednog traumatičnog događaja, i to je sve što ćemo o samom događaju i iz romana i iz ove predstave saznati. Ono što slijedi nakon traumatičnog događaja, kao i nakon svake vijesti iz crne kronike, nevidljivo je voajerskom oku prosječnog konzumenta medijskih senzacija – a upravo to je tema Okretišta: tiha naknadna borba brutalno napadnutog čovjeka koji nema snage ni za osvetu ni za oprost, ali pokušava smoći snage za nastavak života.“
Uoči premijere porazgovarali smo sa Mijom Jurišićem koji ističe da je uloga u kojoj utjelovljuje Damira Karakaša prije svega ljudska te da pokušava uhvatiti ono čime se pisac bavi u romanu.
- Teško je pričati o ulozi koja ima klasični luk, odnosno početak, sredinu i kraj, više je riječ o fragmentu iz života koji je za njega bio izuzetno traumatičan. Karakaš se bavi nekom vrstom oprosta, terapijom, rješavanjem traumatičnog događaja. Uloga je izuzetno kompleksna i teško ju je svesti na par pridjeva, kaže Jurišić.
- Jeste li pričali s Karakašem, je li vam dao kakve sugestije?
- Pričamo stalno. Dojmio me je. Osobenjak je sa ogromnim životnim iskustvom. Mijenjao je mjesta, Zagreb, Split, Francuska i sada je u književnom zenitu. On i Dino Mustafić, dobro se nadopunjuju. Dino je prilično beskompromisan u svojoj režiji, sto daje glumcu osjećaj sigurnosti. Razumije glumca i vodi ga. U ovoj predstavi smo malo izišli iz okvira na koje smo navikli. Radio sam sa Dinom prije petnaest godina i zanimljivo se naći poslije toliko vremena. Vidjeti koliko se tko umjetnički razvijao i u kojem smjeru. Dobro dođe glumcu takva provjera. Drago mi je što je došlo do ove suradnje.
- Razgovarala sam sa Karakašem. Zadovoljan je što ga baš vi igrate, veli da imate posebnu bosansku energiju?
- Da, hahaha, rođen sam u Brčkom. Ja sam jezični kameleon, Dino me odvlači u bosanski dijalekt pa mu se možda zato čini. Ta bosanska energija, možda je to osjećaj koji je donio Mustafić na probu, osjećaj napaćene zemlje i muke kroz koju je prošao. Možda se upravo zbog toga nas trojica dobro razumijemo, hahaha. Mene su oblikovala razna iskustva kroz mjesta u koja sam se selio. Volim raditi i pričati sa ljudima koji imaju glumačkog i životnog iskustva. Imam sreću da su me zakačila neka velika i glumačka i redateljska imena.
- Ipak ste najviše vezani za Split?
- Split je grad u kojem najduže živim, ovdje sam osnovao obitelj, imam dvoje djece. U Splitu sam pustio korijene.
- Odigrali ste niz vrlo zapaženih uloga. Koliko je ova drugačija?
- Specifična je po tome što će čovjek kojeg igram sjediti u gledalištu. Trebalo se s tim pomiriti, odmaknuti od osjećaja kako će on gledati svoj život “uživo”. U početku sam se malo bojao tog osjećaja. Možda bi bilo jednostavnije nositi se s tom činjenicom da su lakše note. Bilo bi možda opuštenije igrati primjerice komediju pa da vas autor i gleda. Ovdje struktura mora biti jaka, bitan je vizualni dojam i preciznost iznad svega jer ova predstava je kao ritam života u određenom smislu. Sa malo bi trebalo pokazati puno. Izazov je svakako ogroman. U privatnom govoru Karakaš ima malo tvrdoće, ali priča lijepo, štokavštinom. U samoj drami ne odlazimo previše u dijalekt osim u jednoj sceni kad se vraćamo u Liku kod njegove bake i djeda gdje dobije poklon koji mu zacrta put. Tu se malo osjeti ličko narječje, surovost, priroda...On je izišao iz takve životne sredine koja mu je u jednu ruku i pomogla da preživi taj napad na sebe. Prelazak preko traume mu je možda zato bio lakši. I sam sam upoznao što znači odrastati u ruralnoj sredini i to mi je dalo mogućnost brže prilagodbe na životne okolnosti. Ta vrsta odrastanja drži životna očekivanja dosta nisko, pa sve što dođe smatrate blagoslovom.
- Kakva je scenografija?
- Minimalna, ostavlja dosta prostora glumačkoj igri. Kao ansambl smo strahovito izloženi, upravo zbog minimalne scenografije, kao što je i taj život izložen. Vrlo je hrabro od Karakaša što je odlučio traumu provući kroz knjigu, a traumu je prošla zapravo cijela obitelj. Ta vrsta izlaganja ne bi ni trpjela da se pozornica pretrpa scenografijom. Sve je u minimalnom izrazu lica, u prirodnoj dijaloškoj formi lišenoj teatralnosti.
- Uz vas glume Petra Kovačić Botić, Ana Marija Veselčić, Nenad Srdelić, Arijana Čulina, Tajana Jovanović, Pere Eranović, Anastasija Jankovska, Filip Radoš i Luka Čerjan, a glazbu Tamare Obrovac na sceni izvode Pere Eranović i Goran Cetinić Koča.
- Ekipa je fantastična, iznad standarda. Nitko nema lagan zadatak, a profesionalizam je na zavidnoj razini. U devedeset minuta pričamo priču, gotovo kao da se radi o filmu. I tekst kad sam dobio čitao sam kao filmski scenarij. Na kraju je i Dino rekao da čitamo i bavimo se dijalozima filmskom formom. Glazba Tamare Obrovac izuzetno je bitan faktor predstave, koja fantastično komunicira sa materijalom tako da nam je i naš napaćeni Tomo tonac neodvojivi dio ansambla kao i inspicijent Frane koji kao hobotnica vodi cijelu predstavu. Svjetlo također će biti važan aspekt predstave tako da ćemo dobiti punokrvnu predstavu i sve ono što teatar može dati. Meni je ovo do sada tehnički najzahtjevnija predstava koju sam radio jer ima toliko sitnih dijelova koji moraju ritmički funkcionirati. Moramo funkcionirati kao satni mehanizam.
- Okušali ste se i na velikom ekranu. Je li vam draži film ili kazalište?
- Što sam stariji sve više me vuče filmska djelatnost. Kroz kazalište sam prošao dosta, kroz film manje. Volim filmska sredstva, ima tu prostora za napredovati i pokazati, ali ni u jednom trenu ne razmišljam da bih se odrekao teatra. Teatar dobro dođe kao glumačka higijena, to je živa forma. Malo je umjetnosti gdje ste pred publikom, a u kazalištu imate izravan kontakt sa publikom. Imate i veću odgovornost na licu mjesta. Što sam stariji i imam više iskustva, počeo sam publiku vise osjećati, manje se bojati. Prate li ili ne, kako dišu...Prije sam se bojao naočala u publici, načina na koji bljeskaju. Kad se makne taj strah od publike, onda ga zamijeni poštovanje i transfer koji se događa kod dobrih i loših izvedbi. Fenomen je primjerice i kašalj koji se epidemijski širi gledalištem ako nešto nije dobro.
- Zahtjevna splitska publika posljednjih godina niže primjedbe na dramski repertoar, mnogi tvrde da je Drama najlošija karika HNK Split?
- Mislim da splitska Drama može i mora puno više. Upoznao sam publiku koja je navikla na određeni standard koji se nije održavao! Igramo jako malo, važni su naslovi, redateljice/i. Bitno je da svako toliko dođe netko tko će razdrmati ansambl, pristupati konceptualno drugačije od onog na sto smo navikli. Možemo bolje. Mi glumci ne tražimo puno, daj nam dobru redateljicu/a, dobar naslov, puno gledalište i mi sretni. Problem nastaje kad se politika nasloni na teatar, onda se teško diše. Karakašev roman govori između ostalog i o tome. To je napad na slobodu, na slobodu govora. No, usudimo li se mi zaista iznositi svoje mišljenje i koliko smijemo biti slobodni? Društvene mreže su nam dale mogućnost da govorimo što hoćemo, ali govorimo najčešće gluposti. A ono bitno ili ne znamo ili ne smijemo.