Izvlačili smo jednog ranjenog mladića iz brisanog prostora koji je satima bio pod rafalnom paljbom. Samo sam znala da tamo leži mlad čovjek iz pričuvne brigade koja nam se pridružila, bez imena, bez adrese, bez majke… Dok sam se spuštala na koljena i priginjala glavu k zemlji da izbjegnem smrtonosne rafale, ledena mi je kiša lijevala niz zatiljak. On je grčevito bizarnim pokretima pritezao grubu, kao šinjel krutu jaknu, a ja sam razmišljala radi li to da bi se zaštitio od kiše ili su to grčeviti bolovi što ga tjeraju na prisilne i besmislene radnje. Oko nas je bila duboka tama, pustoš, nigdje ničega nije bilo, ni neba nije bilo, ništa nije bilo ni blizu ni daleko, svijeta nije bilo, ni ljudi. Postojala je samo crna praznina što je prožimala oči i tijelo, postojala je samo zemlja koja je vukla i mene i njega prema sebi. Na trenutke mi se činilo da zemlja stenje i da će se otvoriti i upiti sve što joj se približi…
Čudan je to osjećaj bio, još živ u meni. Ne osjećaš strah, gledaš u mrak, oko tebe zvižde čelična jata… strašna ljudska gluhoća i pustoš, kao da su svi pomrli, s jedne i s druge strane, a oružje samo bjesni. Noge su mi se zabile u blato, kao da su bile skraćene do koljena, a opet sam imala osjećaj da stršim kao kula i da giljotinu ne mogu izbjeći.
I dok je noć otjecala u kiši, na blatnjavim i ljepljivim koljenima puzali smo Andrija i ja vukući našeg bezimenog ranjenika, ne dižući se jer nigdje u blizini nije bilo zaklona. Ovdje kamena nije bilo. Prostor je nepomično stajao, zajedno s nama, umor se gomilao u tijelu, a neprestano sam imala osjećaj da sam na istome mjestu, u istom blatu, u istoj tami, i da ništa ne mogu izmijeniti kretanjem. Imala sam osjećaj kao da se ravnica pomiče ispod mene u krivom smjeru i da uzalud pužem. I onda smo ugledali hrast, velik, star, pet muških zagrljaja obgrliti bi ga moglo.
Bogzna koliko mu je bilo godina. Bio je mlad. Sasvim. Možda je bio i maloljetan, a sigurna sam da je lagao da ima više godina. Ispod teške mokre vojničke jakne pipala sam mršavu kožu, koja je između lopatica bila zategnuta kao plahta, ni ogrubjela ni zadebljala od godina, a ispod nje tanki mišići i gracilne kosti. Na rukama mi nije bilo tragova krvi, što je značilo da nije ranjen u prsište. Kad smo razrezali hlače, uočila sam manje krvarenje od ranjavanja rasprsnutim gelerom u natkoljeničnom mišiću bez oštećenja većih krvnih žila. Ali njegov je strah bio veći od smrti koju je zamalo izbjegao. Nepomično je ležao kao da se boji udahnuti, reći, pomaknuti bilo koji dio tijela, valjda od straha da se ne raspadne, da se ne rasprsne u komadiće od vlastitog mesa, u atome… Bio je slijepljen blatom i izgledao je gotovo neljudski. Ni u čemu nije sudjelovao, na pitanja nije odgovarao, ni oči otvarao nije, tek na moje grube podražaje reagirao bi grimasom neugode. Kao da ne želi izaći iz ovog stanja, kao da se ne želi probuditi, kao da želi zauvijek utonuti...
Previli smo ga, legli uz njega više ga i ne pokušavajući dozvati u stvarnost. Razmišljala sam koliko duboko Bezimeni trpi. I sigurno mu je bilo svejedno trpi li od Boga ili od vraga, od sebe ili od bilo kojeg stvora. Sa smirajem u toj noći došao je i neki površan mir u nama, dočekali smo pomoć i krenuli prema stacionaru.
Kad sam ušla u stacionar, osjetila sam opor miris pokislih razgrijanih tijela koja su sjedila oko visoke dotrajale školske peći na drva i težak miris petrolejke, uz koju su se vidjele teške i guste sjene što su se doticale na zidu, pospano zanjihane prema ritmu titranja žiška. Vidjela sam im oružje u rukama, nisu ga ispustili ni stavili pokraj sebe. Držali su ga kao da su srasli s njim, a ja sam se pitala je li to iz straha ili iz navike. Ni sama ne znam što je od to dvoje bilo jače.
Bezimenom smo najprije očistili zemlju iz očiju, s kože, iz usta. Čak mu je pljuvačka bila blatnjava. Dok sam mu prala sivu i blatom slijepljenu kosu, mislila sam kako s njega skidam ovu noć što ga je zauvijek izmijenila i izobličila. Nakon temeljitog pregleda i ponovnog previjanja dala sam mu infuziju s analgeticima i sedativima. Pazeći da suvišnim riječima ne produbim prazninu ni u sebi ni u njemu, rekla sam samo: “Odmaraj se” i nježnim pokretom ruke sklopila mu modre oči kao mrtvacu, samo da ne gledam u njegovu sumornu svjetlost optočenu crnilom. Duboko je zaspao, a ja sam se pridružila naoružanim spavačima uz peć pazeći da ne poremetim lelujavost sjena na zidu. Mislila sam kako svatko od njih ima nešto svoje, neku misao, neko htijenje, a ja živim bez ičega, ni zbog čega… praznih godina koje tutnje kroz pustoš mojih zaboravljenih želja, bez radosti čekanja, bez prevare bilo čime što bi moglo sličiti nadanju, što bih mogla požurivati da dođe…
A onda je došao naš zapovjednik sa zapovjednikom pričuvne postrojbe i rekao: “To je mali Ante, još nema 18 godina, ali ima tri starija brata u gardijskim brigadama i jučer je pobjegao od kuće i u logistiku došao bez dokumenata”. Kad su mu rekli da se mora vratiti kući, krišom je bez oružja otišao za onima koji su imali zadaću na prvoj crti. Tada mi je bilo jasno zašto su ga naši gardisti našli samoga, bez oružja, suboraca i pomoći. Nitko za njega nije znao.
Dok je uz lijekove mirno spavao, stajala sam uz Antu i pitala se hoće li njegove mlade modre oči, koje su puno boli vidjele, kad se probude biti zamućene i otežale. Osjećala sam da hoće i znala da je ono što će ga mučiti jednog dana biti osjećaj da mu se sa sedamnaest dogodio sav život i sve što je bilo u njemu veliko.
Mislila sam da nema više te nesreće i tog zla koje nisam vidjela i nisam znala što bi me uopće više moglo uznemiriti. A onda se dogodilo Antino buđenje. Pogledao me je ošamućen, pogleda koji je posrnuo pod težinom straha i besmisla, pogledao me je kao prikazu od koje želi pobjeći, a ne može, opkoljen i potopljen jadom kojem se potpuno prepustio. I dalje nije ništa govorio, ničim ga nismo mogli potaknuti, dotaknuti, dodirnuti, isprovocirati. Mogao je biti snažan i velik kao gora, a postao je ruševina, bio je divan mladi čovjek, a sada je tuga.
Njegov mi je pogled u trenutku oduzeo životni zamah i oštrinu, a njegove su me zamućene zjenice istopile. Imala sam osjećaj da sam pošla pogrešnim putem, i, pogrešnim idem sve dalje, trula u sebi, sa srcem koje se više ničemu neće radovati. Iza mene je bila sve veća daljina, a sve što je moglo biti dobro, ostalo je na drugoj stazi. Ni sebe ni Antu više nisam mogla vratiti na nju.
Pomislih – hoće li se otvoriti neka vrata kroz koja će izaći njegov duh zapamćen u mom srcu koje boli.
đizs dosade