kratka priča

Kraljevstvo majmuna crvenih guzica

15.02.2022.
u 10:35

Kratka priča “Ranko Marinković” zaštitni je znak Večernjeg lista. Od 1964. godine svake subote izlaze prozni tekstovi poznatih i manje poznatih autora.

Devet mi je godina. Imam kratke prste i dugačke nokte. Umrijeti neću nikada. Imam kutiju za cipele koju držim zakopanu ispod šatora tako da mi ju netko ne ukrade. Svi paze da im netko nešto ne ukrade. Tako je tu ovih dana.

Imam jake noge koje mogu hodati i do dvanaest sati bez prestanka. Jednom rukom držim kutiju, drugom rukom držim mamine hladne prste. Možemo tako mjesecima. U kampu ljudi plaču ili se ljute. Ali oni ne znaju ono što ja znam. Ovo je čekaonica, a moja je kutija čarobna. U njoj se skriva karta s blagom i tamo putujemo. Svaki put kada stanemo, blago mi izmiče iz ruku. Kažem mami da moramo dalje. Ona me gladi po glavi i šuti. Mi smo lovci na blago. Preplivali smo more i penjali se na planine, hodali na koljenima i padali u blatne lokve. Sve vrijeme sam držala kutiju mada su mi govorili da je pustim. Ali oni nisu znali. Umrijeti neću nikada.

Naši su neprijatelji na svakom koraku. I tamo odakle smo došli i ovdje gdje smo sad. Bombe su nekad strašnije od bodljikavih žica. A nekad ne. Bomba više nema, iako ih često sanjam. Budim se i otvaram kutiju. Kutija ima miris doma. Ali ne doma koji poznajem. Doma koji još nikada nisam vidjela. U tome je domu moj otac, hladnjak pun čokoladnog pudinga i moj krevet žute boje. U dvorištu je pas dugačkih ušiju. U dvorištu nema ograde. On može otići kada hoće. Ako hoće. Moj dom miriše na pečene krumpire i maminu kremu za ruke. U tom su domu mamine ruke tople. Moj dom je na ničijoj zemlji, on se ne nalazi na karti svijeta. On se nalazi samo na mojoj karti. Onoj iz kutije. Moj dom nastao je iz ničije zemlje i ta zemlja bila je tamo prije nas i bit će tamo poslije nas. Ona nije ničija i ona je svačija. Umrijeti neću nikada.

Često udišem unutrašnjost kutije da ne moram udisati kontejnere pune smeća. Oni su svuda oko nas. Šire miris pokvarene hrane. Hranu koju nam daju neće pojesti ni psi koji lutaju kampom. Psi žive u malim kućicama, a mi živimo u šatorima. Nekada bih voljela da sam pas, samo na četiri dana. Netko bi mi izgradio kućicu od cigle ili drva. Netko bi me pogladio, netko bi me možda i šutnuo nogom, ali bila bih slobodna pobjeći. Bila bih slobodna otići od ovog mirisa i zraka. Kontejneri i zrak mirišu na pokvarenu salamu i smrt. Umrijeti neću nikada.

Naši neprijatelji čuvaju svoje kraljevstvo kao da je njihovo. Ali oni ne znaju da je to kraljevstvo majmuna. Onih koji su tu bili prije nas i prije njih. Oni su svakom majmunu koji je došao dali da bere banane s drveta ako hoće brati, ako neće, ne mora. Ostat će gladan. Oni su tražili blago zajedno s gusarima. Oni nisu imali bodljikave žice, nisu imali puške i palice, nisu zabranili ni jednom majmunu da dođe na granu i tamo ostane. Bili su to majmuni sa smiješnom crvenom guzom. To znam jer mi je tu knjigu tata čitao svaku večer. I kada su bile bombe i kad nisu. Sad nema knjige, nestala je u prašini. Ni tate nema. Zato čuvam kutiju "ko oko u glavi" (tako je govorio on – ko oko u glavi). Ali to sada nije važno. Važno je da stignemo tamo kamo smo i krenuli. Na otok s blagom. Uvijek imaš neprijatelja pred sobom, ali treba biti hrabar. Kraljevstva koja nisu njihova tu su da ih prijeđemo. Što brže, bez okretanja. Oni se nisu okretali. Ti majmuni. Oni su našli otok s dvije palme i velikim, drvenim škrinjama. Oni su bili slobodni. Oni nisu uzeli kraljevstvo, oni su samo živjeli tamo. Naši neprijatelji uzimaju. Uzimaju naše, uzimaju svoje, uzimaju sve. Njihove puške nisu strašne, strašni su oni. Dok nas gledaju, dok nas tjeraju, dok samo stoje u uspravnom položaju. Nekada su bombe strašnije, nekada ne. To nije njihovo kraljevstvo. To je kraljevstvo majmuna crvenih guzica. Umrijeti neću nikada.

Devet mi je godina, a kao da mi je devedeset. Imam crvene kolutove i prljavu kosu. Odrezat ću ju kad nađem škare. Moja kosa nije moja snaga – kao iz one priče koju sam čitala. Ili mi je netko pričao. Kada je to bilo? Moja snaga su moje dvije noge i moje dvije ruke i moja pluća i moja glava. Moja glava sve zna iako drugi misle da sam još dijete. Meni je devet godina, ali kao da mi je devedeset. Znam ono što drugi ne znaju i to je moja najveća snaga. Znam da nas čeka nešto drugo. Da nitko nije toliko lud da nas ostavi ovdje jer ovdje nitko ne može ostati. Osim možda štakora koji uživaju u hrpi smeća. Tu je njihovo kraljevstvo. Znam da nas čeka otok gdje ćemo živjeti kao što smo živjeli davno prije. Gdje nas nitko neće tjerati. Gdje ćemo živjeti bolje od štakora i pasa. Umrijeti neću nikada.

Budim se u znoju. Vani je još noć. Kroz šator ulazi hladan zrak, a moja majka cvili. Često se budim. To je zbog noćnih mora i zbog zmija koje pužu po kampu. Kamp je pun zmija. One se uvlače pod kontejnere i naše šatore. Čekaju da zaspemo pa nas obavijaju svojim hladnim tijelima i stvaraju noćne more. Njihove namjere nisu dobre, ali i za njih imam lijek. Škrgućem zubima u snu i onda ne dolaze. Boje se tog zvuka. Ali sada se ne budim zbog snova, ni hladnoće, ni zbog majke koja cvili, ni zbog zmija čije glasove čujem uvijek. Sada se budim zbog želuca koji kao da se pretvorio u kamenu kuglu koja stoji na ulazu u kamp, a oko nje se omotala bodljikava žica. Znojim se i drhtim. Ali skupljam snagu da odem po kutiju. Ne bojim se zmija, vidim majmune kako me gledaju i govore – još malo, još samo malo. Uzimam kutiju i otvaram je. Iz nje se širi nepoznati, ali poznati miris. Majmuni me uzimaju za ruku i vode me tamo gdje ništa nije moje i sve je moje. Kraljevstvo majmuna crvenih guzica. Umrijeti neću nikada. 

O autorici

Iva Hlavač (1986., Osijek) do sada je objavljivala kratke priče i pjesme u zbornicima. Objavila je dvije zbirke kratkih priča: ''I obični ljudi imaju snove'' (MH, Osijek, 2009.) i ''Svi smo dobro'' (Profil, Periskop, 2016.) za koju je dobila stimulaciju Ministarstva kulture za najbolja ostvarenja na području književnog stvaralaštva u 2016. godini. Trenutačno živi i radi u Valpovu.

Ključne riječi

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije