performans nebojše vukovića

'Dvanaest sati čitao sam crnim slavonskim svinjama, počeo sam halucinirati'

17.08.2021.
u 09:44
Umjetnik je performansom "Slavonski anarhizam" pozvao na promišljanje slavonskog identiteta.
Pogledaj originalni članak

Umjetnik Nebojša Vuković jedan je od autentičnih glasova mlađe hrvatske umjetnosti koji zadnjih godina uglavnom djeluje u Berlinu. Pažnju javnosti privukao je nizom performansa kojima tematizira depopulaciju i gospodarsko urušavanje Slavonije, a prošlu subotu proveo je u svinjcu farme Ferbežar, izvodeći durativni performans “Slavonski anarhizam” koji se uživo prenosio putem YouTubea, te pred Kulturnim centrom u Osijeku. Ova inscenirana interakcija čovjeka i svinje bila je autorov pokušaj da se približi životinji u kojoj prepoznaje potencijal za regeneraciju Slavonije te je ujedno poziv na složenije promišljanje slavonskog identiteta.

Za početak – kako ste, kako je prošao performans?

Odlično, imali smo tek male poteškoće s vezom i signalom na farmi jer to je usred šume, daleko od civilizacije. Uspio sam provesti planiranih 12 sati u svinjcu, što je zaista bilo teško izdržati. Temperatura je bila 40 stupnjeva, a oni tamo imaju tisuću životinja. Tijekom izvedbe nekoliko sam se puta zamalo onesvijestio. Čitanje kulinarskih recepata crnoj svinji fajferici i njenim praščićima postalo je kao mantra, izgubio sam dojam da čitam o hrani. U jednom sam trenutku čak počeo halucinirati. A u trenucima u kojima mi se prispavalo primijetio sam da su i da su sve svinje na farmi spavale! Spasio me šlauf kojim sam počeo tuširati i sebe i svinje.

U svojem umjetničkom djelovanju često se vraćate Slavoniji, što je inspiriralo ovaj rad?

Originalna ideja prošla je nekoliko preobrazbi, od anketa, preko glumljenih scena, performansa u javnom prostoru, do VR projekta i na kraju završio na farmi. Od početka je ostao samo radni naslov “Slavonski anarhizam“ kojim odajem počast anarhističkom pokretu koji je sedamdesetih postojao u Slavoniji, paralelno s radom inozemnih umjetnika poput Josepha Beuysa. To sam povezao s temom radništva, mistikom, simbolikom svinje, ekonomijom, arhetipovima identiteta, Orwellovom “Životinjskom farmom” i na kraju situacijom u kojoj sada svi živimo, digitalizacije i lockdowna. Jer ja sam 12 sati bio u karanteni sa svinjama, a publika je sve pratila online. Taj rad još nije gotov, montirat ćemo kratki video koji će objediniti najbolje snimke s tri kamere i drona. Cilj “Slavonskog anarhizma” je propitati spomenute koncepte, ali i pozvati na pobunu protiv letargičnog prihvaćanja propasti slavonske proizvodne i kulturne tradicije. Zato sam za izvođačku partnericu i odabrao našu autohtonu svinju fajfericu, čiji kolesterol neki čak smatraju ljekovitim nasuprot jeftinog uvoznog mesa koje možete pronaći u supermarketima.

Je li ovo nastavak vašeg rada “Mesokombinat”, koji se također bavio političkom i socioekonomskom slikom Slavonije?

Od tog rada je sve počelo, ali ne bih rekao da sam se toliko bavio političkim, nego više gospodarskim, ekonomskim i socijalnim pitanjima. Želio sam govoriti o industriji koja je ključna za revitalizaciju regije jer Slavonija je oduvijek bila poljoprivredna regija i tako se povijesno razvijala. Beljski Mesokombinat upotrijebio sam kao metaforu jer tamo su bile klaonice na kojima je počivala mesna industrija. Umjesto da se izravno bavim dnevnom politikom, što nije moj posao ni područje, videosnimkom samotne šetnje kroz prostorije devastirane industrije htio sam u gledatelju probuditi emociju koju konstantno ovdje osjećam. U te videe montirao sam prikaze probavnog trakta životinja, njihove anatomije... jer industriju gledam kao ključni dio cijelog ekonomskog sistema, probavni trakt je industrija hrane koja je nekad bila velika, a sad je oslabljena i razdijeljena na komadiće.

Trenutačno djelujete i u Berlinu, kako biste opisali krugove u kojima se tamo krećete?

Kao Slavonac u Njemačkoj istovremeno i osjećam i ne osjećam taj neki sraz kulture. Tamo ima puno Hrvata, znam dosta kolega umjetnika koji su se doselili u Berlin i s kojima sam u kontaktu. Razlika je u pristupu, u mentalitetu, u brzini. U Berlinu se sve puno brže odvija, a to je za mene zdravo jer me cijela situacija i način života tjeraju na akciju, na poduzimanje. Krugova ima puno, događanja je jako puno, puno je galerijica, puno različitih umjetnika, a ja se najviše krećem u krugu performera i konceptualnih umjetnika, u kojem također ima dosta Hrvata, te u krugu umjetnika koji se bave elektroničkom glazbom jer sam i osobno prije lockdowna organizirao partyje, radio kao VJ i druge tipove audiovizualne suradnje s glazbenim umjetnicima.

Performans Mesokombinat

Koliko su umjetnici u Njemačkoj slobodni raditi s obzirom na koronu i stroge mjere?

Rad je svima otežan, bez obzira na profesiju. Ali isto tako znam da su umjetnici dobili podršku od države, u vremenu krize puno je novca uloženo upravo u kulturni sektor. U nekim trenucima u Hrvatskoj je bio čak lakše jer su tu ipak radile neke kulturne institucije, a u Njemačkoj je bio pravi lockdown, od studenoga do lipnja nijedna galerija nije bila otvorena, ali bilo je online streaminga, puno online izložbi...

Zanimljivo je da ste emigrirali neposredno nakon što ste izveli performans “Šetač“ kojim ste govorili upravo o problemu emigracije?

Tako se poklopilo, teško mi je reći je li bilo slučajno ili ne. U umjetnosti kao ni u životu ne volim planirati, nego uvijek ostaviti dovoljno prostora spontanosti i improvizaciji, jer tada se stvari same dogode. Krenuo sam od figure “Šetača”, brončane skulpture Augusta Cesarca osječkog kipara Stjepana Gračana koja je postavljena 1974. godine kao prva ulična skulptura u Hrvatskoj i jedna od prvih u ovom dijelu Europe. Kraj njega svi prolaze, on je simbol Osijeka, grada u kojem praktički više nema mladih ljudi. Na osječkom autobusnom kolodvoru nepomično sam dvadeset minuta stajao pred busom za Njemačku imitirajući pozu “Šetača” koji je u blagom raskoraku, sa svežnjem papira u ruci. Ja sam u svojoj ruci nosio turističke prospekte i kartu Njemačke. Dok sam tako stajao, jedan čovjek prišao mi je, stavio neki papirić u ruku i rekao: “Sretno, brate.“ Tek sam kasnije vidio da mi je dao pet eura. Naslanjajući se na istu temu, izveo sam i performans “Cipelar“, tijekom kojega sam se prošetao Koprivnicom u improviziranom kostimu od ovnovih rogova i krzna s kojeg su visile cipele pune praporaca. Bilo je to dan prije finala nogometnog prvenstva u Francuskoj pa sam svemu dodao i navijački šal pretvarajući se u neku vrstu zvončara ili klauna, maskotu nacionalnog trenutka između navijačkog ponosa i emigrantskog poraza.

Performans Cipelar

Nedavno je ipak objavljeno da se sve više mladih vraća u Slavoniju, vidite li se i vi u tome?

Ne primjećujem da se to događa, pogotovo po onome što mi prijatelji iz Osijeka govore. Ni osobno se ne vidim u tom povratničkom valu. Ne znam gdje ću biti za pet ili deset godina, ali za sada mi je Berlin OK.

Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 2

ZE
Zeneka
11:52 17.08.2021.

Umjetnik?!

NN
novo nenormalni
10:22 17.08.2021.

umjetnik za ovaj pothvat zaslužuje visoku novčanu nagradu iz državnog proračuna