O Božiću, kada život drukčije miriše, želim se zaogrnuti ljubavlju, potražiti prostor mira i tišine. Taj nebeski blagdan koji nas ujedinjuje u nečemu uzvišenom, iznad zemaljskih razlika, nevolja, mržnji i pakosti, ipak mi godinama vraća sliku noći koja je otjecala u kiši što se slijevala niz napuknute prozore našeg privremenog razrušenog doma na kamenom i stalnim detonacijama zatočenom Jugu.
Badnja je večer i uz svijeću voštanicu sjedimo osluškujući zvukove po kojima smo gotovo savršenom točnošću mogli odrediti koliko daleko od nas pada granata. U napetosti iščekivanja kada će nas pozvati da, uz zastrašujuće zvukove i zasljepljujuće svjetlo granate, dočekamo Božić nad još jednim teškim ranjenikom, misli su nam lutale do tužnih roditeljskih domova u kojima naše majke u prozor stavljaju lumin i pale žižak za naše duše, duše svoje još uvijek žive djece.
Odlučila sam prekinuti šutnju i rekoh svom mladom, pametnom i nepopravljivo romantičnom vozaču saniteta Dominiku: – Pa zar nećemo barem neku zelenu ili suhu granu kakva god stabla unijeti u ovu prostoriju tuge i sjete?
Odmah sam svima u očima vidjela neko svjetlo nade u pljesnivim dušama natopljenima strahom, vlagom i jadom. Iz samog temelja razrušene i već dugo napuštene kuće u kojoj smo bivali tih ratnih dana, rasla je mala i žilava šmrika dugih, krutih i bodljikavih iglica mračne tamnozelene boje. S mukom su je iskolčili i odvojili joj srce iz zemlje stisnuto kamenom. Božja ruka ukrasila ju je okruglastim bobičastim češerima crne boje obavijenim modrikastim sjajnim voštanim prahom. Neopisiva ljepota čvrstog, divljeg, smolastog i aromatičnog drveta ušla je zajedno s radošću te Badnje večeri 1991. u naš hladni svijet sjete zagrijan neočekivanim događajem. Moj tehničar Andrija sjetio se da bismo svoje božićno drvce mogli okititi staklenim ampulama lijekova, koje smo pažljivo vezali tankim zavojima za grančice i divili se preciznosti i vještini svojih, od bure ispucanih i od hladnoće utrnutih, ruku.
Vatru nismo smjeli ložiti jer bi dim otkrio život u našem razorenom zaseoku nadomak neprijateljske linije, a čeznuli smo za njezinom toplinom i mirisom. Dok sam gledala u taj nestvaran prizor nakićenog bodljikavog ukrasa nasred naše male sobe, dušu sam zagrijala oživljavajući sliku svog oca koji ispred vrata dimne kužine uzima pripravljena tri mlada hrastova drveta, tri duba, tri badnjaka – to stablo koje je središte i veza između neba i zemlje, i upravo ih svečano unosi i slaže na ognjište nakon posne večere. Tri badnjaka označavala su Presveto Trojstvo: Oca, Sina i Duha Svetoga. Najveći je bio onaj koji označava Oca i njega je otac prvog polagao na vatru. Kada bi naložio badnjake, prema starim običajima po njima bi posuo slamu, koja bi gorjela poput Božjega grma, a naša stara dimna kužina crnih zidova zasjala bi poput plamtećeg sunca. Uslijedila je kućna molitva, a nakon nje nazdravljalo se vinom iz drvene bukare. U kuću su cijelu večer do polnoćke ulazili svi susjedi, rođaci i prezimenjaci, veselo pozdravljajući našu obitelj riječima: "Na dobro vam došla Badnja večer i porođenje Isusovo!" Svi smo uglas odgovarali: "I s tobom zajedno! Bog ti da zdravlje!"
U tim trenucima ta slika gorućeg badnjaka iz moga djetinjstva trebala mi je da me ojača, da nadvlada tamu i studen oko mene.
Slike su mi se i dalje nizale pred zamišljenim očima. Dok su očevi nazdravljali, nas šestero djece u smijehu i igri kitilo bi bor za kojim je otac satima tragao među makijom i grabovinom koje su se zarazno širile po kamenom i neplodnom tlu moga rodnoga kraja. Kada bi napokon ugledao to mitsko biće i donio ga kući, za njega je Božić već počeo. Kitili smo ga svilenim bombonima, uvijek istim koje je majka spremala da ih ne bismo pojeli, s nekoliko starinskih staklenih kuglica, koje je brižno, u puno novinskog papira, zamatala da budu sačuvane do sljedećeg Božića, i mekom svilenom vatom da nas podsjeća na snijeg. Pod bor bi majka prvo stavila figurice koje su uprizorivale štalicu, a zatim bi dodavala pomalo usahle jabuke, još od jeseni sačuvane u staroj konobi, koštunjave orahe i šest naranača, za svakoga od nas po jednu. Izmamilo mi je osmijeh sjećanje na konačan trenutak kada smo dobili znak da svatko od nas može uzeti svoju naranču i zasladiti se najukusnijom i najmirisnijom delicijom djetinjstva.
Jedan od mojih suboraca prekinuo je šutnju pitanjem zašto se smiješim, čega sam se sjetila. To pitanje potaknulo je u meni još jače emocije, ali sam samo rekla: – Ne bojte se! Nitko ne može uništiti narod koji za Božić posebno služi Bogu nesebičnim darivanjima i obiteljskom ljubavi. A mi smo ovdje, braneći svoja ognjišta, jedinstveni kao obitelj, i ako treba, darivat ćemo i svoje živote za slobodu.
