Stojeće ovacije publike u polupunoj, ili polupraznoj – kako odaberete – dvorani Studentskog centra ispratile su Keyona Harrolda nakon skoro dvosatnog nastupa u subotu navečer. Zagreb je čudan grad; u trenutku dok svi pričaju o 15. Zagreb Jazz Festivalu i rasprodanim nastupima, mnogi koji su trebali doći na koncert cijenjene trubačke senzacije sa friškom Grammy nominacijom u kategoriji „alternativnog jazz albuma“, fulali su opako i propustili nastup koji bi zainteresirao i one sklone R&B-ju, soulu ili čak i hip hopu.
To dakako ne znači da Harrold sa sjajnim bendom nije okorjeli jazzist koji onako krupan na pozornici djeluje poput Mikea Tysona, ali sa srcem i emocijama velikim kao kuća, već da je taj isti fenomenalni trubač ujedno i skriveni pop maher koji priče o vezama i razočaranjima, ili spiritualnosti i otpornosti na svakodnevne probleme može zamotati u male vinjete poput završne „Beautiful Day“ da čak i publika pjeva sa njim. Prince bi od ovakve pjesme, ili "Stay This Way" napravio hitove, ali Harrold je svjestan da je to samo olakšanje na kraju koncerta popunjenog spiritualnošću glazbenika sklonog životnim temama.
Kažemo li da smo slušali skladbe u trajanju od po 20-ak minuta poput monumentalne „Foreverland“, naslvne sa zadnjeg albuma, nećemo otkriti sve detalje koje je sa svojom sviračkom ekipom ponudio čovjek koji je odsvirao dionice Milesa Davisa u biografskom filmu. Iako relativno mlad, rođen 1984., Harrold posjeduje sviračku lakoću i s bendom nudi post-bop palete zvuka u kojima se mješaju ambijentalnost i konkretna svirka, a njegovi sudari sa klaviristom ili ritam sekcijom, s preciznim, šmekerskim gitaristom, ostavljaju prostora svima da pokažu majstorsko „premium“ muziciranje koje radvaja dobre od velikih bendova.
Povremene vokalne dionice i spomenuta sklonost angažmanu kada Harrold u konferansama s bine djeluje poput mladog Stevieja Wondera ili Marvina Gayea, poručujući da vas vanjske nedaće, stanje države ili bračni problemi ne trebaju spriječiti da ostanete svoji, nadgradnju su dobili sjajnom pjevačicom Malayom koja je održala pravi tečaj fenomenalnog vokalnog učinka, a sve nekako prirodno, nenametljivo, isto onako kako je Harrold sa bendom s lakoćom prosipao sofisticiranu glazbu.
Čitav njegov show i volja za kontaktom s publikom - te želja da spoji „melodije Beatlesa, trubu Milesa, ritam Fele Kutija i energiju Coldplaya“, kako je poručio s bine za jednu temu - pokazuje moderan pristup u kojem se ruše barijere među žanrovima. A i „prevoditelj“ koji se nakratko popeo iz publike, te veza sa tom publikom koju je osvojio kao malo koji izvođač, pokazuje da je pred njim karijera koja bi vrlo skoro mogla dovesti do statusa zvijezde i pred onima kojima jazz nije prvi izbor. Ukratko, sjajna glazba ali i odlično koncipiran show koji je ponudio puno toga oduševljenoj publici.