Južnoafrički pisac hrvatskih korijena Ivan Vladislavić dobio je novi prijevod na hrvatski jezik. Nakon romana "Mahnitost", koji je 1999. godine na hrvatski preveo Miloš Đurđević, isti je prevoditelj preveo roman "Dvostruki negativ", a objavile su ga Edicije Božičević pod uredničkom paskom Nataše Medved. O Vladislavićevu složenom, ambicioznom i zahtjevnom romanu objavljenom na originalu prije četiri godine kritike su objavljivane u uglednim svjetskim novinama. Vladislavić je tako postao zapaženom činjenicom svjetske literature. O njemu se govori kao o briljantom piscu koji piše pronicavu i beskompromisnu prozu. Prozu koja se mora čitati s velikom pažnjom i koja baš i ne može poslužiti za razbibrigu.
U "Dvostrukom negativu" radi se o Nevilleu Listeru, mladome i neprilagođenom bijelcu koji se ne slaže s aparthejdom kao što se ne slaže ni s konzervativnim ocem te pokušava izboriti pravo na svoj životni put. No, mogućnosti su mu skučene. Povijesne okolnosti nikako mu ne idu naruku. Obitelj mu nije najbogatija. Studiranje u krajnje polariziranoj zemlji pretvara se u noćnu moru. Kako Neville ne osjeća zov svoje rase, nestaje iz Južnoafričke Republike i seli se u puno slobodarskiji London. Bježeći od vojnog roka, postaje emigrant, ali i osoba koja na tom neizvjesnom putovanju nalazi poziv, posao fotografa u kojem je podosta uspješan.
Na neki čudan intuitivni način, u trenucima kada se brine da mu sin ne postane propalica, upravo Nevilleov zgrčeni otac natjera ga na susret sa slavnim umjetničkom fotografom Saulom Auerbachom, koji mladića inicira za taj zanimljivi, ali i neizvjesni posao koji je u isto vrijeme i zanat i umjetnost. Tako je fotografija neizostavni dio ovog zanimljivog i estetski krajnje dorađenog romana.
Vladislavić, koji voli digresije i literarne stranputice, više nego linearno pripovijedanje za čvrsto izgrađenim likovima, svog Nevillea iz Londona vraća u Južnoafričku Republiku u kojoj Madiba (Nelson Mandela) više nije zatvorenik, premda tragovi aparthejda i dalje postoje. Društvo se i dalje bori s aparthejedom i njegovim ostacima, dakle s tragičnom popudbinom prošlosti čije žrtve i dalje kucaju na vrata svojih krvnika. No, Vladislavićeva proza politikom i stanjem u uzavreloj Južnoafričkoj Republici bavi se na suptilan, kontrolirano angažiran način. Mješavina naroda i rasa s juga Afrike upravo je idealna tema za pisanje, no autor u "Dvostrukom negativu" uporno traga za identitetom svog introvertiranog junaka koji više voli istraživati osobnu povijest nego povijest svoje velike i tužne domovine. Pri tome Vladislavić roman ne pretrpava likovima ni radnjom. Više ga zanimaju psihološka stanja sastavljena od sjećanja i njihovih manje ili više dramatičnih krhotina. U romanu se na puno mjesta osjećaju strah, nesigurnost, predrasude, getoizirani način života koji raskid s aparthejdom nije uspio uništiti. Dapače. Podjele su i dalje gorivo kojim se uspješno hrane stare mržnje i nesporazumi. Stoga "Dvostruki negativ" kao da nema kraja ni epiloga. Traje i dalje, sa svojim glavnim junakom koji, barem u opisivanju obiteljskih psihoza, tereta i opsjednutosti pomalo podsjeća na Franzenove junake. No, Vladislavićeva proza je iznimno tvrdo kuhana, obojena intenzivnim afričkim bojama i teško će se uklopiti u svjetske bestselerske tijekove. Riječ je o autoru koji čitatelja ne želi osvojiti jer to i nije posao literature. Ali se voli s čitateljem poigrati. Na zajedničko zadovoljstvo.