Edip koji sublimira mnoge sudbine, posebno one beogradske zavijene u crno

Već je posve uobičajeno da naša kazališta pucaju po šavovima kada u njima igraju gosti iz Srbije.  Jugoslovensko dramsko pozoriše ovog je puta u ZKM stiglo sa svojim velikim hitom, predstavom za koju  glumci iz nje traže kartu više preko veze. Sofoklovog „Edipa“ režirao je Vito Taufer, a zanimanje publike ovog je puta bilo još veće jer naslovnu ulogu tumači Milan Marić koji je regiju osvojio ulogom Tome Zdravkovića u filmu „Toma“.

Na sreću, publika koja je sjedila i po stepenicama ZKM-a imala je što vidjeti: „Edipa“ koji se događa u krčmi, ne sasvim srpskoj, ali definitivno balkanskoj, onog u kojem se govori pomalo krčkmarski ( adaptaciju teksta potpisuju Vesna Radovanović, ujedno i dramaturginja predstave i Marko Manojlović, prema prijevodu Miloša Đurića), predstavu u kojoj glazbeni trio iz krčme preuzima ulogu kora... Jednostavno rečeno, drugačiji „Edip“ koji je uspješno premostio tisućljeća, čemu pridonose doslovno svi članovi autorske i glumačke ekipe.  

Redateljske rješenja vješto balansiraju od starogrčke drame koju poznajemo do trilera, ali i neke turske ili brazilske sapunice, a posebno su duhovita kostimografska rješenja Marije Marković Milojev, koja likove oko naslovnog jukana, kao i njega samog, odjeva u ovovremene političare, ne nužno srpske, jer Kreont  svojom distanciranom suzdržanošću najviše podsjeća na nekog briselskog EU 'lisca'.

Nakon izvedbe u ZKM-u je priređen i razgovor  s glumcima, gdje su svi od reda priznali da se se mučili s tim toliko drugačijim  „Edipom“, strepili od njega i bili spremni čak i na mlak odjek kod publike. Ispričali su šok koji im je redatelje priredio u prvom razgovoru  kada im je rekao da će njihov Edip biti „u kafani“, da će trajati sati i 40 minuta, imati i komičnih elemenata.... Na kraju je redatelj ispunio sve što je obećao, a na izvedbi se jasno vidi da cijela ekipa ozbiljno „grize“  svoj posao, jer njihova kolektivna igra daje nemjerljiv dopinos predstave. Ovdje je svaka je uloga, uključujući i one tjelohranitelja (apsolventi glume)  ili  pomoćnog konobara (kojeg igra Joakim Tasić koji je ujedno i glasnika iz dvora koji kaže tragičnu sudbinu Jokaste i Edipa kada shvate da su muž i žena, sin i majka) posebno precizno odigrana, tako da na trenutke izgleda kao da je riječ o koreografiranoj, a ne ražiranoj drami.

Glumačku ekipu predvodi Milan Marić. Činilo se na početku da je pomalo nesiguran, kao da je na tren zastao pred krcatim zagrebačkim kazalištem. No, do zadnjeg dijela, kada drtavih ruku, slijep i krvav uljeće u publiku, istinski je  dokazao zašto je upravo on jedan od najboljih srpskih glumaca mlađe generacije (rođen je 1990.). Uz njega Nataša Ninković kao Jokasta, a posebno Srđan Timarov, kao Kreont, zatvaraju vrh dojmljive glumačke piramide ove predstve. Zadnje monolog  koji izgovara Timarov, svjedoči neprolaznost priče o Edipu, ali i  istinski potvrđuju tezu da se sudbina čovjeka ne može znati do trenutka njegove smrti. To je u glave mislećih gledatelje prizivalo nedavne užase u Beogradu, sudbine svih onih obitelji koje su bile sretne do jutra kada su svoju djecu poslale u školu iz koje se nisu vratila. To su sudbine koje su u djeliću sekunde zavijene u crno.