Jedan događaj nekako kao i da je i u duhovnom smislu konačno zapečatio sudbinu bivše države. Žarko Laušević, najveća jugoslavenska mlada glumačka zvijezda, jedne je ljetne podgoričke noći hicima iz pištolja usmrtio dvojicu ljudi. Čovjek koji je u tu državu ostao vjerovati i kada su njome već tekli potoci krvi iznad kojih su se dimile ruševine otišao je u zatvor kao posljednja stvarna zvijezda bivše države. U seriji "Pad", koja se nakon Srbije već emitira i u Hrvatskoj kroz RTL Premium, lik Ivana Maslaća, koji je utjelovljenje Lauševića, tumači Milan Marić. Sasvim sigurno i zbog njega je seriju, za koju producenti tvrde da je tek labavo temeljena na Lauševićevoj autobiografskoj knjizi "Godina prođe, dan nikad", već odabrao stručni žiri Berlinskog filmskog festivala gdje će imati svjetsku premijeru u selekciji serija iz cijelog svijeta.
Doista, uloga je Maslaća samo još jedna u liniji odličnih uloga mladog glumca koji bi, usudimo se već tvrditi, bio također zvijezda svakog ekrana nekadašnje države. Jer, Marić je onaj tip glumca kojega granice ne zaustavljaju, nešto poput all-americana, rado viđen na svakom ekranu.
Hrvatska ga je publika upoznala u filmu "Toma" gdje je glumio također jednog all-yugoslaviana, Tomu Zdravkovića, hvaljen zbog toga i od pjevačeve supruge. Pa je tu "Državni službenik", pa sporedne ali jake uloga u "Besi", "Porodici". Milan Marić prihvatio je sve što mu se nudilo i od svega radio svoju priču koja ga je dovela do prvog glumačkog imena u svojoj, ali i u susjednim zemljama. A tek su mu 32.
Prilika da se s Marićem razmijeni više od nekoliko pitanja i odgovora vjerojatno će uskoro biti rijetkost, pa smo zgrabili ovu. I isplatilo se. Krenuli smo s "Padom", podsjećajući ga da iako se opisani događaj dogodio kada je imao samo tri godine, već u dva navrata s Lauševićem glumio u dva projekta. Vjerojatno su i te suradnje pomogle da se bolje oblikuje Maslaćev/Lauševićev lik, a možda je već i ranije s i danas traženim jugoslavenskim glumcem razgovarao o kobnoj podgoričkoj noći.
- Nismo nikada pričali o tom događaju. Prije snimanja serije, dva puta smo razgovarali - prvi put me je pitao da li bih želio tu ulogu i da bi on volio da ja to igram, a drugi je bio neposredno pred početak kada mi je, kao stariji kolega, poželio sreću. Malo smo pričali o scenariju i imao sam dojam da nije želio da se miješa u način na koji ću graditi lik, a ni ja nisam želio da započinjem tu temu jer sam već tada počeo da stvaram neki svijet Ivana Maslaća onako kako sam ga ja vidio. Ipak, za mene je kao glumca bilo najvažnije, a ujedno i veoma dirljivo, to što mi je rekao da mi vjeruje. I to mi je bio dovoljan vjetar u leđa - kaže.
Po prvim reakcijama serija je prihvaćena dobro.
- Ono što sam čuo od ljudi koji su pogledali seriju, uglavnom su lijepe stvari, naravno, postoje i zamjerke. Bojan Vuletić je hrabro osmislio ugao iz kojeg je želio graditi ovu seriju. I od početka smo bili svjesni da ćemo možda naići na ljude kojima se to neće dopasti. Logično je da ima i takvih komentara. Moram istaknuti da sam ponosan na cijelu ekipu koja je povjerovala Bojanu i koja je dala sve od sebe da se ova serija na taj način i ispriča. Ogroman posao su ti ljudi uradili i hvala im na tome. Sa Žarkom sam razgovarao nakon što je odgledao seriju i jako sam sretan i ponosan onim što sam od njega čuo - ističe.
I njemu smo iznijeli svoje uvjerenje kako su i Laušević i Zdravković bili ultimativni celebrityji bivše države, i dalje prisutni ne samo u susjednoj državi već i kod nas, puno ih publike još dobro pamti, a on je sa 32 godine glumio je Tomu, dok je u Maslaću morao utjeloviti Lauševića. Teret ili olakšanje što se o njima već zapravo sve zna?
- Nije ni opterećenje ni olakšanje. Svi koji ih pamte, posebno kada pričamo o Tomi Zdravkoviću, jer u "Padu" ipak ne igram Lauševića, imali su potrebu da mi ispričaju neku svoju verziju Tome, nešto što su proživjeli s njim ili pored njega i kako ga oni pamte. Nekoliko puta su mi različiti ljudi pričali o istoj situaciji kojoj su prisustvovali s Tomom, a svatko od njih mi je tu istu situaciju potpuno drugačije ispričao i tako sam shvatio da pričajući o njemu oni otkrivaju sebe i da zapravo nitko ne zna što se krije u tom čovjeku. Na taj način su mi pomogli da shvatim da ga nitko nije poznavao, a da su mnogi imali taj dojam i da je Toma imao neku borbu u sebi i za sebe, a sve ono što bi izašlo van, među ljude, samo su bile posljedice te borbe unutar njega koju je vješto skrivao. Znao sam i da je to samo jedna nijansa tog čovjeka i da bi trebalo ići dalje i u nekom trenutku sam morao napraviti jednu vrstu distance od svih priča i ideja o njemu i stvoriti prostor u kojem ću ja graditi priču o "mom Tomi".
Slično je bilo i s Ivanom Maslaćem, u seriji "Pad". Možda je veća odgovornost kada igrate nekog koga se ljudi sjećaju ili tko je još živ, naprosto zato što kad serija/film izađu, neizbježno će doći do usporedbe, ali to su bile stvari izvan moje kontrole. Ono što je teži dio posla i što je zavisilo od mene je da to budu likovi od krvi i mesa, da budu živi, da budu likovi s kojima možete "komunicirati", identificirati se i osjetiti ih kako bih se uspio kod gledatelja probiti kroz već izgrađen stav, dojam i sjećanje na te stvarne ljude. Sličan je princip i kada gradim neki fiktivni lik, samo je ovdje veći rizik - kazao nam je.
Ponajbolji naš karakterni glumac Krešimir Mikić u filmu glumi uz Marića, još jednu manju ulogu ima i Slavko Sobin. Vrlo je izazovan odnos Mikićeva Mršavka i Marićeva Maslaća, gdje Mršavko funkcionira kao neki njegov osobni demon.
- Krešimir i ja smo veoma lijepo radili. Dosta smo razmišljali i pričali o tom liku, kao i o njihovom odnosu. Kako zapravo intenzivirati tu borbu koju on ima sa samim sobom a da se ne sklizne u nešto prokazivački i banalno. Čini mi se da smo to i dostigli i da se lik Ivana Maslaća ogleda u liku Mršavka, jer je on personifikacija njegove savjesti. Krešimira sam gledao i u kazalištu i na televiziji godinama i on apsolutno jest fantastičan glumac, zanimljiv, zagonetan i svoj, a sve to se vidi i u "Padu" - odgovorio je.
Nije Mikić svakako prvi hrvatski glumac s kojim je radio, Goran Bogdan odavno je poznato ime u prostoru nekadašnje zemlje.
- Gogo, iako mlad, već sada spada u glumačke klasike. Taj njegov specifičan spoj, njegove vanjštine i unutrašnjosti nešto je što te magnetizira da ga gledaš. Ta neka nježnost, toplina u očima, a opet jedna vanjska markantnost. Gogu mnogo volim i privatno i nadam se da ćemo još mnogo raditi - odgovara.
Milana Marića kao da hoće. U posljednjih par godina nanizao je uloge u nekoliko iznimno uspjelih serija i filmova poput "Državnog službenika", "Bese", "Tome", "Oca", "Porodice"... Je li to neki poseban talent ili treba i sreće pri odabiru projekata koji zaista i budu tako uspješni?
- Postoji tu i doza sreća i doza toga da poslušaš svoj stomak i intuiciju u vezi odabira projekta, ali ipak mislim da je presudan način na koji biraš da pristupiš nekom projektu. To što se u posljednje vrijeme dosta snima je dobro i daje ti veću mogućnost izbora sa se razvijaš, s jedna strane, ali s druge otvara i veliku odgovornost i samim tim ti nameće pitanja: što si ti napravio i kako si ti iskoristio taj prostor koji si dobio. Mogućnost izbora daje ti prostora da budeš hrabar, da eksperimentiraš, riskiraš i da ne moraš ići na zicer. No, zato moraš imati osjećaj odgovornosti, neki vlastiti sustav vrijednosti kojem ćeš polagati račune i u kojem ćeš biti iskren prema sebi. Sustav u kojem ćeš pohvaliti samog sebe, ali i posramiti samog sebe ako je potrebno. Sustav u kojem ćeš sa sobom biti na "Ti" - govori.
Uspjeh filma "Toma", gdje god se pojavio, bio je iznenađenje za svakoga, izgleda i za Marića.
- Zaista ne znam reći što sam očekivao. Mislim da nitko nije znao što očekivati. Krenuli smo ga snimati usred korone, završili smo snimanje, korona je i dalje bila aktualna, nitko nije mogao znati što će biti s filmom, ja pogotovo. Nikada neću zaboraviti tu nervozu i tremu pred prvu premijeru na festivalu u Sarajevu. Sve intervjue koje sam imao za "Tomu" na festivalu sam zakazao u vrijeme prikazivanja filma da ne bih morao biti među publikom tijekom projekcije. Sjećam se, počinje film, pun OpenAir kao oko, mi svi iz filma sjedimo jedni pored drugih u istom redu i kao da je izrežirano, u istom trenutku počinjemo jedan za drugim cupkati nogama, pogledamo se međusobno i prešutno konstatiramo da je to to i da sad nema natrag. U nekom trenutku zovu me da izađem jer me novinari čekaju i to su najduža dva sata u mom životu. Na sto metara od mene je projekcija, a ja pojma nemam kako prolazi taj prvi susret s publikom, ja pričam o snimanju nešto s novinarima, pojma nemam što, a sve vrijeme razmišljam što se tamo događa. Obavještavaju me da je film pri kraju i da moramo na naklon. Uvode me unutra i samo želim da što prije sve završi, najradije bih pobjegao. Završava se film, mi lagano izlazimo da se naklonimo u onom mraku, pale se neka svjetla na nas i počinje aplauz. Taj aplauz traje dovoljno da me prođu sve emotivne amplitude. Od onog osjećaja da ne osjećam ništa, do plakanja, pa histeričnog smijanja, i na kraju želje da svakog ponaosob u publici zagrlim. Kao što ništa od ovog nisam očekivao, a desilo se, tako je i nadalje taj film imao svoj neki život pun iznenađenja i za nas koji smo ga radili i za ljude koji su ga gledali - sjeća se premijere "Tome".
Čini nam se ipak da, osim "Porodice", "Oca" i sada "Pada", i dalje u ekranizaciji u Srbiji prevladavaju priče s beogradskog asfalta, o kriminalu, mafiji... Je li to zato što publika na to i dalje reagira ili je naprosto to i dalje realnost?
- Akcijski triler, kao žanr, sam po sebi je vrlo popularan, i to ne samo na Balkanu, već u cijelom svetu. Naravno, na Balkanu mi nerijetko i živimo akcijski triler, s loše raspisanim dijalozima i banalnim negativcima na prvu loptu, pa možda bolje i bolnije razumijemo neke stvari i nerijetko nam se čini da nam je dosta toga i poznato, ali ako promatramo na to samo kao žanr, on nosi neku dozu laganog adrenalina koju svi volimo, odnosi su pojednostavljeni i fokus je na borbi između junaka koji su personifikacija dobra i zla, i to svi volimo ponekad pogledati jer nam pobjeda "dobrog" u toj jednostavnoj postavci unosi brzinski spokoj. A to nam je svima potrebno, pa makar i na filmu - govori.
Kakvu bi film/seriju osobno najviše volio snimiti?
- Trenutno sam u fazi kada mislim da se mogu nositi s prilično kompleksnim muškim likovima i tome i težim. To mi osobno predstavlja izazov i najviše mi pomaže da sagledam na čemu bih još morao raditi kod sebe, koje su to stvari koje još ne razumijem kako o glumi, tako i o sebi. Takve uloge vas stavljaju u neku vrstu izazova sa samim sobom i zahtijevaju od vas posebnu vrstu posvećenosti i načina na koji ćete pristupiti tom nekom liku. Volim tu vrstu istraživanja, rizika i borbe, tih nepoznanica mog unutrašnjeg puta i procesa u kojem ću potencijalno otkriti neke uglove samog sebe za koje do tada nisam ni znao da postoje - odgovara.
Istakli smo već dojam kako su mu tek 32 godine, a već ima status velike zvijezde ne samo u Srbiji već i u susjednim zemljama. To u nekom trenutku počelo događati i prilično naglo što je za mladog glumca možda i problem.
- Nećemo žuriti, ja još imam 32 godine. Može sve to naravno biti opasno, možete se pogubiti, izgubiti sebe. Ukoliko nemaš izgrađen odnos sa sobom, ako sa sobom počneš biti na "Vi", to može biti put bez povratka. Mislim da je i pitanje kako gledate na vlastiti uspjeh. Da li na to gledate kao na nuspojavu svoga rada ili nešto što vam pripada samom činjenicom da ste rođeni. Što se mene tiče, uspjeh, što god on značio, zapravo je tek početak, jer tek onda započinjete novi krug odluka kuda ćete i što ćete dalje, ali počinje i još jedan krug. Krug procjenjivanja svih - od kolega, redatelja, producenata, pa do publike. Samo su kriteriji sada sve oštriji i oštriji, a greške vam se sve manje ili uopće ne opraštaju. E da se u svemu tome ne biste pogubili, mislim da morate dobro znati kud ste pošli i zašto ste baš tuda i svako malo sebe podsjećati na to - rekao nam je Marić koji je nedavno u Hrvatskoj radio predstavu.
- Da, u Hrvatskoj sam radio "Tko se boji Virginie Woolf" u režiji Lenke Udovički s Radom Šerbedžijom i Katarinom Bistrović Darvaš. Divno smo radili, već petu godinu igramo predstavu usprkos koroni i svemu što je to donijelo. Ljudi u Hrvatskoj imaju kulturu odlaska u kazalište i po meni je baš sve bilo kako treba - rekao je otkrivši i kako je imao ponuda za rad u Hrvatskoj.
- Da, imao sam ponudu za ulogu u jednoj seriji, ali, nažalost, zbog obaveza nisam se mogao uklopiti.
Zato u Srbiji posla ima dosta, tamo se posljednjih godina rade zaista odlične serije i filmovi, kao da je neko zlatno doba za glumce u Srbiji. Je li točan taj naš dojam, kako danas glumac u Srbiji živi, je li zvijezda ili ne, je li posla i prilika previše ili ne?
- Divna je situacija u kojoj glumci mogu raditi i živjeti od svog posla. A da li su zvijezde ili ne, dovodi nas do pitanja što uopće u ovom našem kontekstu znači biti zvijezda? Mi živimo pod dojmom ideje Hollywooda i dosta se stvari preslikavaju kod nas, ali zapravo postoji velika razlika. Prije svega, male smo mi sredine da bi se do kraja razvio taj Star sistem koji postoji u velikim zemljama. Tamo je sve to dio mnogo šireg show businessa koji aktivno radi već desetljećima, koji vrijedi milijarde dolara i u kojem sudjeluje desetke, da ne kažem stotine milijuna gledatelja. Kod nas to nije tako. Kod nas je možda glavno pitanje kako iskoristiti javni prostor koji imamo kao javne osobe u odnosu na ono gdje i kako živimo. A na to pitanje svatko od nas, koji se bavi javnim poslom, mora sam odgovoriti. Svako treba odlučiti po vlastitoj savjesti.
Posljednje pitanje je privatni život o kojem je također bilo riječi, pa starija kolegica, pa promjena... No, ima li uopće vremena?
- Da, pisalo se o mom privatnom životu tako da sam se u nekom trenutku morao početi informirati u medijima o stvarima koje nisam znao o sebi. Imao sam osjećaj kao da čitam neki strip sa svojim likom, koji izlazi u nastavcima. Zanimljivo je to. Moj život u tom stripu je dosta intrigantan i uzbudljiv.
VIDEO Let 3: Traktor nema veze s time što se u Srbiji podmeće u medijima, očekujemo od njih 12 bodova
