Ako se ovih dana zaputite na neki od streaming servisa i poslušate prvi album “Come What May” grupe Willow Avenue, ne znajući o kome se radi, vjerojatno biste pomislili da je riječ o nekoj novoj odličnoj lo-fi/indie folk ekipi iz Amerike ili Velike Britanije. No, znajući da se radi o ekipi s Vrbika (stoga i ovakvo ime postave), u kojoj su Mary May, Joško i Ante Perković, postaje jasnije da su snimili još jedan domaći album koji razinom kvalitete pjesama, sofisticirane izvedbe, kako instrumentalne tako i vokalne, filigranskom zajedničkom svirkom i aranžmanima predstavlja još jedan pothvat usporediv s albumom “Things You Can’t Put Your Finger On” Mary May.
Iako je ovaj puta s drugom ekipom suradnika, slično besprijekoran album pokazuje raskošno folk-barok izdanje čija uronjenosti u suvremenu glazbu, ali i tradiciju, (okvirno) predstavlja glazbu na tragu Joanne Newsom ili Joni Mitchell (“For Your Money”, “Downstream”) i mnogih drugih ženskih kantautorskih primadona. Iako se u osam pjesama čini da tiha voda brege valja, u četrdesetak minuta trajanja nalazi se itekako puno detalja, promjena i sekvenci koji sklop sastavljen od gitara, pedal-steela, prigušenog bubnja i (opet) sjajnog pjevanja i tekstova Mary May, album čine najpoticajnijim “ženskim pismom” koje trenutačno kod nas možete poslušati. Predzadnja “Seven Days” jedan je od primjera kako nebeski vokali mogu djelovati ritmički. Sličan način filigranskih detalja, od vokalize Mary May u završnoj “More Love in the Streets”, do minucioznih međuigri atmosferične električne gitare pune eha sa “donjim” slojem akustičnih gitara (kao da je u studiju Mark Ribot), i dionicama bas-gitare, dozivaju u sjećanje i svirku na Dylanovu remek-djelu “Blood On the Track” ili “Hejiri” Joni Mitchell.
Slična umješnost i inspiracija provlače se čitavim albumom, skladanom i izvedenom po najvišim standardima. Iako Willow Avenue u press-izjavama vole isticati riječ minimalizam, potpuno je jasno da je riječ samo o stilskoj odrednici ili zamjenici za sofisticiranost, jer album “Come What May” maksimalistički potvrđuje da se radi o jednom od najraskošnijih domaćih albuma.