Električni orgazam obrade svjetskih rock-klasika izveo je 1983. bolje nego drugi

Prije 50 godina David Bowie objavio je svoj album obrada "Pin Ups", posvetu šezdesetima i singlovima uz koje je odrastao. Iste godine pojavio se i solo album Bryana Ferryja "These Foolish Things" sa sličnom strategijom posveta pop-hitovima, pa su nove zvijezde glam-rocka hrpimice iskazivale naklonost prošlom razdoblju iz kojeg su izrasli. Kod nas se slična retro opcija pojavila desetak godina poslije, kad su domaći rock-glazbenici potaknuti naglim uzletom ska pokreta, Specialsa i Madnessa, ili rockabillyja, Stray Catsa i širokopojasno popularnog Shakin' Stevensa počeli iz podruma izvlačiti stare singlove.

Od "17 ti je godina tek" Prljavog kazališta (Ive Robića) i "Sve ove godine" Bijelog dugmeta (Indexa), zabilježene na albumu iz Kulušića, činilo se da cijela zemlja pleše u ritmu muzike za ples. Od Buldožera na mini LP-ju "Rok end roul", Idola s pjesmom "Devojko mala" do Zdravka Čolića na "Malo pojačaj radio", i rokeri i zabavnjaci uprli su se svim snagama u dokazivanje povezanosti s prošlošću i kontinuitetom pop-glazbe, na što se samo nadovezao Danijel s eurovizijskom "Julie" i cijeli estradni sektor povratka u bolju prošlost bio je zacementiran.

No neki su sličnu priču napravili puno cjelovitije i strastvenije. Recimo, Električni orgazam na svom trećem albumu "Les Chansones Populaires" iz 1983. koji je upravo reizdan na vinilu. To je već peti vinil kojime diskografija Električnog orgazma objavljena za Jugoton dobiva potpun izlaz u ovo doba ponovne fascinacije vinilima. Njihova verzija obrada antologijskih rock i pop evergreena iz prošlosti bila je daleko elokventnija i promišljenija od brzopoteznih pokušaja i štoseva kojima je obilovala scena. Priča o utjecajima Električnog orgazma izlaz je dobila navođenjem uzora poput Doorsa, T. Rexa, Bowieja i Stonesa, ali za razliku od uobičajenih obrada hitova, Električni orgazam i u izboru pjesama pokazao se promišljenijim i posebnijim. Primjerice, od Doorsa su obradili "When the Music's Over" koja – kao i postpunk čitanje "I'm Waiting For The Man" Velvet Undergrounda – u deset minuta zvuči kao da je sviraju Joy Division. Od Stonesa su izabrali "Citadel" s manje popularnog albuma "Their Satanic Majesties Request" (tek poslije doći će "Out of Time" kao hit "Bejbe ti nisi tu"), a od Beatlesa "Being for the Benefit of Mr. Kite" sa "Sgt. Peppera".

I ta i završna Presleyeva "Blue Moon" zvuče pomaknuto kao da su stigle iz filma Davida Lyncha, čime su klasičnije obrade "The Man Who sold The World", "Metal Guru" i "Lokomotion" dobile poželjnu protutežu. Drugim riječima, nisu išli linijom manjeg otpora i odabirali općepoznate hitove, nego "pomaknute" pjesme drukčijeg sadržaja. Budući da je Srđan Gojković bio i ostao upućeni diskofil sve do danas, manje se od Orgazma nije moglo ni očekivati.

Album je snimio Aco Zazbornik u Ljubljanskom studiju Tivoli, a Gile objašnjava kako se Piko Stančić, producent prvog albuma Električnog orgazma "Les Chansones Populaires" našao za bubnjevima: "Našli smo se u studiju, Piko je došao iz Zagreba, mi iz Beograda i radili smo na licu mesta – probamo pesmu i odmah snimimo. Mi smo taj materijal manje više celokupno odradili s Čavketom koji je uhapšen neposredno pred snimanje, a onda i zaglavio u zatvoru. Piko je uleteo da spasi stvar. Možda smo mu neke demose slali da čuje kako pjesme zvuče, ali ništa više od toga. Piko maestralno svira bubanj na tom albumu, meni je to možda njegov najbolji bubnjarski uradak ikad, od svega što je snimio."

Ujedno je album "Les Chansones Populaires" svjedočio je tranziciji grupe od novovalnog nihilizma prema rokerskom mainstreamu na idućim albumima poput "Distorzije". A i taj je njihov mainstream još uvijek djelovao kao stabilni pokret otpora estradnom dijelu tadašnje domaće rock-scene koja nije birala hoće li se jedne godine prikloniti ska ludnici, iduće rockabillyju a potom novom romantizmu, electro-popu i na kraju – folku.

Albumi poput "Les Chansones Populaires" ostaju spomenici mašte i zadovoljstva kojim su autentični asfaltni post-punkeri citirali i mijenjali prošlost i s više buke i nauke provodili u djelo strategiju upoznavanja klinaca s pločama na kojima su odrastali. Strategiju objašnjava Dave Marsh 1983., kad je napisao osvrt o Ferryjevu deset godina starom albumu "These Foolish Things" za The New Rolling Stone Record Guide. Zamijenimo li imena izvođača i pjesama, postupak se može preslikati i na album obrada Električnog orgazma: "These Foolish Things suprotstavljaju Lesleya Gorea i Boba Dylana, i to ne samo zbog učinka. Ferry gleda na pop kao na neku vrstu kontinuuma, koji se proteže kroz sve vrste umijeća Tin Pan Alleya i Brill Buildinga i uključuje vizije radikalne poput Dylanove i banalne poput Goreove. Unutar takvog senzibiliteta razlučiti što zaslužuje da se odbaci kao "smeće", a što zaslužuje uzdizanje kao "umjetnost", nije jednostavan problem. A takve su oznake tako često određene kontekstom da se njihov redoslijed može obrnuti gotovo po želji. Mijenjajući tempo i pjevajući svaku pjesmu s mrtvom emocionalnom prazninom koju uvelike izbjegava s Roxy, Ferry razotkriva te probleme jednako učinkovito kao bilo koji pop pjevač u povijesti".