U porečkoj bazilici Eufrazijani prvi će put u Hrvatskoj večeras nastupiti talijanska pijanistica Elisa Tomellini. Programu svog recitala, koji će 27. srpnja održati i u crkvi sv. Martina u istarskom gradiću Taru, umjetnica je dala naslov “Lakoća – La leggerezza”. Ali, dočarati lakoću, osobito onu u koncertantnim etidama Franza Liszta, jedan je od najtežih pijanističkih zadataka, a umjetnica će svirati i skladbe Scarlattija, Chopina, Rahmanjinova i Gershwina.
Upravo pred dolazak u Hrvatsku ova hvaljena pijanistica proslavila se sasvim originalnim i otkačenim alpinističko-pijanističkim pothvatom. Njezin put do lakoće doslovno je težak i strm.
Prije dva tjedna, u subotu 8. srpnja, oko podneva, Elisa Tomellini počela je koncert tamo gdje još nitko nikada nije svirao, na visini od 4460 metara, na planinskom vrhu Monte Rosa. Na ledenu plohu vječno zaleđenog glečera Colle Gnifetti, na samoj talijansko-švicarskoj granici, koncertni je klavir dopremljen helikopterom, a pijanistica se uspela vlastitim nogama te neposredno nakon napornog višesatnog uspona sjela za klavir. Pratila ju je mala alpinističko-snimateljska ekipa koja će njezin jedinstveni pothvat pretvoriti u dokumentarni film.
Za koncert od dvadesetak minuta, pijanistica se pripremala vježbajući u rukavicama. Ali, tamo gore, na petnaest stupnjeva ispod ništice, uz vjetar koji je pojačavao osjećaj hladnoće, “Elegiju” Sergeja Rahmanjinova zasvirala je ogoljenim prstima.
– Bol je nakon pet minuta postala neizdrživa pa sam ponovo navukla svoje tanke rukavice na točkice – opisala nam je glazbenica to iskustvo u razgovoru neposredno prije dolaska u Hrvatsku.
Vi ste imali posebne visinske pripreme. A kako se u tim uvjetima držao klavir?
Suprotno svim očekivanjima, vrlo dobro, ali tipke su bile tako zaleđene da su se moje svilene rukavice istovremeno lijepile i klizale po njima.
Dok ste se penjali prema vrhu, jeste li u glavi vrtjeli note koje ćete gore svirati?
Ne, nisam. Slušala sam samo otkucaje vlastitog srca i mislila samo na disanje i kako da se oduprem strašnoj hladnoći. U zoru, kada sam počela uspon, bilo je 25 stupnjeva ispod nule i iskreno... nisam bila sigurna hoće li koncert uspjeti sve dok nisam sjela za klavir i zasvirala. Korak po korak, to je jedna od glavnih pouka planina.
Ovim ste pothvatom spojili svoje dvije najveće ljubavi: prema glazbi i planinama. Jeste li se s obje zarazili već u djetinjstvu?
Glazba je oduvijek bila sa mnom. Još dok sam bila u kolijevci, roditelji su moj plač zaustavljali puštajući mi snimku Schumannovih “Dječjih prizora”. To je bila jedina stvar koja me je mogla umiriti. S tri godine bila sam vrlo bolesna i dugo sam morala ostati u bolnici. Tamo sam dobila svoj prvi instrument, mali ksilofon šarenih pločica na kojem sam neprestano svirala. Kasnije, kod kuće, počela sam svirati po sjećanju glazbu koju sam slušala na starom Bechsteinu, velikom klaviru u našoj dnevnoj sobi na kojem bi moj otac ponekad, također po sluhu, navečer svirao. Kasnije sam dobila svog prvog učitelja, čovjeka koji je inače svirao klavir na brodovima, i koji je, također po sluhu, mogao svirati bilo što. A što se planina tiče, san mog djetinjstva bio je jedan određeni vrh, Pousset, visok “samo” 3000 metara, ali vrlo oštrog oblika. Ja sam ga svakog ljeta gledala kroz prozor kuće mog djeda i bake. Dodirivala sam ga u mislima, čeznula da ga osvojim. Tu su mi želju roditelji, djed i baka ispunili za jedan rođendan. Umirala sam od straha i jedva se gore usudila otvoriti oči, a istovremeno sam osjetila veliki blagoslov i sreću.
Vi ste se u jednom trenutku svoje karijere odlučili povući s koncertne pozornice. Je li vam bila potrebna velika hrabrost da se vratite pred publiku? Kako je uopće došlo do tog prekida s klavirom?
Za vrijeme napornog studiranja i kasnije, dok sam život provodila na koncertima i natjecanjima, susrela sam se borilačkim vještinama. Bio je to kung-fu, jedno novo putovanje koje je trajalo dvanaest godina i kroz koje sam otkrila sve svoje mogućnosti i koliko nam treba fizičke snage, umijeća jezika i tehnika kako bismo vlastitoj duši omogućili da progovori na najbolji način.
Također, planine su bile tako duboko u mom srcu da su mi, zajedno s mojom strašću za putovanjima, usisale gotovo sve vrijeme i u jednom me trenutku potpuno odvukle od klavira. Godinama nisam ni dotaknula instrument. Ali, nije mi bilo teško izaći ponovo pred publiku jer to je za mene uvijek čaroban trenutak kada sjednem, zasviram, a ljudi me slušaju. Postanem mirna kao na nekom laganom i unaprijed zacrtanom putu. Jedino je bilo malo teže uvjeriti svijet da sam ozbiljna i da nisam sišla s uma.
Ima li sličnosti u uzbuđenju uspona na planinu i sviranja klavira, osobito pred publikom?
Penjanje je ipak teža disciplina, koliko god ima sličnosti s nastupima za klavirom. I jedno i drugo zahtijeva apsolutnu koncentraciju na svakom koraku, potpuno bistru glavu i veliku slobodu poduprtu stalnom pažnjom i budnom sviješću. S druge strane, moram priznati da sam na nekim penjačkim etapama znala biti tako uplašena i nervozna da me to dovodilo do očaja. Ali, uvijek sam si govorila: “Nitko ne dolazi da ti pomogne, moraš nastaviti sama i što ćeš više očajavati to će ti biti sve gore, budi jaka, sama si i obračunaj se sa sobom, a u međuvremenu napravi korak naprijed”. I tako bih, nakon beskonačnih zanovijetanja mom penjačkom partneru, našla hrabrosti i nastavila. Srećom takvih trenutaka za klavirom nije bilo.
Koji su za vas vaši najveći i najdraži penjački pothvati?
U Nepalu sam osvajala vrhove od 6500 metara, ponekad doslovno izlažući opasnosti vlastiti život. Bilo je puzanja, spavanja u visinskim logorima, s pogledom na Everest i druge divove Himalaja i onih čudesnih trenutaka kada zaostanete sami na vrhu i osjetite se bliže nebu nego svemu ostalom na svijetu što je tada daleko. Ipak, najuzbudljivija planina mojih snova uvijek je bio i ostao Matterhorn, ta piramida visoka 4478 metara za kojom sam također godinama čeznula gledajući je kroz prozor dok sam živjela u mjestu Breuil-Cervinia. Kada sam napokon dosegla taj vrh, nisam mogla prestati plakati i nakon toga sam odlučila ozbiljno se ponovno posvetiti klaviru i koncertima.
Ispod izvještaja o vašem visinskom pijanističkom rekordu mogu se, u komentarima, pročitati i mnoge kritike tipa “kakva korist od toga, kome to treba, to je obična samopromocija”... Kako odgovarate na njih?
To ne može biti beskorisno, jer je prelijepa stvar učinjena s ljubavlju i zbog dva predivna razloga. Nikada nisam marila za rekorde, nego su mi važne emocije i nadahnuće onima koji nemaju priliku iskusiti sve te meni toliko važne stvari. Često mislim na one bez nogu, zdravlja, ekonomskih uvjeta ili jednostavno bez mašte da posegnu i uživaju u ljepotama. Njima također posvećujem ovaj projekt. Kao i svim prijateljima koji su mi davali potporu. Ali, ponajviše crpim snagu iz spoznaje da će od ovog projekta imati koristi djeca u nepalskom sirotištu Sanonani koje će dugo vremena dobivati sav novac od distribucije dokumentarnog filma o mom usponu s klavirom na Monte Rosu. Sjećam se s koliko su sreće bile obasjane njihove svilenkaste oči i suncem opaljena lica kada su samo dobili šarene bojice za crtanje. Za njih je bio održan najviši pijanistički koncert na svijetu.
Dali siročad ima nešto od ove ludosti, ili je ovo samoreklama?