Naša najveća kiparica i akademkinja Marija Ujević Galetović preminula je u Zagrebu u 90. godini. Dovoljno je nabrojiti tek djelić njezinih tragova u javnom prostoru da odmah postaje jasna težina njezine umjetničke ostavštine. Spomenik Šenoi u Vlaškoj, Miroslavu Krleži pod Gvozdom, kao i onaj u Osijeku, “Trkač” na Savskom nasipu, Tuđman u Bjelovaru, spomenik Vlahi Paljetku u Zagrebu, Jakovu Gotovcu u Osoru, Ivanu Pavlu II. u Dubrovniku, Ivani Brlić-Mažuranić u Slavonskom Brodu, Marku Maruliću u Puli, Frani Petriću na Cresu, spomenik Jurju Križaniću na Kaptolu, grobnica-kapelica za Brunu Bušića... Bila je i do samog kraja ostala energična cura iz zagrebačkog centra s jakim senzibilitetom za more, umjetnica i velika intelektualka.
Rodila se 20. listopada 1933. u Zagrebu kao kći istaknutog leksikografa i publicista Mate Ujevića. Diplomirala je 1958. na Kiparskom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u klasi Frane Kršinića. Nakon studija usavršavala se na Central School of Art u Londonu, a od 1987. predavala je na Akademiji likovnih umjetnosti i u više navrata bila pročelnica Kiparskog odsjeka. Za redovitu članicu HAZU izabrana je 1998. godine. Bila je jedna od glavnih nastavljačica tradicije hrvatskog figurativnog kiparstva koje je povezala sa suvremenim i avangardnim shvaćanjima. Portrete je oblikovala kao kiparske metafore oslonjene na prirodne oblike, a u volumenima oštrih bridova i osebujne stilizacije bila je bliska kubizmu.
Kada smo nedavno razgovarali, kazala je da je pretenciozno reći da je kiparstvo izabralo nju, ali imala je jako dobru priliku da postane kiparica jer njezini su roditelji u kući imali skulpture, što je u to doba bilo vrlo rijetko. Kazala je tada:
”Puno toga se spojilo i utjecalo na taj moj izbor. Primjerice, to da sam svaki dan prolazila kraj Jurjevskog groblja, gdje je bilo vrlo lijepih i zanimljivih spomenika koje su kasnije preselili na Mirogoj, da sam često s ocem bila u mnogim zagrebačkim atelijerima, pa i kod samog Meštrovića, da sam se voljela šetati Lenucijevom potkovom i da mi je prva profesorica kiparstva bila Mila Vod, a išla sam na tečajeve koje su držali Kosta Angeli Radovani i Ante Despot. Živjela sam, dakle, u Zagrebu u kojem je bilo puno dobrih kipara, a nisu bili poput hrastova u čijoj sjeni nismo mogli disati, živjeti i raditi. Voljeli su imati đake, svoje epigone, bilo je mjesta za sve nas. Imala sam dobre roditelje koji su podržavali moj rad i supruga koji je to kasnije tolerirao. Važno je bilo da radim što volim i volim što radim.”
Njezine bivše studentice Martina Meštrović i Tanja Vujasinović o njoj su snimile dokumentarac “Mačka je uvijek ženska” jer je nepobitno pridonijela rodnoj jednakosti u kiparskoj profesiji. Naime, kako je biti žena u tom “muškom poslu” osjetila je na svojoj koži. Ne u smislu neke vrste uznemiravanja, već tako što je na natječajima uvijek osvajala druge nagrade. Kazala je: “Iako je sve svima bilo jasno, kao žena nisam mogla biti prva.”
Velik dio njezina života i stvaralaštva vezan je za otok Silbu jer po majci je potjecala iz jedne od najstarijih obitelji na tom otoku, na kojem je otvorila i Park svojih skulptura. Studenti je pamte kao radoholičarku koja je radila i prenosila im znanje s takvim žarom da joj je cigareta znala dogorjeti u ustima, a da to nije ni primijetila. Svaki dan budila se oko sedam ujutro i u devet bi krenula u atelijer na Črnomercu. Upalila bi Treći program Hrvatskog radija i radila dok se ne bi umorila i ogladnjela. Vratila bi se doma i ručala, sama sebi zavidna kako dobro jede, ali pri tome bi uvijek u glavi, govorila je, imala misao “jesam li ja danas zaradila ručak?” “I u većini slučajeva sam ga zaradila. To zvuči malo protestantski, ali to je normalno pitanje, ljudi kod nas baš ne ispituju koliki je naš udio u radu, a kolika je naša dobit od života”, kazala nam je svojedobno.
Što se tiče njezina najzagrebačkijeg spomenika, to je svakako onaj Augustu Šenoi. Nije ga radila, kako mnogi misle, po fotografijama, to kod nje nikada nije bio slučaj, jer model je morala doživjeti.
”O Šenoi sam puno razgovarala s njegovim unukom Zdenkom, koji mi je rekao da je imao nečeg laganog, mekog u hodu. Na fotografijama i grafikama izgleda prilično grubo, no Šenoa je u biti bio nježan čovjek. Toj njegovoj osobini dodala sam i simbole njegova doba, cilindar i pelerinu, a stupom sam ga ‘zaštitila’ od prometa i stvorila mu dobar prostor. Nenametljiv je i dobro pozicioniran”, kazala je.
Šenou nije mogla poznavati, ali Krležu, kojem je također izradila spomenik, jest, preko oca Mate Ujevića, pokretača Hrvatske enciklopedije. Govorila je da je bio šarmantan, prodorna pogleda, kavalir, sjeća se kako je nosio ruže i ljubio ruke. Njezinoj mami, primjerice, slao bi po deset čistih ruža. On je za nju bio stari Beč i stari Zagreb. Prisjetila se i kako joj je jednom pričao kako se vozio od Frankopanske do glavnog trga i rekao tramvajcu da mu da kartu do Jelačić-placa. Tramvajac mu je rekao: “Gospon, pa nema više Jelačić-placa, ima Trg Republike, vi mora da ste još iz Austro-Ugarske.” Nije imao smisla za Mediteran i nije ga nikad, govorila je, mogla zamisliti da sjedi na terasi na Bačvicama u Splitu.
Bila je u srodstvu s Tinom Ujevićem, čije je pjesme rado citirala, bavila se i slikarstvom, a na glasu su bile i večeri koje je priređivala kao vrsna kuharica uvjerena da je “primitivno i nekulturno loše kuhati”. Energično je živjela i uživala u životu, a to je vidljivo i u njezinim djelima, a kakvog je stava bila kada smo je pitali tko je po njoj najbolji hrvatski kipar, u frajerskom stilu tada je odgovorila: “Tko je najbolji, ne znam, ali znam što bih spasila u slučaju požara ili potresa – Meštrovićev “Zdenac života”, Frangešova “Dva starca” u donjim arkadama na Mirogoju, “Bika” Vojina Bakića i, naravno, svojeg “Marka Marulića”.